Joja Ricov

Ne kanim ispisati bio-bibliografiju Joje Ricova (tko želi može čitati na stranicama Društva hrvatskih književnika), ne zato jer bi bila dosadna, nego zato jer je on bio daleko više od svega toga. Kao i svaki čestiti čovjek. A Joja bijaše čestiti čovjek.

U Joji smo imali učitelja, tu nekada uzvišenu riječ i zanimanje, učitelja koji je govorio, pisao, mislio i živio jedno. U njemu je živjela njegova težačka krv majke Jakice, Jake od roda Rakvin, u njemu je more zapljuskivalo kajić ćaće mu Ive, rasle su u njemu masline njegovih rodnih Kali, plavilo se nebo nad škrtom i ljubljenom hrvatskom zemljom. A najviše od svega u njegovim je žilama tekao jazik hrvatski kojim se znao poigrati kao možda nitko u hrvatskoj književnosti dvadesetoga stoljeća. Jazik, kako bi rekao pop Martinac govoreći o Krbavskoj bitci, a to znači i jezik i narod. I kako onda Turci navališe na jazik hrvatski, tako se to nastavilo sve do Jojine smrti. Jazik kao kob, kao bol, kao trpljenje, kao uzvišeni doživljaj, kao ljepota, kao transcendencija, sakralnost i mit, kao rana na tijelu njegove ljubavnice Hrvatske.

Znao je Joja i druge jezike te ulazio duboko u krvotok IzborMladac Joja zajedno s Tinom Ujevićem objavljuje već 1954. poeziju u zbirci “Jesenas i danas“ i od tada golemi broj raznorodnih djela da bi posljednja knjiga objavljena 2016. zatvorila čudesni obujam i naslova i vrsta u književnom i umjetničkom području. Objavilo ju je Društvo hrvatskih književnika povodom 85. rođendana: “Mirotvorac kosmosa“, izbor iz deset zbirki poezije. Oni koji su učinili taj izbor uočili su Jojinu mitsku borbu za hrvatske pravice, protiv zlog povijesnog usuda, nepravde koje je pjesnik doživljavao ne samo kao osobne, nego kao narodnosne.talijanskoga i francuskoga, dobio nagrade za svoj doprinos tim kulturama i pojavio se na sceni velike Europe kao dostojni partner, dapače borac, prgavi znalac, pun krika i grča kad je trebalo upozoriti na krvave nasrtaje u njegovoj domaji. Zavapio je u Genovi 1992. „Fare tardi e menodinon fare!“ (Kasno učiniti manje je od ne učiniti!) misleći na spaljenu i razorenu Hrvatsku. Jer Joja bijaše čestiti čovjek.

Toj istoj Europi kojoj se obratio uputio je niz strašnih buntovnih stihova i redovito ih recitirao onim nenadmašnim glumačkim darom i osobitim jezičnim bravurama da je podsjeti na mračne zločine i hladnu tišinu u kojoj je gledala slom njegove domovine po drugi puta. Pamtio je i ono bombardiranje Zadra po naručbi partizanskoga mogula, poslije kojega nije bilo ničega osim ruševina. Pamtio je i poniženja od strane talijanskih vlasti prije toga, izbacivanje iz škole, njemački koncentracijski logor Musapstan, gdje je 1944. kao petnaestogodišnjak proveo turobne dane urezujući prstima u prašini ili blatu svoje prve crteže za buduće skulpture. Već su bili u njegovoj imaginaciji pohranjeni stihovi, proze, drame, likovni prikazi, bila je pohranjena žeđ za znanjem i dosegnućem svijeta: obletjet će kasnije Italiju, Belgiju, Njemačku, Australiju, Švedsku, SAD, Kanadu. Naći će Moliške Hrvate, slušati zaneseno njihov arhaični govor sačuvan od šesnaestoga stoljeća, govoriti punim srcem onu njegovu omiljenu“mili moji“. Iskreno se radovao, jer Joja je bio čestit čovjek.

Što li je sve stigao napisati, naslikati, složiti u antologije, studirati u Italiji i Francuskoj, poučavati na visokim učilištima Italije, baviti se verbotonalnom metodom za rehabilitaciju slušno oštećenih! Jer i oni trebaju jezik kao korijen bića, kao identitetsku osnovicu na kojoj počiva svaka ljudska zajednica.

Od 1954. do 2016.

Mladac Joja zajedno s Tinom Ujevićem objavljuje već 1954. poeziju u zbirci “Jesenas i danas“ i od tada golemi broj raznorodnih djela da bi posljednja knjiga objavljena 2016. zatvorila čudesni obujam i naslova i vrsta u književnom i umjetničkom području. Objavilo ju je Društvo hrvatskih književnika povodom 85. rođendana: “Mirotvorac kosmosa“, izbor iz deset zbirki poezije. Oni koji su učinili taj izbor uočili su Jojinu mitsku borbu za hrvatske pravice, protiv zlog povijesnog usuda, nepravde koje je pjesnik doživljavao ne samo kao osobne, nego kao narodnosne. I nisu to bile samo lamentacije i inkantacije, ne, to su bile duboke i otvorene PosjetNekoliko dana prije smrti pohodili smo prijatelja i učitelja Joju. U svoje ime i u ime nečujnoga DHK. Ovoga puta opet smo rekli ono isto što je Joja svojedobno uzviknuo nad posteljom svoga supatnika Zlatka Tomičića: Mili naš Joja, pozdravlja te tvoja najdraža muza- Hrvatska! Bog neka te čuva i položi ruku na Tvoju mudru i čestitu glavu, a tamo te čekaju svi tvoji mili.rane, polemičke invektive kroz oštri stih poput rapira zabodena u čelo, tugovanke i ironijske parodije, zazivi balada i snohvatica sve od tamnih stoljeća do danas.

Ostali su u svakom stihu skriveni strah i nada prilikom dva njegova uhićenja: jednom od nacista, drugi puta od komunista. Time se uvrstio u mučeničku kolonu Hrvata, jer Joja je bio čestit čovjek.

Logor na Grguru

Došli su po njega 17. srpnja 1959. uhitili ga i zatočili najprije u Savskoj 60. Stavili su mu lisičine na ruke kao zlikovcu, a on se zahvalio na lijepim narukvicama. Onda su ga 26. studenoga iste godine prebacili bez presude u logor na otoku Grguru. Ali Joja je prevodio i poznavao mnogo časnih ljudi, no samo se jedan zauzeo za njega: Salvatore Quasimodo. Nobelovac. Piše velikom mogulu u Beograd i oslobađa Joju Ricova. Zbilo se to 19. travnja 1961. Njegovi sudrugovi u logoru ostaju do smrti vezani uspomenama za Joju Ricova, s osobitim se pijetetom sjećaju jedni drugih.

Mi ga se sjećamo iz Društva s. Jeronima, DHK, Hrvatske paneuropske unije, Društva hrvatskih političkih zatvorenika, sjećamo se njegove potrebe da nešto lijepo i dobro kaže za svakoga tko to zaslužuje. Jer Joja je bio častan čovjek.

Nekoliko dana prije smrti pohodili smo prijatelja i učitelja Joju. U svoje ime i u ime nečujnoga DHK. Ovoga puta opet smo rekli ono isto što je Joja svojedobno uzviknuo nad posteljom svoga supatnika Zlatka Tomičića: Mili naš Joja, pozdravlja te tvoja najdraža muza- Hrvatska! Bog neka te čuva i položi ruku na Tvoju mudru i čestitu glavu, a tamo te čekaju svi tvoji mili.

I bilo je kao što je napisao njegov prijatelj Salvatore a preveo na hrvatski Joja Ricov: „Svatko stoji sam na srcu zemlje, a večer već je tu...“

Nevenka Nekić