Zdravko Tomac, „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ (hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika), Zagreb, Tkanica, 2017.

Svaka knjiga Zdravka Tomca izaziva znatiželju i teško je ne reagirati na njihov sadržaj, jer uktor ponajviše govori i piše o stvarnosnim, sadašnjim autentičnim osobama i događajima koje prepoznajemo i pamtimo. Ali uvijek iza tih partikula zbivanja i likova, iza slojeva vidljivoga, krije se ono transcendentno i uvezano s prošlošću čini jasni uzročno-posljedični niz stanja, u kojima se nalazi ili se nalazio hrvatski narod, tijelom i duhom. U ovoj knjizi prepoznatljiv je isti rukopis, ista potreba da se sumira pojam jedinstvenoga osjećaja i snage HRVATSTVA kod pojedinih istaknutih javnih djelatnika od kojih će neki biti zaboravljeni već u času smrti, kada se posljednji puta njihov lik uzdigne ponad gomile, a neki će ostati zabilježeni ne samo u knjigama, nego puno snažnije u ponornicama koje su duboko žilje narodnosnoga krvotoka, skrivene u zemlji pa makar bila i pusta; upamćene osobe kao mitski nebonosne okomice oko kojih se okupljao taj isti hrvatski narod kad god je bio u tmini i tragao za svjetlom. Takvi su likovi Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca. Tomac je bio dionikom našega vremena, poznavao izbliza ljude o kojima piše pa stoga je njegov pogled s vrijednosnoga stajališta svakako vjerodostojan jer je potkrijepljen dokumentacijom i povijesnom taksativnošću.

Zbivanja iz raznih epizoda stvaranja hrvatske države koje razotkrivaju ljudske značajeve ispunile su ovu poveću knjigu i u diobi vremena, u frakturi događaja izdvojile stotinjak likova koji nikako nisu obojeni crno-bijelim potezima pera. Postoji u opisima njihovih karaktera u dramatičnim i autentičnim događanjima uvijek i auktorova namjera da pronikne u podanak njihova ponašanja, da ih razdijeli na čovjeka i djelo, da pokuša naći za mnoge od njih oprost i onaj neophodni osjećaj misericordie koji nam omogućava da budemo bliži Bogu. Taj osjećaj u amplitudama čas blažim čas jačim, prožima Tomčeve stranice i naše se ogorčenje, bura prezira i nemira zbog lažnih i podlih karaktera pretvara u moralni smisao za čudesne puteve koje nitko ne zna objasniti jer su Božji. ČoporOsobito se okomio „vučji čopor“, kako kaže auktor na str. 96., na Crkvu, sadašnju i onu koju je za života vodio Alojzije Stepinac. Besprimjerno je današnje duhovno i duševno stanje zastupnika u Hrvatskom saboru koji spadaju u „vučji čopor“: svojom nepismenošću, sirovošću koja proizlazi iz nedostatka obrazovanja, drskom agresivnošću, ateizmom, a osobito mržnjom prema hrvatstvu, nastoje razoriti svaki pokušaj konsolidacije i zajedništva cjelokupne političke scene. Na svaki argument odgovaraju ideološkim čekićem i duboko žale dane kad se moglo stvarati hudojamske prizore od kojih još uvijek ne uzimaju ni koraka odmaka.A Tomac ima tu darovitost da u svakome pronalazi i ono što je dobro pa ma kako malo bilo, jer samotno i strašno bi bilo pamćenje jedino zloga, strašan bi bio život ispunjen samo tim sjećanjima.

je li Hrvatska i hrvatstvo ruševina?

Jedno od osnovnih pitanja u knjizi glasi: je li Hrvatska i hrvatstvo ruševina? Isto tako: jesu li branitelji i slavni i bezimeni defenzori hrvatske misli kroz dugi niz stoljeća 888 godina uzalud sanjali slobodnu i samostalnu Hrvatsku? U to nas uvjeravaju progonitelji svakoga hrvatstva od onih prastarih mađarskih, preko austrijskih, talijanskih, srbijanskih do komunističkih vremena.To, da nas nema na povijesnoj karti Europe, kao ni našega jezika, naše kulturne baštine, koju kradu bestidno sve do današnjega dana, naše tradicije u najširem smislu, nastoji dokazati sadašnja vlast u Srbiji, čelnici Srpske pravoslavne crkve kao i oporba u Hrvatskom saboru, pa onda i petokolonaši kojih se u raznim dobro plaćenim nevladinim tzv. udrugama dobrano namnožilo.

Osobito se okomio „vučji čopor“, kako kaže auktor na str. 96., na Crkvu, sadašnju i onu koju je za života vodio Alojzije Stepinac. Besprimjerno je današnje duhovno i duševno stanje zastupnika u Hrvatskom saboru koji spadaju u „vučji čopor“: svojom nepismenošću, sirovošću koja proizlazi iz nedostatka obrazovanja, drskom agresivnošću, ateizmom, a osobito mržnjom prema hrvatstvu, nastoje razoriti svaki pokušaj konsolidacije i zajedništva cjelokupne političke scene. Na svaki argument odgovaraju ideološkim čekićem i duboko žale dane kad se moglo stvarati hudojamske prizore od kojih još uvijek ne uzimaju ni koraka odmaka.

Auktor je poglavlje o Blaženiku nazvao „Mučeničko hrvatstvo Alojzija Stepinca“. Kao najvažniju tezu iznosi da je „...Alojzije Stepinac ključna osobahrvatske novije povijesti“. Tu misao iznijeli su i drugi ozbiljni povjesničari, bilo crkveni bilo profani. (Mnogi su zbog tih ili sličnih tvrdnji prognani ili likvidirani: od starijih Šufflay, Julije Makanac, Dominik Mandić, od novijih Ljubica Štefan, Miroslav Brandt i drugi.) Time se Blaženik uklopio u povijesni niz domoljuba i branitelja hrvatske misli, jer gotovo nema ni jednoga koji nije prošao neki martirij. (Svakako najvjerodostojniji izvor podataka i dokumenata o Blaženiku posjeduje msgr. Juraj Batelja koji je objavio zavidan broj knjiga i dokaza njegove svetosti i hrvatstva.) Pa opet vukovi iz čoporane sluteći svoju mizernost hvale svoje ateističke i navodno znalačke i znanstvene potvrde o zločincu Alojziju, puni mržnje, prljavih optužaba i lažnih svjedočenja. Laž je temelj svake diktature, otac laži je Sotona i on zna odgovor na svako pitanje. To je u novijoj povijesti znalo samo jedno tijelo: CK SKPb. Treba se čuvati onih koji znaju odgovore na sva pitanja, osobito prvih i posljednjih.

U sva tri režima Blaženik bio nepoćudan

Suzdržano i povijesno utemeljeno govori auktor o Stepinčevu stavu prema vlastima u svim režimima: u Kraljevini Jugoslaviji, NDH i komunističkoj Jugoslaviji. Ne citira previše, ali znalački povezuje hrvatstvo i pravo na državnost i Crkvu, dakle domoljublje i vjeru, koje su obje sastavnice potporni stupovi hrvatskoga bića. Shvatio je to i Tuđman, to da je katoličanstvo „garancija hrvatskoga nacionalnoga identiteta“. Zato je u sva tri režima Blaženik bio nepoćudan, na njega se nasrtalo, pokušavalo ga smaknuti, njegove bližnje uništiti. Malo ljudi zna kako je stradao njegov brat, ili nećak Josip kojega je kao gimnazijalca mučio u tamnici u Nišu sin Puniše Račića, onoga istoga Puniše koji je ubio našega Stipicu Radića. Svijet Hrvatske je malen, sužen zločinima, gotovo da nema hrvatske obitelji koja nije tijekom 20. stoljeća na neki način zgažena. A opet, kao da Bog posije sjeme novih pouzdanih nasljednika, kao da postoje doline kardinala, zaljevi svetaca. U takvoj dolini kardinala rođen je i Alojzije i jedan od kasnijih nasljednika Franjo Kuharić.

Ostaje zapamćeno više propovijedi Alojzija Stepinca u jeku krvavoga II. svjetskoga rata, njegovo opiranje rasizmu i pozivanje na Božji dar života i jednakosti svih vjera i rasa. Pledirao je za svetost života. Slično je govorio i Franjo Kuharić, kad je 1995. u jednom novom, Domovinskom, ratu rekao: “Kad Bog daruje život, on ga ne opoziva“. Mislio je na umiranje u majčinoj utrobi, zbog čega je davno patio i Alojzije. Slutila su obojica umiranje roda, ne samo od tuđe ruke.

Stepinac je bio svjestan da hrvatski narod ima pravo na slobodnu samostalnu državu. U strahovima prožetoj StepinacOnako ponosno ponizan, ponosno pred ništarijama koji su tražili njegovu krv, ponizan pred svojim Bogom, pobijedio je vrijeme iako su dani bili zli. Ne samo svojom žrtvom na suđenju, u zatvoru gdje su ga trovali, u kućnom zatvoru gdje su ga ponižavali, na obdukcijskom stolu gdje su ga razudili i ulili u tijelo kiseline, spalili srce kao simbol ljudskoga duha, nego je uznesen nad ovozemaljsko vrijeme cijelim svojim asketskim životom, tvrdim stavom kojim brani narod ne mareći za svoj život, zaziva pravednost, ali ne i mržnju, moli u sebi: In te, Domine, speravi!komunističkoj diktaturi kada su se skupljali potpisi za njegovu smrtnu osudu, stajao je Alojzije visok i blijed pred svojim tužiteljima i mirno nudio svoj život za život svoga naroda, jer bi, kaže, bio ništarija da ne osjeti njegovo bilo. Ostaje zapisana Alojzijeva riječ: “Mogu biti osuđen. Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti pobijeni svi svećenici i vjernici, no stanje se ne će poboljšati, nego će biti sve gore i dovest će do pada. Živi primjer je Hitler. Ako meni ne ćete dati pravo, povijest će mi ga dati. Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve, služili samo za njezinu proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji iza Crkve. Znajte, Isus Krist jest i ostaje ugaoni kamen svijeta.Tko na nj padne, razbit će se, a na koga on padne smrvit će ga.“

Onako ponosno ponizan, ponosno pred ništarijama koji su tražili njegovu krv, ponizan pred svojim Bogom, pobijedio je vrijeme iako su dani bili zli. Ne samo svojom žrtvom na suđenju, u zatvoru gdje su ga trovali, u kućnom zatvoru gdje su ga ponižavali, na obdukcijskom stolu gdje su ga razudili i ulili u tijelo kiseline, spalili srce kao simbol ljudskoga duha, nego je uznesen nad ovozemaljsko vrijeme cijelim svojim asketskim životom, tvrdim stavom kojim brani narod ne mareći za svoj život, zaziva pravednost, ali ne i mržnju, moli u sebi: In te, Domine, speravi! A za sebe ne traži ništa. Nije zagrnuo ni kardinalski plašt, iako mu ga je Papa poslao. Proživio je Križni put svoga naroda znajući kako su mnogi nestali u magbetovskim mračnim šumama, a među njima preko 600 svećenika, sjemeništaraca, časnih sestara. Veliki krvavi val prekrio je Hrvatsku i po njoj su gazile ponovno nečije čizme i prale se u hrvatskoj krvi. I mnogi su molili: O, da Krist siđe u ovu našu nevolju! Znao je Blaženik za komunističke namjere uništenja hrvatskoga srednjega sloja, uništenje mladosti, razoružane i likvidirane. I patio je. To je bio Veliki petak njegova naroda, ali je znao i to da iza Velikoga petka dolazi Uskrs.

U dubini duše Blaženik je gajio pitomost, ljepotu i dobrotu vjere što je ponio iz doma, svoje majke Barbare i Majke Božje, posjedovao je ponos i uznositost, kakva je i njegova žumberačko-krašička priroda;u njegovu značaju bijaše strpljenje, pravednost i snaga koje se nikada ne će uništiti. Jer to pripada onoj okomici kojoj čovjek teži dok korača ovom zemljom. Njih spoznaje jedino vjerom u Boga. Sve se to sažima u njegovu liku i sudbini a danas u njegovoj Katedrali. I uzalud demoni grebu po zidovima Katedrale i Svetom Petru u Rimu, a mitske ptičurine Haaga proždiru naše vitezove koje drže u tamnicama. Postoji svjetlost koja se razgara od Alojzijeva spaljenoga srca i stotine tisuća Hrvata griju se na njegovu plamenu u kojem ne gori samo srce Alojzija Stepinca, nego i tisuće drugih hrvatskih srdaca. Tu mističnu snagu ne može uništiti ni „vučji čopor“. I ne posljednje po važnosti: ne dozvolimo da nas ikada više razoružaju!

Nevenka Nekić, prof.