Demografsko pitanje

Mnogi tekstovi, pa i na ovom portalu su napisani o možda najvećem problemu koji muči Hrvatsku – izumiranje njenog stanovništva. Mnoštvo se rješenja nudilo kao spasonosno za taj problem - od toga da trebamo poticati InstitucijeDjecu se sve ranije uvodi u institucije kako bi se socijaliziralo, brže napredovalo, itd. Sve to od njih zahtjeva da puno brže odrastaju i preskoče djetinjstvo (zanimljivo je da se, s druge strane, odrasle potiče da budu infantilni). Primarno je npr. da dijete nauči engleski jezik u dobi od dvije - tri godine, a pri tome nije ni materinji još usavršio; ili poznavanje brojeva i slova puno prije polaska u školu. No malo se vodi računa o negativnom utjecaju takvog pristupa prema djeci.obitelji na rađanje većeg broja djece kroz razne oblike pomoći, pa sve do razmišljanja kako trebamo uvoziti stanovništvo. Pozitivno je što ta tema zauzima kakav takav prostor, no trebala bi se još i više čuti. Rješavanje demografskog pitanja vrlo je složeno i njemu treba ozbiljno pristupiti. I u nedavno završenoj predsjedničkoj kampanji bilo je vidljivo kako pitanje demografske obnove zauzima manje bitno, usputno mjesto i kako ga se ne uzima za ozbiljno. Bilo bi bolje da su se kandidati za predsjednika jasnije izjasnili o demografskom pitanju, odnosno da su to pitanje prezentirali kao ključno za budućnost i prosperitet Hrvatske.

No, s druge strane, postoji pitanje blisko ovome, o kojem se vrlo malo ili nikako ne govori u javnosti - kako se odnosimo prema djeci koja su tu, oko nas, koja su već rođena i koja gledaju u nas, uče od nas...? Nije li veliki problem i u tome što tu djecu upropaštavamo, ne konkretno fizički, nego primjerima koje im pružamo, porukama koje im šaljemo, itd.? Svjedočio sam mnogim situacijama u kojima se djecu promatralo kao smetnju, kad ih se pokušavalo ušutkati ili ograničiti samo zato što su djeca, odnosno djetinjasta. Od tramvaja, trgovina, raznih drugih javnih mjesta pa i same crkve.

Nekoliko puta sam doživio neugodne komentare od strane vjernika, ali i svećenika, upućene roditeljima „nestašne" djece. Normalno da ne treba dozvoliti djeci divljanje po crkvi, no vezati dijete i ušutkavati ga tijekom mise znači ogaditi mu i liturgiju i prostor crkve. Slično tako je i na drugim mjestima. Dječji plač iritira ljude, dječja zaigranost kao da je postala problem. Od djece se traži da budu poput odraslih, da odbace što prije ono djetinje i da se uozbilje.

Primjer za to je i činjenica da se djecu sve ranije uvodi u institucije kako bi se socijaliziralo, brže napredovalo, itd. Sve to od njih zahtjeva da puno brže odrastaju i preskoče djetinjstvo (zanimljivo je da se, s druge strane, odrasle potiče da budu infantilni). Primarno je npr. da dijete nauči engleski jezik u dobi od dvije - tri godine, a pri tome nije ni materinji još usavršio; ili poznavanje brojeva i slova puno prije polaska u školu. No malo se vodi računa o negativnom utjecaju takvog pristupa prema djeci.

Promocija kulture smrti

Primjerice, ukoliko dijete proboravi u vrtiću osam ili devet sati, a kod kuće tri do četiri sata (vrijeme u kojem je budno) – postavlja se pitanje gdje je djetetu obitelj, tko ga odgaja – država ili roditelji, teta u vrtiću ili mama? Ista situacija je i sa školskom djecom, jer nakon nastave veliki broj djece se zadržava u produženom boravku. Sablažnjavamo se nad situacijom u Sjevernoj Koreji u kojoj se isključivo država brine za dijete i odgaja ga od najranije dobi, no zapitajmo se je li kod nas bitno drugačije? U velikom broju slučaja, čini se kako nije.

Nažalost, iz tog razloga vrlo često stoji ona definicija kako je obitelj zajednica okupljena oko jednog hladnjaka. S obzirom na okolnosti, ni ne može biti drukčija. Kako će dijete upoznati roditelje u tri, četiri sata tijekom dana? Ili još bolje pitanje, u kakvom je stanju roditelj kada dođe s posla i koliko se njih uopće bavi svojom djecom? Onda i nije čudno da su roditelji otuđeni od djece i djeca od roditelja, te se međusobno uopće i ne poznaju. Posljedica takvog odnose mora voditi ka međusobnom nepoznavanju, međusobnoj ljutnji, nerazumijevanju... Na kraju dolazimo do toga da roditelji smetaju vlastitoj djeci i obrnuto.

Promatrajući način na koji je Isus pristupao djeci vidimo da On radi sasvim suprotno. Jedan od primjera za to je kada Isus iznosi svoj govor pa mu neki počeše donositi djecu. I IsusPromatrajući način na koji je Isus pristupao djeci vidimo da On radi sasvim suprotno. Jedan od primjera za to je kada Isus iznosi svoj govor pa mu neki počeše donositi djecu. I dok su apostoli branili to, vjerojatno pravdajući zabranu razlozima koje i mi danas iznosimo (djeca su smetnja u takvim trenutcima, djeci nije mjesto tamo - pred tako uzvišenim govorom i Govornikom, itd.), Isus nastupa sasvim drukčije i zove djecu k sebi.dok su apostoli branili to, vjerojatno pravdajući zabranu razlozima koje i mi danas iznosimo (djeca su smetnja u takvim trenutcima, djeci nije mjesto tamo - pred tako uzvišenim govorom i Govornikom, itd.), Isus nastupa sasvim drukčije i zove djecu k sebi.

Dakle, Isus prekida svoj govor, zaustavlja se na djeci i ne samo to, stavlja ih za uzor svima nama riječima: „ Pustite dječicu i ne priječite im k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko" (Mt 19, 14). Iz ovog primjera se vidi koliko smo skrenuli s pravog puta... Ne samo da sami vrlo često živimo grješno, već trujemo i one najnevinije koji bi nama trebali biti primjer ispravnog življenja.

Kako je moguće da nas dobro, nevino, iskreno... toliko ljuti? Je li problem u djeci ili u nama odraslima? Čini se kako je problem upravo u nama koji bismo trebali biti odrasli, zreli... Jer upravo mi djeci oduzimamo njihovu čistoću i nevinost i zagađujemo ih vlastitim otpadom. Najčešće toga nismo ni svjesni. Oduzimajući djeci djetinjost, prisiljavamo ih da budu ono što nisu, odnosno prisiljavamo ih da postanu shizofreni.

Učimo ih da govore ono što ne misle, da rade ono što ne žele, da se ponašaju suprotno od onoga što ih čini sretnima – da pored zdravog razuma i zdravih očiju misle i vide krivo. I onda se čudimo kada postanu takvima – shizofreni, bolesni, lašci, jedni drugima vukovi... Najveći paradoks je što uopće ne povezujemo da ih mi svakodnevno odgajamo da postanu takvima - kroz male, svakodnevne primjere. I na taj način, skriveno, možda i nesvjesno, svojim primjerom promoviramo kulturu smrti.

Jakov Mamić