Začarani krug izmišljanja problema

Država kao i svaka institucija ili udruga mora imati određeni cilj, truditi se ispuniti ga i tako opravdati svoje postojanje. No kod nas postoji veliki broj institucija koje su same sebi svrha. One se trude ne odraditi svoj posao, jer ako bi ga završile do kraja njihovo postojanje bi izgubilo smisao.

I u tome je jedan od problema hrvatskog društva – pojedinci ApsurdiDolazimo do situacije da je zadatak antifašistima stvarati fašiste, radnicima HZZ-a otežavati zaposlenje nezaposlenima, domovima za nezbrinutu djecu praviti probleme kod usvajanja i slično. I tu je apsurdnost cijelog sustava.imaju moć prilagoditi sebi sustav tako da rade posao, a da ga nikad ne odrade. Što je najgore ne dozvoljavaju niti propitivanje njihova postojanja, a kamoli financiranja njihovih udruga. Npr. zašto se ne ubrza i olakša proces posvajanja djece; što bi radile tvrtke za razminiranje ako u Hrvatskoj više ne bi bilo mina; čemu bi služio ovakav zavod za zapošljavanje ako bi se broj nezaposlenih sveo na minimum ili primjerice što bi radile razne antifašističke udruge ako bi odjednom nestalo „fašista“?

Kod svih navedenih pitanja odgovor je isti – ne bi radili ništa jer za druge poslove nisu sposobni, ali bi cjelokupnom društvu sigurno bilo bolje. Problem mina, djece, fašista i inih bi se riješio, prestala bi potreba za financiranjem toga i automatski bismo imali dvostruku korist.

Tako dolazimo do situacije da je zadatak antifašistima stvarati fašiste, radnicima HZZ-a otežavati zaposlenje nezaposlenima, domovima za nezbrinutu djecu praviti probleme kod usvajanja i slično. I tu je apsurdnost cijelog sustava. Ako se pokuša i taknuti u to pitanje, preispitati poslovanje, rezultate ili svrhu takvih institucija ili udruga dovodimo se u situaciju da nas se ocrni ili popljuje (primjer za to je komentar voditelja Tarika Filipovića kako bi donacije koje je primio Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj već pozlatile isti, što je rezultiralo kaznom voditelju, tj. suspenzijom.)

I što sad? Kako izaći iz začaranog kruga u kojem stalno isti pojedinci izmišljaju problem, nude „rješenje“ i bivaju plaćeni za to. Jedino realno rješenje je da država ozbiljno pristupi preispitivanju djelovanja takvih pojedinaca i institucija i posljedično njihovu financiranju. Ovako se često događa da država izdvaja sredstva upravo onima koji sve rade kako bi građanima, a onda i samoj državi otežali život.

Jakov Mamić