Don Andro Ursić: Moji koračaji, Selca, vlastita naklada, 2017.

Ono što resi don Andru Ursića – Andriju - čovjeka, je silna energija, eros stvaranja, kreiranja ne samo riječi, već i graditeljstva pa i najapstraktnije umjetnosti - glazbe. Darovi su to Božji ostvareni kroz dugi niz godina svećeničke službe na otoku Hvaru i Braču, započeti u znaku starohrvatske riječi korugva (barjak, zastava) od čega je nastala dijalektalna riječ «Kruvenica» što je bio naziv lista za mlade čije je izlaženje potaknuo don Andro.

Druga je značajka njegove biografske svećeničke osobnosti nekonformizam, nepomirenost s ateističkim i materijalističkim nasiljima komunizma, koji se trudio likvidirati Boga i Crkvu kao što se svaki totalitarizam najprije obori na ove temeljne snage narodnosnog identiteta. Ima u don Andri Ursiću tragova skromnih i žilavih glagoljaša koji su nekada nastanjivali eremitaže na otoku Braču, a najpoznatija je u Blacima. Ispisivali su kodekse našom glagoljicom uz mrcaj svijeće lojanice vjerujući da svakim slovom zadaju Demonu jednu ranu.

Don Andro Ursić u sukobu s komunističkim režimom nije prezao od javnih istupa i zastupao je u svom pastirskom djelovanju Božje vrjednote ne uklonivši iz toga djelovanja smisao za tragično pa se i osobno odupro u nekoliko navrata (osuđivan na tri i petnaest dana zatvora).

Golemi je broj onih koji se nisu usudili učiniti takvu gestu otpora, a bila je to gesta otklona protiv Dijabolika. To je bio oblik ukorijenjenosti u domovinu koji je jači, dublji i snažniji od verbalnih i zatvorskih napada što su prijetili njegovoj osobi. I eto, ideološki komesari potonuše u mrak Gehene, a don Androvi stihovi, glazba, zvonici, obnovljene crkve i drevne njihove oslikane ponutrice stoje kao i muzeji, kipovi, knjige i časopisi u koje je unosio svoje misli, gradio i skladao.

Raznovrsne teme

Teme njegovih razmatranja u knjizi »Moji koračaji» raznovrsne su i ostaju aktualne i danas. One se nižu kronološki RežimDon Andro Ursić u sukobu s komunističkim režimom nije prezao od javnih istupa i zastupao je u svom pastirskom djelovanju Božje vrjednote ne uklonivši iz toga djelovanja smisao za tragično pa se i osobno odupro u nekoliko navrata (osuđivan na tri i petnaest dana zatvora).od 1976. do novih dana. Već od početka dijaloga sukobljuje se s teorijom ispraznosti u marksizmu, njegovoj blasfemičnoj praznini, kvazinaučnom pristupu koji je znao odgovor na svako pitanje. Strašni su i opasni pojedinci kao i ustanove koji znaju odgovore na sva pitanja. Takvo čudo bio je i CKSKpb pa onda svi sljedbenici sovjetskoga sistema uključivši titoizam.

Pojavom časopisa «Bračka crkva» obogaćen je duhovni život Brača, a samo jedan foto-prikaz na br. 1 iz 1995. znakovit je jer donosi pogled na niz zvonika bračkih crkvi(kojih ima sveukupno 140). One su dokaz našega dioništva s europskom baštinom arhitekture, kiparstva, slikarstva od predromanike i romanike do XX. stoljeća. To je samo dio umjetničke baštine duhovnoga podrijetla, kao i opće civilizacijske veze koje smo zajednički gradili kroz više od tisućljeća.

Jedna od tema u knjizi su veze s našim bračkim iseljenicima koji su otišli iz ekonomskih ili političkih razloga u daleke zemlje i ponekad se nisu vratili u Hrvatsku sve do stvaranja slobodne RH 1990. godine. Jedan od fenomena je i odlazak našijenaca u daleki Čile čiji jug je klimatski negostoljubiv i posve suprotan blagoj mediteranskoj atmosferi. Unatoč tim uvjetima naši Bračani snašli su se možda ponajbolje od ostalih naseljenika iz europskih zemalja. Srodili su se sa starosjediocima i ženili se njima te do danas ostali značajna duhovna elita. O tome se ponajviše pisalo zahvaljujući nakladničkoj kući Bošković iz Splita, a također i prevoditelju Jerku Ljubetiću. Velike nakladničke kuće nerado se upuštaju u taj pothvat i danas mlađi povjesničari književnosti, koji su zaposjeli mjesta u relevantnim časopisima poput Foruma HAZiU, Republika DHK ili Vijenca MH, ne spominju često u bibliografskim retrospekcijama ove napore. Jer morali bi spomenuti i strašna nasilja koja su doseljenici iz Europe i to iz vrlo kulturnih država počinili nad Onasinima, starosjediocima danas Punta Arenasu i cijelom Čileu.

Jedna velika tema u knjizi don Andre Ursića su sotonske nastranosti poput homoseksualnosti, lezbijstva, pedofilije, zoofilije i sličnih. Njegova misao i pero ne trčkaraju obazrivo i đavolski demokratski oko suštine ovih mračnih tema. One su preplavile svakodnevicu zapadne uljudbe - predstavljene kao tzv. «napredak» - prerušene u demokratske zakone koje svakome daju apsolutnu slobodu. Otvaraju se javne kuće s jadnim životinjama za potrebe naprednih sodomista, ali se isto tako snižavaju godine kad se djeca mogu koristiti u seksualne svrhe. Možda najstrašnija slika u ovim zapisima je ona iz Belgije gdje se don Andro čudi što to bageri prekopavaju?! Traže leševe djece koja su seksualno zlostavljena pa onda ubijena kao žrtve pedofila. Uostalom, zar nije svejedno ubiti ga u majčinoj utrobi ili poslije sedam-osam godina?! Tko zna kada počinje život? Izgleda nitko unatoč gigantima u znanosti. Čovjek je došao do dna, do Gehene, one smradne jame nadomak Jeruzalema gdje je gorjela vječna vatra spaljujući leševe i otpad. Takvu sekularnu državu traže i naši ostatci komunista uhljebljeni u raznim nevladinim udrugama.

Nakaznost i nazičnost Demona u strastima

Don Andro prepoznaje nakaznost i nazočnost Demona u našim strastima, potrebi za uzbuđenjima (kojekakva „zrća“!), strahu od odgovornosti, vidi našu građansku tromost, našu kukavnost spram svjetine, njenih moda i parola, otužnost naših šutnji. Opravdano gadljivim pogledom prati gay-parade koje su već odavno opisane u Bibliji. Taj sotonski oblik ponašanja zaživio je u demokraciji punim plućima i postoji danas nasuprot svjetonazoru morala koji je tisućljećima proistjecao iz Deset Božjih zapovijedi. Tu smo u ratu. Ovo je svjetski moralni rat u kojem tzv. demokracija omogućava ZLU da postane uzorom. Sama demokracija počiva na pretpostavkama da su svi ljudi jednaki. Mnogi filozofi pisali su o tom fenomenu koji je pogrješno shvaćen. Tako je sloboda shvaćena kao pravo na neposlušnost, raspojasanost, osobni moralni stav prezira prema svemu što se kosi s bezuvjetnom slobodom. A bezuvjetna sloboda je sablast, navjestitelj najgorih tiranija, kaže jedan veliki obraćenik filozof Denis de Rougemont.

Sve te suvremene perverzije opisuje don Andro vrlo slikovito, naturalistički, konzumerski, a iz tih opisa proizlazi i sva prljavština i bijeda konzumenata seksa, droge, alkoholizma, orgija koje polako prekrivaju našu obalu a sve radi novca.

Don Andro Ursić ne zaobilazi ni tužnu stvarnost narasle mržnje između Dinama i Hajduka, tj. njihovih navijača. Ta umjetno stvorena mržnja između Zagreba i Splita zaprepašćuje i boli, a ujedno podsjeća na onu koju su u 19. stoljeću stvarali u Dalmatinskom Saboru gdje su Srbi uporno odbijali spajanje Dalmacije i Hrvatske, da bi se kasnije stvorila ORJUNA koja se priključila četnicima u Drugom svjetskom ratu. U njoj je bilo mnogo Hrvata. Tako analizom OtvorenostIzravnost i otvorenost, hrabrost i traganje za istinom značajke su ove knjige. Don Andro je kao čovjek i svećenik znao onih pet istina o čovjeku što nam je zabilježio blaženi i dragi kardinal Franjo Kuharić: Prva je istina da je čovjek stvoreno biće, druga je istina da je čovjek sagriješio, treća je istina da je čovjek pao i treba mu otkupljenje, čovjek je etičko biće i konačno čovjek je BESMRTNO biće.odnosa vidimo da prošlost dugo živi u sadašnjosti. Njeni odjeci čuju se ne samo u rugalicama, nego i mržnjom razjarenoj i kolektivnom hipnozom zahvaćenoj gomili koja ne preže od fizičkoga obračuna.

Gomila nije samo na ulici, ona je i u mišljenju ljudi ovoga vremena , a njeni izrazi dopiru do nutrine individualnih egzistencija. Svaka gomila skriva i želju da se pobjegne u neodgovornu bezimenost, u staro iskušenje da svoje nemire kompenziramo utopijom ERITIS SICUT DII.

Izravnost i otvorenost

Goruću temu koju podjaruju tri riječi u današnjem hrvatskom društvu koje dokazuju da nije ukinut verbalni delikt jer se zbog njih ide u zatvor ili bar na informativni razgovor, don Andro nije zaobišao.

ZA DOM SPREMNI! On doslovno kaže: «Za dom spremni! su tri slatke hrvatske riječi, to je stara hrvatska sintagma u kojoj nema tuđica!»Ova je definicija nabijena emocijama i povišću pritrujena.

Učili su nas generacijama da mrzimo: Boga, Crkvu, Hrvatsku, kulake, buržoaziju, popove, časne sestre itd...itd... Na početku pozdrava našega djetinjstva i mladosti stoji riječ SMRT! Smrt fašizmu! Ona se urezala i don Andru u sjećanje, osobito smrću biskupa Andre Štambuka, 1955. godine.

Izravnost i otvorenost, hrabrost i traganje za istinom značajke su ove knjige. Don Andro je kao čovjek i svećenik znao onih pet istina o čovjeku što nam je zabilježio blaženi i dragi kardinal Franjo Kuharić: Prva je istina da je čovjek stvoreno biće, druga je istina da je čovjek sagriješio, treća je istina da je čovjek pao i treba mu otkupljenje, čovjek je etičko biće i konačno čovjek je BESMRTNO biće.

Valja nam ponovno otkriti apsolut Dobra i Zla, neovisan o našim moralnim idejama, apsolut Dobra i Zla koji su određeni i Bogom objavljeni kao red Njegove VOLJE. U tome skladu i viziji čovjeka jedino je moguće shvatiti vjeru Crkve, prema njemu bi trebalo oblikovati odgojni sustav što ovom knjigom i čini don Andro Ursić, jer svi ti uvodnici i ini tekstovi bili bi izgubljeni da se nisu pojavili u ovoj knjizi.

Nevenka Nekić