Joja Ricov, (S)lovom u lik/likovidi (1952.-2008.), Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 2009.

Cantabo Domino in vita mea Ovo je moto koji stoji na početku knjige likovnih zapisa Joje Ricova, (1929.) pjesnika, likovnoga i književnoga kritičara, prevoditelja i esejista. I čitav njegov život doista je bio u tom znaku, sve od onih dana djetinjstva kad je izbačen iz talijanske škole ne htijući se odreći svoga hrvatskoga imena i prezimena, preko robije na Grguru, do slobode koja je bila gnječena čizmom na licu ribareva sina s obala našega juga.

Sve što je pisao, prevodio (s talijanskoga ili španjolskoga jezika), sve potresne pjesme i eseji, poneka drama – sve je bilo protkano zazivom Boga i jedne jedine istine koja postoji. Tako i ovi sabrani i probrani eseji iz domene likovnosti nisu tek puka deskripcija viđenoga na platnu ili u plastici, nego vizure koliko stručne, toliko poetizirane i uznesene na jezične vrhunce hrvatskoga jezika kao u malo koga. Upravo u tom spoju likovnosti i jezične briljantnosti leži njihov najjači supstrat, zgusnut i gotovo apokrifan, personaliziran i prepoznatljiv, nikome nalik.

Druga vrlina je svakako izbor za susret riječi i slike, skulpture, grafike. Taj izbor kritičarskoga oka svjedoči o rafiniranosti i znalaštvu, ali isto tako i traganju za istomišljenicima, pronalaženju orfejskoga u manje ili više poznatih imena i djela, zanosu za lijepim u slici, monografiji, skupnim izložbama, fotografiji, arhitekturi, djelima ubaštinjenim u patinama obraslu starohrvatsku crkvu ili minijaturu u kakvu misalu. O tome svjedoči kazalo imena na koncu knjige koje svojom erudicijom zadivljuje i obuhvaća domaće i strane autore, ne samo likovne, nego i one koji su ikada nešto značili u meritumu naše zapadnjačke ili još dalje istočnjačke kulturne sfere: filozofe, spisatelje, znanstvenike. Tu je svoje mjesto našla i tajanstvena Afrika svojim obrednim statuama, nakitom i amuletima; američki i europski majstori, stari perzijski filigranski čudotvorci, pa sve do velikih imena gotovo svih razdoblja naše europske antičke, ranokršćanske, gotičke, renesansne, barokne i tako sve dalje... vremenski protegnute do današnjih dana sveukupne likovne izražajnosti.

Paralele na talijanskom jeziku

Posebnu vrijednost knjige sabranih likoslova čine paralele na talijanskom koje se pojavljuju usporedno s hrvatskim tekstom kao pisma iz Italije, gdje je Joja Ricov jedno vrijeme šezdesetih godina (od prosinca 1963. bio dopisni urednik «D Ars Agencyja», milanskoga periodika za suvremenu umjetnost, s rubrikom «Lettera dalla Jugoslavija».Tada je 1964. dobio Međunarodnu nagradu «Europa Arte» za likovnu kritiku. Ona je bila priznanje koje mu domovina nije pružila. Upravo je to jedna velika tema njegovih likovnih prikaza, iako nikada eksplicitno izrečena. Pronalazio ju je kao pasiju, kao heretičku misao u nečijem duktusu, kao san o zemlji u koloritu, kao strast u ekspresionističkim udarima, kao ikonografski signum naše zanemarene ili nedovoljno poznate prošlosti. On će ponekad izreći posve jasno (kao u eseju o Antunu Babiću): « ...utiskujem i u notes praiskonski autorov impuls i diktat za tektonikom ove, sada i moje zemlje, puti panonskoga tla.»)

Često poput Matka Peića, velikoga majstora riječi i slike u njoj, sva su čula Joje Ricova otvorena kad stoji pred djelom: njuh, sluh, dodir, opip i naravno vid, oko puno žudnje da pronađe fiziološku, karakternu, filozofijsku, sociološku i onu tajnu bit stvaratelja. Tada poteče vrutak novogovora, tvorbeni čudotvorni zdenac iz kojega izvlači sve ono od prethistorije do ekspresionističkoga vriska sažeto i zbijeno u sintagmi ili samo jednoj riječi: samonoštvo ženskosti, mit animaliteta, mudroslovna sintagma skotinjstva, slikotvorno haranje živinstva, fertilna jasna likovna njiva, djevičanske divljine mračara, ples sunca ukotvljena verigama prijetonosne kmice...

Odbijenica u uredništvu „Krugova“

Uronjen u magmu domovinske ili neke druge likovnosti, kako bi sam rekao, mnogo puta ponižen (uz Nikolu Šopa RadUronjen u magmu domovinske ili neke druge likovnosti, kako bi sam rekao, mnogo puta ponižen (uz Nikolu Šopa odbijen u «Krugovima»!), Joja Ricov nastavljao je desetljećima svoj književni rad, opservirajući i likovne događaje i ljude. Ovu knjigu sabranih likovida započeo je esejem o slikaru Juliju Meissneru.odbijen u «Krugovima»!), Joja Ricov nastavljao je desetljećima svoj književni rad, opservirajući i likovne događaje i ljude. Ovu knjigu sabranih likovida započeo je esejem o slikaru Juliju Meissneru.

To je prvi autorov likovni ogled, pronađen uz rukopisnu ostavštinu Nikole Šopa koji je Ricovu u dva navrata pružio ležaj i utočište pod svojim krovom na Šalati. Tekst je napisan 1952. godine i ponuđen onovremenom uredništvu «Krugova», ali odbijen. Posvećen je nepravedno zaboravljenom hrvatskom umjetniku J. Meissneru, iznimne etičke strukture svjedočenja, umjetniku čiji je tragičan ahasverski duh ugašen u Švicarskoj prije više godina, umjetniku koji je jedan od najzaslužnijih, iako uporno prešućivanih, otaca avangarde poratnoga hrvatskoga slikarstva.

Autorica ovih redaka imala je prilike vidjeti njegove slike, stajati pred portretom dr. Antuna Bauera, Vukovarca, donatora i utemeljitelja brojnih galerija i muzeja, pred portretom koji odiše znalačkim majstorskim potezima kista, psihološkim poniranjem u lik, skladnošću u gami. Ali, Joja Ricov je svoj inače vrlo stručni esej, završio svojevrsnom odom zemlji: »Lijepa je ova zemlja, i ljudi, i trave. Mila u kišama i pjesmi maestrala. U tuzi cvijeća, nikla iz zemlje što nas rodi. Čista kao oko djevojčice Nene i kaplja rose na slapovima Neretve. Lijepa je moja zemlja, i ja je volim u mimohodu oblaka i nujnoj brizi mljekarica. U voću i u tajni djevojaka. Za sve koji vole, za sve što se bore i kojih nema. Život u danima i neutrnutoj čežnji vjetrova. U zemlji i u vodama. U mrtvim prostorima. Ne. Smrti nema!»

Ovaj nadasve poetizirani kraj jednoga vrlo jasnoga likovnoga raščlanjenja morao je ubosti drugove koji te davne, 1952. godine pred sobom gledaju tekst mladića koji tvrdi da smrti nema! Kakva metafizička drskost, kakav podli udarac čistom materijalizmu!

Oštro, ali čestito pero

Nije on ovako završavao ostale eseje. Joja Ricov imao je oštro, ali čestito pero, ono što je palo samom Apolonu iz LikovidiKnjiga LIKOVIDI Joje Ricova živjet će svoj tajni i neznani život, kako kažu još od vremena starih Latina. Ona je dokaz ne samo likovnih dostignuća spomenutih umjetnika, ona je raskošna jezična i erudicijska krošnja puna svih godišnjih doba, kao ona u viziji Boticcelijeva Proljeća. Za jezikoslovce može biti izvor čudesnih mogućnosti hrvatskoga jezika, za likovne kritičare pobuda da shvate mnoge meteorski obasjane trenutke Ljepote.ruke, pa je odao počast i onima koji nikada nisu povjerovali da smrti nema. Svima. Prema mišljenju i zasluzi iskazanoj u likovnom radu. Sjajne stranice posvećene Džamonji, srpskim tradicionalnim i novijim djelima, novim tendencijama ...riječju svima koji su ušli u njegov slikogled i zaslužili da ne budu zaboravljeni.

Otvorio je često i ime koje samozatajno stoji u drugoj vrsti umjetničkoga rada - pjesnik Zlatko Tomičić kao slikar! Isto tako obratio se slikaru i kiparu isusovcu Marijanu Gajšaku, manje poznatom širokoj umjetničkoj masi, a osobito kritičarskim modernim perima. «U doba grlate likovne babilonije» otkrio je svijetu čudesnoga, duhovno dubokoga, patera Gajšaka- kao skulptorski plamen u izvijanju. U njemu je našao ono Svjetlo iskona, milinu Marijanovih rajskih zemnika, braću u krugu, večernji psalam Svevišnjem. Ta rana smrt darovita umjetnika Marijana Gajšaka duboko ga je potresla i potvrdila slutnje metafizičke istine u njegovu djelu.

Od mnoštva probranih eseja još samo napomena o Josipu Vaništi kojega dodiruje pod naslovom: Metafizis likovnoga z(b)ora, rasplinuće zvuka.

Tom sinestezijom ulazi u djelo našega možda najvećega slikara tišina, magijskih «zamrznutih zbilja». Maksimalno reducirana sekvenca života ili sam duh? Zlatna prašina, kaže Joja, redukcija na poetiku glasa, pa ga spaja s pjesnicima - Sudetom, Alfirevićem i Šopom.

Knjiga LIKOVIDI Joje Ricova živjet će svoj tajni i neznani život, kako kažu još od vremena starih Latina. Ona je dokaz ne samo likovnih dostignuća spomenutih umjetnika, ona je raskošna jezična i erudicijska krošnja puna svih godišnjih doba, kao ona u viziji Boticcelijeva Proljeća. Za jezikoslovce može biti izvor čudesnih mogućnosti hrvatskoga jezika, za likovne kritičare pobuda da shvate mnoge meteorski obasjane trenutke Ljepote.

Nevenka Nekić