Povodom devedesetoga rođendana fra Bonaventure Dude i u spomen na nedavno preminuloga franjevačkoga brata

Bože moj!

Netko je snimio dokumentarni film o našem skromnom i možda najpoznatijem franjevačkom bratu Bonaventuri Dudi. Ide on tako praćen filmskom kamerom kroz prostor i vrijeme, otežalim korakom ponire sve do dana najranijih sjećanja, djetinjstva na jugu ove Lijepe naše, kraj kamenih kuća i zidića, kraj smokava i čempresa. Fra DudaLjubav prema Bogu poprimila je u fra Dudinom slučaju gotovo sva obilježja koja čovjek, jednokratan na zemaljskom putu, može ostvariti: kao manji brat prihvatio je sve zavjete, objedinio um i srce, zahvatio u područja teologije, pjesništva, domoljublja, filozofije, povijesti, jezikoslovlja, glazbe, pronosio Radosnu vijest, ne samo svojim pastoralnim radom, nego i svojim životom.Penje se na potamnjele balustrade i doziva imena živih i mrtvih, drži se za topli kamen, a s lica mu ne silazi čudesni osmijeh. Taj osmijeh je sažetak divljenja i poniznosti, radosti životu i Bogu koji mu ga je darovao.

Dok tako klizi pod nebom juga, ponegdje zastane, pogleda oko sebe i uzdahne jedva čujno: Bože moj! Bože moj! Isuse Bože moj!

Ove dvije-tri riječi izgovara mnogo puta, gotovo istim tonalitetom, jednostavnim naglaskom na onome O u riječi BOže, oblome O, koji je čudo koliko i zahvalnost, Svjetlost poradi sadržaja riječi Bog, ali i tajna veličanstvena poniranja u metafizičke prostore jedva dostupne čovjeku.

U tome izricanju riječi zgrumenio se Duh Gospodinov koji prati fra Dudu na ovozemaljskom putovanju kao i ovom filmskom, a to je samo malo ponavljanje velikoga života ispunjenoga ljubavlju i Ljubavlju.

Ljubav prema Bogu poprimila je u fra Dudinom slučaju gotovo sva obilježja koja čovjek, jednokratan na zemaljskom putu, može ostvariti: kao manji brat prihvatio je sve zavjete, objedinio um i srce, zahvatio u područja teologije, pjesništva, domoljublja, filozofije, povijesti, jezikoslovlja, glazbe, pronosio Radosnu vijest, ne samo svojim pastoralnim radom, nego i svojim životom.

O svom samostanu i prostoru sadašnjega života piše: "Stanujem u Zagrebu, na Kaptolu.Tu, na križanju prema Novoj vesi, stoji drevna kapelica posvećena desnom razbojniku, stara ga predaja zove Dizma. Kad god prolazim mimo, pomolim se s njim Isusu: "Gospodine, sjeti me se u svom raju! Ako ti otvoriš, nitko ne će zatvoriti, Isuse, dobroto beskrajna!"

Nestaje polako u izmaglici jutra u svom starom franjevačkom habitu, a bijeli pojas ljulja se na tamnoj podlozi i izaziva sjećanja na aveniji sudbine o kojoj on govori kao o izboru koji je ipak bio zadan, proviđen, koji se odupirao svim zaprekama.

Mislim, koliki li su razbojnici prošli kraj ove kapelice na putu prema strašnom zatvoru na Novoj Vesi, u strahotnim četrdesetim godinama, a nisu znali tko ih gleda iz dubine dvije tisuće godina, nisu znali da njihova imena nikada ne će biti zabilježena na ovom komadiću povijesne hrvatske, da će ih zbrisati vjetar u nigdinu kamo takvi nestaju. Prošle su ovuda i njihove žrtve koje nisu umrle u milosti i dostojanstvu, jer se većini ni za grob ne zna. A oni koji to učiniše – šute.

Smisao života

Znam da fra Duda razmišlja o tome dok prolazi ovim romantičnim starim Zagrebom, jer on je svoju skrb za domovinu jasno iskazao, moleći se za nju "Kralju strašne veličine" i TraganjeTragao je za Matošem, Dulčićem stradalnikom, za Stepincem koji ostaje kao trajni memento snage i dostojanstva Crkve u Hrvata, zapisao i pjesmu Moja ratna misa koja moli za oslobođenje od Zloga i svakoga zla. Spominjao je cijelu svoju domovinu i svaki dom, molio se "da Krist siđe u ovu našu nevolju".tragajući za pomirenjem, oprostom i dužnim poštovanjem prema žrtvama. Pisao je o tome i u knjizi Rukovet domovinskih tema pokazujući razumijevanje za gnjev jednoga Tina Ujevića koji traži pravdu i nama i neprijateljima našim. Pisao je da moli i za "njih", traži neka se nađu u Kristu, neka se sve ovo stradanje i nadanje pretvori na čast Bogu.

Tragao je za Matošem, Dulčićem stradalnikom, za Stepincem koji ostaje kao trajni memento snage i dostojanstva Crkve u Hrvata, zapisao i pjesmu Moja ratna misa koja moli za oslobođenje od Zloga i svakoga zla. Spominjao je cijelu svoju domovinu i svaki dom, molio se "da Krist siđe u ovu našu nevolju".

Taj vez koji spaja zemlju rođenja i nebo nad njom, samo je jedna tajna od mnogih koje je gonetao fra Duda. Bila je to uvijek ontološka potraga za njim samim kao čovjekom-zrnom, što je uzraslo dobrotom ljudi u čudesnu i uznositu svjetlost, postalo alegorija iz biblijskoga teksta koji govori o darovima što si dobio da ih umnožiš, a ne zakopaš u zemlju. Ni jedan dar nije fra Duda zakopao.

Smisao života nadilazi sam život i čovjek mora naći nešto radi čega se isplati živjeti. Ima li većeg razloga od Boga koji daruje život?!

Topos njegova rođenja, ranih dana pamćenja i nadanja, ozračje blistave svježe arije krasa i likovi njegovih što počivaju odavna u zemlji, a duše u nebu, nadahnjuju fra Dudu da se u sjenama starih groblja prolazeći divi tolikoj dobroti, govoreći: Bože moj... Tu živi u četvrtoj dimenziji i gleda iz rakursa manjega brata nostalgično i zahvalno na prohujale godine ovozemaljskoga života. I pita se neizravno: što li je tražio na ovom putovanju? Neka ga školuju, eto, neka ga školuju! To je bila davna želja, a što ima ljepše od želje u životu? I bi mu ispunjeno. Za srce nije morao brinuti, a um se morao razvijati.

O, kolika je golemost planine znanja koju će usvojiti! Sve je to na tom putu čekalo: znanosti i njihov univerzalni fenomen, tvrdi realizam nauke i nadrealni svijet glazbe i književnosti, labirinti drevnih jezika, od kojih su neki već davno mrtvi, istine i laži gospođe Povijesti, njenu ALETHEIU, mitske dubine religije, sadašnjost ondašnjosti, krvavi koloplet dva rata, obrana pojma OIKOS, koji nije samo kuća, nego sveukupnost ljudskih odnosa koji su se nataložili kroz generacije, pa utvrđivanje čvrste vjere i nade koju polaže u Isusa Krista, koji ga stalno vodi za ruku.

Prijevod i uređenje Biblije

Njegova kuća na Kaptolu nije raskošna kurija; ona je svjetlucava i pjesnički nadahnuta samo u crkvi gdje blistaju Dulčićevi vitraji. Divna samoća njegove sobe krcata je knjigama, mirisima starih i novih papirnatih stranica, ponekom slikom i zavjetnim darovima skromnih materijalnih vrijednosti.

U tom skladnom okviru duha i duše nastala su njegova djela: knjige, kompozicije, prijevod Biblije o kojem govori kao o čudu što se baš njemu našlo na putu. Kroz neka zlatna vrata ušla je u njegov malen i tajanstven život zadaća: biti sudionikom prijevoda i uređenja Biblije!

Gledam popis imena koja su sudionici naklade iz 1974: Stjepan Hosu moj prethodnik u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, dr. Ante Sekulić- prijatelj i kolega od kojega smo učili dobroti i istini. Kao da je i na nas, udaljene od toga prevažnoga posla, palo nešto sjaja i zasluga samim tim, što smo poznavali i cijenili taj sjajni uradak i djelatnike.

Ponekad je fra Duda napisao neku kratku bilješku te poslao i meni, ako je pročitao kakvo moje djelo. Imao je vremena i snage za komuniciranje čak i s manje poznatim osobama. Ulazio je u naše živote nasmijan i ozbiljan u isti mah, kao one davne sedamdeset i druge, kad se održavao seminar za roditelje. Stupio je pred razred roditelja s pitanjem: Imate li kod kuće Bibliju? Svi smo digli ruke. Onda: Je li čista i uredna? Polovica je digla ruke, a mi smo posramljeni pognuli glave. On se nasmijao i obasjao nas riječima: Biblija mora biti malo masna, pošarana, s "ušima", jer to znači da se puno čitala...

Posebna je bila njegova majeutika, svako objašnjenje bilo je jednostavno i istinito, vjera koja se prelijevala u nas bila je duboka i on je sudjelovao u našem stvaranju rastvarajući samoga sebe. Ne samo riječima, nego snagom svoga života, stajališta koje je potkrijepio skromnošću i istinitošću. Radi njegove vjere mi smo mu uvijek vjerovali.

Upravo o tome treba govoriti: o zavjetima koje je dosljedno slijedio. Skromnost se uvijek očitovala u dostatnosti minimalnoga. Nikada nije želio skupe automobile, kićenu odjeću, raskošni jelovnik. Uzor mu je bio Siromašak.

Kamena je stijena na kojoj počiva grad na gori-Asiz. U njemu stoluje duša Franjina, poduprt je njegovim zakrpanim i pohabanim habitom, uskom i hladnom sobicom, skromnom Porcijunkulom na čijem kamenom podu su klečala Franjina koljena i konačno se na tom kamenu pružilo i tijelo Malenoga brata. Tamo je i njegov grob, skroman, bez uresa, a nad njim dvije bazilike.

Sagrađene su poslije Franjina doba, uljepšane rukama i maštom najvećih majstora kista, kojima se divi svaki hodočasnik. Hodočašće je potraga za srcem zemlje i neba, za smislom života i Ljubavi. Takvo je hodočašće život fra Bonaventure Dude.

Institucija i fenomen

Izrastao na mirisnu jugu Lijepe naše, opasao se franjevačkim habitom i pošao na hodočašće koje traje i danas. Ne ZnanjeO, kolika je golemost planine znanja koju će usvojiti! Sve je to na tom putu čekalo: znanosti i njihov univerzalni fenomen, tvrdi realizam nauke i nadrealni svijet glazbe i književnosti, labirinti drevnih jezika, od kojih su neki već davno mrtvi, istine i laži gospođe Povijesti, njenu ALETHEIU, mitske dubine religije, sadašnjost ondašnjosti, krvavi koloplet dva rata, obrana pojma OIKOS, koji nije samo kuća, nego sveukupnost ljudskih odnosa koji su se nataložili kroz generacije, pa utvrđivanje čvrste vjere i nade koju polaže u Isusa Krista, koji ga stalno vodi za ruku.težeći materijalnom uznio se u transcendentalnom, ogledao u znanstvenom i umjetničkom, ali ponajviše u karizmi i odanosti Kristu, sakralnoj dubini i tajni istinske Ljubavi. Ta karizma čini ga institucijom i fenomenom koji će trajati dugo poslije njegova boravka na zemlji. Njegova je već legendarna skromnost prerasla do snage koju sam
više puta doživjela kao uznositu poniznost, ili poniznu uznositost. Nedavno smo zajedno izgovorili nekoliko riječi na sprovodu slikara i prijatelja Ivana Fanuka.

Fra Duda je želio ostati u sjeni, ne uzimati glavnu riječ, izgovoriti samo jednu nježnu pjesmu Marije Fanuko Govori mi o slavuju. Rekoh tada da je velika tišina u kojoj je živio slikar i prijatelj Ivan bila blagoslov za njegovu imaginaciju. Ona mu je na bolni način pomogla da se uzdigao ponad osrednjosti i blasfemije koje danas zapljuskuju i umjetnost kao i cijeli život svakodnevice.

Fra Duda je predslavio misu za pokojnika i uveo nas u vječnost tihom dobrotom Riječi.

Napisah dosta davno da u povijesti postoje dva poljupca: onaj Judin i onaj Franjin. Franjo je poljubio gubavca-supatnika i time ponovno objasnio vječnu zagonetku boli i žrtve. Slijediti Franju, ponekad u osami, kao što je on sam odlazio u Fonte Colombo (Golubičin izvor), donosi duhovno bogatstvo, solilokvij s Gospodinom, apsolutom Dobra; osama je zahtjevna i otvara vlastitost, razgolićuje nas same pred sobom. Postavlja pitanja i to ona na koja čovjek nema odgovora, osim ako se ne utječe Bogu. Treba se bojati onih koji imaju odgovore na sva pitanja.

O, Tajno sveta, rekao bi fra Duda, ti jedina znaš gdje ja stanujem. Tu, usred Zagreba, na mom Kaptolu, podno zvonika drevne Katedrale, u mirisnoj sobi punoj tišine, bez buke i ludila svijeta, okružen mladošću fratarskih habita, još uvijek zadivljen ljepotama svijeta, suncem i pticama u našem malom vrtu.

Prošla su vremena crvene zvijezde

Prošla su vremena crvene zvijezde, njenih strahova, sivosti i bezboštva koje je ubijalo ljude da bi konačno ubilo komunizam. Nastupilo je novo doba neodgovorne i liberalne slobode s natpisom: čini što želiš! To je opijum, to izobilje na vašarima brbljavaca, agenata i reklamera, rasprodaja časti i ponosa, dostojanstva, doba onih koji nečasnost stavljaju na pijedestal, a obezboženost kao uzor. Čovjek se gubi u aspsurdu straha od smrti, grize jabuku znanosti kao spas, cilj je produžiti život pod svaku cijenu, ili ga okončati eutanazijom, histerično i bezumno. Nudi se formula da više nema krivice, nema dobra i zla, to ostaje na udobnim stolicama novih gurua-psihijatara, pa onda nema ni odgovornosti!

Zna fra Duda Bonaventura za ovu dijagnozu, ali nastavlja tihi rad i odupire se ovom nasilju slijedeći Isusa, njegovu Istinu, unoseći mir i dobro kamo god prolazi.

Njegov sitni i sve sporiji hod jedan je vid molitve: FONS PIETATIS, vrelo milosrđa, molim Te za milosnu smrt, za otvaranje dveri Raja, a ako nema mjesta za mene, čekat ću strpljivo, jer znam da je od svega Raja veće Tvoje milosrđe.

Gledam ga kako ulazi na vrata samostana, zamiče u prostor i vrijeme, malko pogrbljen kao da nosi sav teret svijeta na smeđem habitu i pridržava ga bijelim konopom. Zvone zvona na Katedrali gdje počiva Alojzije kojem se fra Duda mnogo puta poklonio: tako zamišljam temelje svijeta - njih dvojica pod svodovima Doma hrvatske duše.

Nevenka Nekić