Lustracija kao preduvjet katarze

Više od dva desetljeća je prošlo od trenutka kako je Hrvatska postala samostalna država. Više od dvadeset godina smo slobodni narod i imamo mogućnost određivati vlastitu sudbinu, ali to ne činimo. Umjesto da zajedno i odgovorno prihvatimo slobodu koju smo krvavo izborili; u narodu se pojavljuju pojedinci koji proklinju ovakvu slobodu i prizivaju neka stara, njima bolja vremena. I opet zavode narod pričama kako se živjelo bolje, dostojanstvenije, kako se moglo i uštediti za auto, ljetovanje i dr. A onda je došla prokleta sloboda i oduzela sve to. Ako je to cijena slobode – oni ju ne žele. Oni radije žele živjeti u neslobodi.

Ova priča kao da je preslikana iz Starog zavjeta (Izl 16). Izabrani narod, nakon izlaska iz egipatskog ropstva, prigovara Jahvi i Mojsiju kako nemaju što jesti i piti i kako bi bilo bolje da su ostali u Egiptu. I bez obzira što Bog, uvijek iznova, čini čudesa i spašava ih od propasti; narod se i dalje ne želi prepustiti Bogu.

Svakodnevno prigovaranje i jaukanje unosi pesimizam u narod, pa i sam Mojsije ponekad gubi strpljenje s narodom. Baš zbog toga što se nisu prepustili Jahvi i prihvatili slobodu, Mojsije ih vodi kroz pustinju četrdeset godina. Punih četrdeset godina traje čišćenje naroda od ropskog mentaliteta. Tek kada je umro i posljednji koji je robovao u Egiptu, Bog dopušta narodu da okusi slast Obećane zemlje.

Potrebna je katarza

Mora li slično biti i sa nama? Mi smo također imali Mojsija koji nas je izveo iz ropstva, unatoč silnim prigovaranjima pojedinaca unutar naroda. I LustracijaČini se kako je i nama potrebna katarza. Nadam se kako to neće trajati četrdeset godina, kao kod Izabranog naroda, već da to možemo napraviti lustracijom - na način da zajednički prepoznamo i odbacimo ropski mentalitet. Tako bismo konačno odgovorno zagospodarili vlastitom sudbinom i krenuli stvarati zemlju i društvo koje služi i obogaćuje svakog svojeg člana – Obećanu zemlju.nakon njegove smrti, opet vlast preuzima kukavelj. Moramo li i mi čekati pravu slobodu do trenutka smrti posljednjeg Jugoslavena? Je li moguće da ne možemo izgraditi istinski demokratsko društvo, lišeno svih težnji za nekim prošlim, totalitarističkim vremenom, običajima ili ljudima?

Zar stvarno nemamo intelektualce koji bi preuzimali vodeće uloge u društvu ili moramo „reciklirati" one stare? Ili imamo tako kratko pamćenje pa ne vidimo da Hrvatskom većinom upravljaju mentalni komunisti – od predsjednika i premijera države, preko ravnatelja HRT-a, pa sve do „nevladinih" aktivista za suočavanjem sa koječim, itd.

Čini se kako je i nama potrebna katarza. Nadam se kako to neće trajati četrdeset godina, kao kod Izabranog naroda, već da to možemo napraviti lustracijom - na način da zajednički prepoznamo i odbacimo ropski mentalitet. Tako bismo konačno odgovorno zagospodarili vlastitom sudbinom i krenuli stvarati zemlju i društvo koje služi i obogaćuje svakog svojeg člana – Obećanu zemlju.

A dok ne osjetimo slast Obećane zemlje, ne dopustimo da nam prodaju „zlatnu telad" u zamjenu za slobodu, nego slušajmo proroke koje nam Bog i danas šalje, a koji viču:

„Čuje li narod Povijesti glas:
samo u Bogu je spas..."

Jakov Mamić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.