Nela Stipančić Radonić, „Grišnici i pravednici (i njihovi savjetnici)“, Split, Naklada Bošković, 2016.

Od vremena povijesnih romana romantizma (W. Scotta) u književnost ulazi takozvana „mala povijest“, svakodnevni život i stvarni običaji iako se spisatelji često služe maštovitim zapletima da bi zainteresirali RomanOd vremena romana „Vuci“ Milutina Cihlara Nehajeva nismo imali barem po opsegu verističkog dokumentarizma tako čvrsto utemeljen roman, ako ne računamo Araličine sjajne povijesne romane ili roman „Kolarovi“ Hrvoja Hitreca. Ne kaneći uspoređivati, govorimo o pedantnom taksativnom poniranju u povijesnu građu.čitatelje. Takav je slučaj s našom prvom književnicom Dragojlom Jarnevićevom, u čijim romanima i pripovijetkama imaju ulogu i nadnaravna bića poput vila i sličnih.

U romanu koji opisuje život i događaje prije dolaska Osmanlija u Bosnu, auktorica Nela Stipančić Radonić služi se vjerodostojnim povijesnim dokumentima i donosi portrete povijesnih likova, a pri tom roman olakšava čitatelju unoseći različitost jezične razine: intimni zapisi staroga monaha isprepliću se s riječima spisateljice koja je neutralni promatrač nakon niza stoljeća. Svrha je poniranje u prošlost u potrazi za izgubljenim ili zasutim izvorima naroda i to u dvije razine: intimnoj i znanstvenoj.

Danas je velika hrabrost pisati roman čija radnja se odvija u povijesnom crnilu propasti Bosne koja tema nije suvremena ni privlačna mladim čitateljima. Ovaj roman je dug auktorice rodnom Mrkonjić Gradu i Bosni tužnoj kojoj se ona vraća iz daljine njemačkih prostora.

Od vremena romana „Vuci“ Milutina Cihlara Nehajeva nismo imali barem po opsegu verističkog dokumentarizma tako čvrsto utemeljen roman, ako ne računamo Araličine sjajne povijesne romane ili roman „Kolarovi“ Hrvoja Hitreca. Ne kaneći uspoređivati, govorimo o pedantnom taksativnom poniranju u povijesnu građu.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Na koricama povijesnoga romana Nele Stipančić Radonić „Grišnici i pravednici/i njihovi savjetnici“ sjaji slika Hrvoja Vukčića Hrvatinića, poznata kao minijatura iz „Hrvojeva Misala“ koji se danas čuva u Istanbulu u muzeju Topkapi Saraju. Leži tamo da ga gledaju ponajviše oni koji ne znaju njegovu vrijednost i povijest. Ostvaren po nepoznatu sitnoslikaru u tri osnovne boje: bijeloj, crvenoj i plavoj, predstavlja veličanstvenoga viteza sasvim insignijama njegova staleža u petnaestomstoljeću- grb, oklop, rasni konj koji galopira kroz rascvjetalu livadu i bijeli barjak, starohrvatski korugva, koji se vije na plavom nebu.

Na stražnjim koricama idealizirani je lik fra AnđelaZvizdovića, upravitelja bosanske franjevačke kustodije u vrijeme pada Bosne pod Osmanlije. Kao motto knjige stoji zapis iz pisma posljednjega bosanskoga kralja: “...za mnom će i ostali narodiokusiti svoju sudbinu...“

Na samom početku romana auktorica zastaje pred pitanjem: tko je kriv za pad Bosne? U uvodnom tekstu sažeto na jednom mjestu kaže: “Do samoga konca žestoki konkurenti po pitanju za i protiv saveza s ugarskim kraljevima, za i protiv Katoličke ili Crkve Bosanske, za i protiv saveza s Osmanlijama, pogubišesesvi polako u vihoru novoga doba – doba smutnji, izdajstava i tajne diplomacije – te padoše kao lak plijen na koji mnogi odavno baciše oko. Ove borbe utihnuše tek onoga trena kad na prijevaru i bez oklijevanja kralju odsjekoše glavu te svu zemlju zaviše u crno.“

Tek sada kreće auktorica u detaljnu potragu za svim sudionicima i događajima u vrijeme koje je prethodilo padu Bosne.

Muza povijesti Kliovelika je zavodnica, ona zgrabi takvu antikvarnu dušu i ne ispušta je. Jedva da se spisatelj dočepa svoga interventa kao književnik. Klio diktira kompoziciju, kronologiju, geografiju i topologiju sve do u detalje. Žive su slike ne samo samostana, nego i malih zaselaka koji su tada postojali, potoka, litica, maloga života običnih seljaka, njihovih imena koja odaju pripadnosti katoličkoj ili bosanskoj crkvi, nošnji, likova ljudi, oprema kuća, oružja itd.

Poetski izraz visoke retoričke razine

Znajući da će je povijest progutati, a hoteći ostati književnim spisateljem, auktorica Stipančić odlučuje se za jednu mudru stilsku inačicu: različitost jezične razine. Svoj literarni zapis iz trećega lica kao sveznajući pisac izmjenjuje sa zapisima fra Zvizdovića u prvom licu. Time stvara dojam intime i poetski izraz visoke retoričke razine. To je ujedno jezik svakodnevice, dok povijesni podatci, pomalo stilski nalik na rukopis Vjekoslava Klaića, donose dokumentarnom točnosti vrsnoga povjesničara, sav arhivski relevantan okvir u koji uranja svoje likove, njihove zamišljene dijaloge, osobne sudbine, tragedije, osjećaje, dvojbe.

Ta takozvana mala povijest, kako ju naziva francuska strukturalistička historiografija F. Braudela, čini onaj književni pomalo poetski, ali i epski dio knjige, no ipakse najveći gradbeni materijal nalazi u čistim povijesnim odlomcima gdje dominira politika, međunarodni odnosi toga vremena, feudalna piramida, veze s okolnim državama, službenici i njihovi titulari, ceremonije (240.str.) kao i pojedinosti iz arhivske građe koje svjedoče o uloženom trudu auktorice. (243.str.) U knjizi su karte iz novijega doba koje prikazuju Bosnu kroz povijest. (247. str.) Vrlo su precizne one koje prikazuju samostane po kustodijama. Razglaba se o pismima i jezicima kojima se govori i piše u toj srednjovjekovnoj Bosni kojom su vladali Kotromanovići. Da bi dobila povijesnu dubinu, jer polazi od četrnaestoga stoljeća, koristi često aorist i imperfekt, pa i pluskvamperfekt, glagolska vremena koja su danas prava rijetkost u književnim djelima.

Svrha svih dijelova rukopisa je poniranje u prošlost u potrazi za izgubljenim ili zasutim izvorima, kroz namjeru da PoniranjeSvrha svih dijelova rukopisa je poniranje u prošlost u potrazi za izgubljenim ili zasutim izvorima, kroz namjeru da Aristotelse sjedini participacija pojedinca u tom metežu i baci svjetlost na cijelu naciju, sugerira jedno univerzalno vrijeme koje po svojim osobitostima feudalizma ima gotovo iste značajke u cijeloj Europi.se sjedini participacija pojedinca u tom metežu i baci svjetlost na cijelu naciju, sugerira jedno univerzalno vrijeme koje po svojim osobitostima feudalizma ima gotovo iste značajke u cijeloj Europi.

Ako bismo slijedili misao mudroga Aristotela prema djelu “O pjesničkom umijeću“, ondabismo zaključili da je pjesničkoumijeće filozofskije od povijesti. Ono govori ono što je općenito, a povijest pojedinačno. Ali u tome se ne iscrpljuje. Djelo jest prvenstveno povijesni traktat s intervencijama literarnoga tipa, ali nudi i podtekstualne paralele koje vode do razmišljanja: ima li razlike u ponašanju moćnika onda i danas? Profano vrijeme puka i vlastele ne može objasniti konstituiranje tradicije i običaja. To može samo sakralno vrijeme. Stoga auktorica razlaže običaje i narav i katolicizma i bosanske Crkve, vrlo pomno i nepristrano. Ona traži uzroke,a ne samo posljedicu raskola u srednjovjekovnoj Bosni u trenutku dolaska Osmanlija. Upravo u tom postupku dokazuje da iz njenoga pristupa ne progovara zlo i pohvale samo jednoj strani. To je vrlo očito u razmišljanjima osamljenoga fra Zvizdovića u samotničkoj ćeliji samostana u Fojnici. Tu on sjedi, pjesnički bismo rekli usta puna zemlje, u samoći koja mu daje moć profetskoga rasuđivanja. Upravo ovdje povijest postaje toposjastva, ne samo njegovoga, nego i svekolikoga naroda koji bijaše izvrgnut nadolazećoj pogibelji. Tako se ostvaruje nadsmisao kao duhovnost koja je nevidljiva u doslovnom značenju.

Ljubav za temlju Bosnu

Likovi u romanu putuju kroz krajolike koji su opisani topografskom mikro-točnošću kao da i danas postoje i kao da je auktorica upravo prošla svim klancima, livadama, preko potoka i starih gradina koje su odavno postale ruševine ili su sasvim nestale. To je izuzetna vrijednost mašte spisateljice koja piše knjigu ljubavi za zemlju Bosnu, rodnu i nezaboravljenu. Za nju taj zapis svjedoči da život ima smisla, da je i onda imao, kao i što će ga imati u budućnosti. On je u ovom zapisu odbljesak tragičnoga pathosa i uzvišene rezignacije koju je dobio upravo literarnim značajem priče.

Činjenica je da prevladava epski ton, ali on ima neku boju i miris svih onih romana napisanih o Bosni iz raznih razdoblja (Ive Andrića, Ivana Aralice i drugih). Ima vremena, nema žurbe, sile dobra i sile zla pletu mreže, ugarski kraljevi haraju, vlastela se glože, na vratima je osmanlijska vojska, pred njom čete Vlaha iz Srbije akindžije i martolozi upadaju u Bosnu i čine strašne zločine, a vrijeme teče nečujno. Duša naroda osjeća kako se bilo straha ubrzava. Nitko ne zna hoće li se spasiti.

Roman želi očuvati kolektivno u pamćenju

Roman započinje propašću Bosne i opisom staroga fra Anđela Zvizdovića. On sluša glasove:“ Fra Anđele, što ćeš ti ovdje, vidiš, izdali su svoj narod, bili su nesložni, imali su samo svoje sebične ciljeve, neki su izginuli, a većina pobjeglau kršćanske krajeve...“ Ali tvrdoglav je fra Anđeo. Tuđin je zavladao,ali on kaže da će jednom otići kao i svi drugi.

Dakle roman želi očuvati kolektivno u pamćenju, kao što su nekada u antička vremena činili rapsodi i aedi. Izdvaja se u romanu lik Hrvoja Vukčića Hrvatinića i bilo bi dobro da se njegova sudbina više literarizirala. Roman bi bio više književno nego povijesno djelo. Spisateljica ga ipak izdiže ponad mnogih likova, a gotovo svi su povijesni likovi, daje mu najznačajniju ulogu i donosi njegove sretne i stradalničke dane, da bi se na koncu pozabavila i opisom njegove smrti.

„Hrvoje i dalje ostade gospodar u zapadnoj Bosni, no ostali dio zemlje potpade u turske ruke. Nedugo nakon ove njegove posljednje pobjede , i to baš nad onima koji mu najviše radiše o glavi, umro je u travnju 1416.godine na svojem dvoru u Kotoru na Vrbanji. Nema sumnje da će još dugo i nakon njegove smrti mnogim dušmanima pred očima mahati njegov štit, a na njemu u bijelome polju crvena ruka u željeznoj rukavici, držeći i mašući mačem u ruci.“

Mali nakladnici poput Naklade Bošković iz Splita čini se da imaju zadaću sačuvati često zaboravljenu povijesnu i tradicijsku uspomenu i manje poznate spisatelje uvesti u javni kulturološki prostor Hrvatske. Ova je nakladnička kuća učinila i ovim djelom podvig koji ne donosi novac, nego ispunjava svoju plemenitu zadaću kao što je to učinila i spisateljica Nela Stipančić Radonić pišući ovaj opsežni povijesno-literarni tekst o svojoj domovini Bosni.

Nevenka Nekić