Za let si dušo stvorena

Čovjek stekne u životu jednog ili dva prijatelja i spozna da je to najveći dar koji može dobiti od Boga na hodočašću ovom horizontalom koja se zove zemlja. Tome prijatelju povjerit ćeš obranu doma, domovine i sebe sama bez ostatka. Bez sumnji. Takav čovjek nosi u sebi praiskonski zbir svih predačkih vrlina koje mogu nadvladati slabosti i efemernosti svakodnevice. To sabiranje silnica izbija iz prijatelja u trenutcima i tragedije i radosti jer on je sućutan, milosrdan čovjek. Takav bijaše u svojoj duši Tonči Škarić.

Rođen na obali našega hrvatskoga mora, na otoku ribara i težaka, upio je iz toga sredozemnoga sna golemu snagu naših nepresušnih humanizama kao i ranjivosti prema starim tugama i radostima naše hrvatske narodnosne baštine, osjetio je samoću, nagost boli i čekanja na dan povratka slobode. Jer takva bijaše duša Tonča našega Škarića, duša za let i snove stvorena.

Povezan s kamenitim tlom svoga otoka, s njegovim sinovima i kćerima uzeo je na životnom putu svoju dionicu od mladih dana 1971. u obitelji ŠkarićU njegovom životu nije bilo banalnih stvari - svaka i najmanja sitnica imala je značenje koje je on svojom osobnošću gradio, oplemenjivao i uzveličao. To je bio osobiti osjećaj za ljepotu i radost života koju je Bog darovao čovjeku Tonču Škariću. Hrvatska domovina ne gubi sina - on odlazi u legendu, on je partio u krilo Isusovo, pod plašt Majke Marije i njegove majke Slave, on je samo prividno nestao kao jedro na obzorju pučine koju je ugledao rođenjem na svom otoku. Hrvatska je treća mistična majka koja ga sprema u svoja njedra. On je to zaslužio svojim životom, čašću i dobrotom.koja stradava kao što su razarane brojne čestite obitelji ne samo te godine, nego i desetljećima prije. Kao mnogi i on odlazi izvan opasne sredine da bi spoznao neizbježnost čežnje za povratkom. Povratkom u utrobu svoga mora kojem je Tonči Škarić pripadao u plovidbi punoj slabosti i strasti, ljubavi i vjere u Božju providnost. Brač je bio njegova Itaka, njegovo trobojno jedro nosilo ga je uvijek i nepogrješivo prema kućnome pragu na kojem je našao i posljednji smiraj.

Sjećamo se stvaranja nove slobodne Hrvatske u kojoj je jedna značajna brazda pripala i Tonču Škariću. Stajali smo zajedno nas tridesetak pred Saborom davne 1988. godine i tražili povratak putovnica kao znaka slobode što ih je komunizam oteo. Naš je Tonči Škarić prisustvovao je na svim značajnim skupovima, hranio i pružao konačište mnogima potrebitima kao biblijski sljedbenik Kristovih riječi. Nitko ga nije mogao nadmašiti u darivanju ne samo materijalnih stvari, nego i u duhovnoj snazi koju je najljepše iskazivao u svojoj BLAŽENOJ RIČI, svojem govoru rodnoga Sumartina.

Držao je kao na dlanu svoj san o slobodnoj Hrvatskoj i dušom koja nikada ne starilebdio nad cijelom domovinom. Draga mjesta njegova otoka postala su tajnovita sastajališta prognanih i progonjenih, a Tonči Škarić samozatajnim pouzdanikom. Mnogih više nema među živima, oni čekaju čestitoga čovjeka Škarića na drugoj nepoznatoj obali obasjani blistavim svjetlom.

Hrvatski branitelj

Prijatelj uvijek znači pouzdanost, snagu koja premosti ponore i strahove. Takva unutarnja snaga izbija kao gejzir iz njegova bića onoga vreloga srpnja 1991. godine kad se stavlja na raspolaganje hrvatskoj vojsci, ZNG, svojim TIGROVIMA, GROMOVIMA i ostalim časnim sinovima svoje Hrvatske, vodeći kao prvi i jedini vojarnu PETRUŠEVAC sve do 1996. Odlazili su na bojišnice, puni zanosa i nada koje je dijelio s njima kao kopno i more. Izmirio je tu dihotomiju kroz majku Slavu rodom iz našega kamenoga zaleđa i oca Nikolu rođenoga na istom otoku. Oni bijahu gnijezdo u kojem se začeo obasjan vrelim sunčevim krugom, baštinio čudesni smisao za život i upio snage mora- njegove neobuzdane bure, juga vratolomnih valova, opasnih lebiča i utiha koje zovemo bonacama. Tako se predao u Petruševcu našoj mladosti koja je kretala u krvavi pohod naoružana najviše željom za slobodom i vjerom u Boga. Ono najjače oružje dijelio je svima: duhovno snažnu ekspresivnost rodoljublja jer Tonči Škarić imao ga je u izobilju.

Stario je polako i radovao se odraslim sinovima. Radovao se unucima koje nije dočekao. Igrao se zato drugom djecom koja su mu prilazila osjećajući toplinu i čežnju za onim neiskazivim, lijepim, humanim što posjeduje svaka obiteljski odana duša. U njemu su do posljednjega trena gorjele strasti prema obitelji, prijateljima, prema njegovom otoku, maslinama i vinovoj lozi, kamenu i maestralu, neverama, kapetanima, sidrima, mornarima i valama, žalima i još uvijek neistraženim daljinama.

U njegovom životu nije bilo banalnih stvari - svaka i najmanja sitnica imala je značenje koje je on svojom osobnošću gradio, oplemenjivao i uzveličao. To je bio osobiti osjećaj za ljepotu i radost života koju je Bog darovao čovjeku Tonču Škariću. Hrvatska domovina ne gubi sina - on odlazi u legendu, on je partio u krilo Isusovo, pod plašt Majke Marije i njegove majke Slave, on je samo prividno nestao kao jedro na obzorju pučine koju je ugledao rođenjem na svom otoku. Hrvatska je treća mistična majka koja ga sprema u svoja njedra. On je to zaslužio svojim životom, čašću i dobrotom.

Nevenka Nekić