Etnogeneza Hrvatâ: Jesmo li podrijetlom Iranci i(li) Slaveni?

Tema ovog ogleda jesu jezična obilježja koja odražavaju etnogenezu Hrvatâ složenu od raznorodnih sastavnica, a po heterogenosti se naša etnogeneza ne razlikuje od inih europskih.

Ukratko ćemo se osvrnuti na Francuze i Talijane. Žučljive raspre o podrijetlu francuskoga naroda vodile su se i prije Građanske revolucije, koja će iznjedriti francusku naciju: jedni zastupahu stajalište da su Francuzi podrijetlom Franci, drugi da je francuski narod potekao od Gala. Franci su germansko pleme po kojemu su zemlja Francuska i romanski narod Francuzi dobili ime, a Gali su Kelti. Slično je i s Talijanima. Prvi poznati stanovnici na tlu Italije bijahu Liguri i Iliri, koje su potisnuli Italici (Latini, Falisci, Umbri i drugi). Zatim su na područje srednje Italije prodrli Etruščani. Istodobno su, u 8. stoljeću prije Krista, Grci kolonizirali južnu Italiju i Siciliju („Magna Graecia“), a Feničani (Kartažani) zaposjeli Sardiniju. U etnogenezu Talijanâ ušli su i drugi narodi koje povijest bilježi na tamošnjemu ozemlju: germanski Langobardi (ili Longobardi, po kojima je nazvana sjeverna regija Lombardija), k tomu Normani (Vikinzi), Arapi i drugi.

Dakle, do kojih bi zaključaka mogla dovesti istraživanja „genetskoga materijala” stanovnikâ današnje Francuske i Italije? Nikako ne želim reći da je nepotrebno istraživati Y kromosome, haplotipove, varijabilnosti unutar haplogrupa i slično. Naprotiv! To nam može mnogo toga reći o podrijetlu i međusobnoj srodnosti određenih naroda odnosno njihovih dijelova, o smjerovima davnih migracija i drugim podatcima. Znanost se ima i time baviti. Samo napominjem da se takovrsna otkrića ne smiju scijentistički apsolutizirati. Jer ako i govore o podrijetlu naroda, ona doista ne određuju nacionalni identitet, a lakomislene zanesenjake gone u pogrješne zaključke kojima dezintegriraju vlastitu naciju.

U članku „Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata”, izvorno objavljenu 2011., koji potpisuju prof. dr. sc. Dragan Primorac i suradnici, uz ostalo čitamo da „dobiveni rezultati ukazuju da su migracije koje su nosile M173 mutaciju (R1a) bile izraženije u sjevernome dijelu Hrvatske nego u južnome priobalnom području” (https://www.draganprimorac.com/wp-content/uploads/2020/03/Y-kromosom_web.pdf).

Dakle, rezultati pokazuju da se južni Hrvati po nekim genskim mutacijama razlikuju od sjevernih Hrvata. Opet dinarski jug naspram panonskoga sjevera. A to je štetno i potencijalno opasno. Predočimo hrvatsku nogometnu reprezentaciju (u ovome kontekstu ne rabim riječ „vrsta”) pri izvođenju himne „Lijepa naša domovino”, jednoga od simboličkih sredstava za izražavanje nacionalnog identiteta. Momčad ponosno pjeva s rukom na srcu. Svi su zajedno i svi za jedno: za Hrvatsku! Ali genetička „meštrija” – koju promiču profesori Dragan Primorac, Ivan Jurić i njihovi istomišljenici – poručuje nam, makar nehotice i nesvjesno, da ipak naši reprezentativci nisu jedno jer se genske mutacije Hrvatâ na jugu razlikuju od njihovih sunarodnjaka na sjeveru. Po tome bi se imali razlikovati, primjerice, Hrvati južnjaci Dominik Livaković i Luka Modrić od Hrvatâ sjevernjaka Borne Sose i Lovre Majera.

Ako se to apsolutizira i ideologizira – time se diferenciraju i dezintegriraju pripadnici hrvatske nacije. Zato takve samozvane ideje čine štetu integriranoj hrvatskoj naciji, pa i onda kada se neki u to uključeni genetičari iskreno osjećaju hrvatskim domoljubima koji su vođeni dobrim namjerama.

Ilirska „balega” i gotski „hljeb”

Otklanjamo se od genetike i idemo na lingvistiku, na jezične tragove koje ostaviše Iliri, Goti, Iranci i Slaveni.

Ilirski narodi nisu se sami nazivali Ilirima, niti su se mogli tako zvati, nego su ih Ilirima nazvali drugi narodi, kako to objašnjava povjesničar i arheolog Mate Suić. O ilirskome jeziku, po svoj prilici indoeuropskome, zna se doista malo. Zapravo je bolje govoriti o „jezicima Ilirika” (tj. jezicima u rimskoj provinciji „Illyricum”) jer nema dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. O ilirskim jezicima nema nikakvih pisanih tragova. Tobožnji ilirski natpis na prstenu iz mjesta Kalaja Delmaçës u sjevernoj Albaniji zapravo je na bizantskome grčkom, što je dokazala bugarska znanstvenica Ljuba Ognenova-Marinova. Poznata su neka imena mjestâ (toponimi) i ljudî (antroponimi). Potonje se nahodi na nadgrobnim natpisima iz rimskoga doba: romanizirani stanovnici Ilirika zadržali su stara, nerimska imena. Nema sumnje da su Istra, Liburnija i Dalmacija dobile ime po ilirskim narodima Histrima, Liburnima i Delmatima (ili Dalmatima).

U izvornome znanstvenom članku „Skokove ‘ilirske’ etimologije” (Folia onomastica Croatica, br. 4, 1995.) jezikoslovac Ranko Matasović obrazlaže da samo manji dio riječî za koje Petar Skok u „Etimologijskome rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika” (JAZU, Zagreb, 1971.-1973.) smatra da su ilirskoga podrijetla – to doista jesu. Evo ih: „balega” (izmet goveda), „brina” (obala, brdo, kosina), „čuka” (brdo, greben), „der” (žuta vapnena zemlja), „garma” (procjep između hridî).

Kada govorimo o riječima gotskoga podrijetla u hrvatskome jeziku, treba biti vrlo oprezan. Gotski jezik, kao i praslavenski jezik, pripada indoeuropskoj porodici, što objašnjava podudarnost mnogobrojnih riječi. Tako je „hiža” hrvatska i sveslavenska riječ: primjerice, poljski „chyž”, ruski „хижа”. Dospjela je iz praslavenskoga, ali joj podrijetlo nije slavensko, nego germansko: od pradavne gotske riječi „hûs” (danas imamo šved. „hus”, njem. „Hause”, engl. „house” i sl.). Riječ „hiža” rabili su gotovo svi stari hrvatski čakavski pisci; primjerice Marko Marulić u „Juditi”: „Hiža svetinj tvo(j)ih vavik sveta da je / i u narodih svih da te svak poznaje.” K tomu se riječ „hiža” nahodi gdjegdje i na stećcima u Bosni i Hercegovini. Gotsko podrijetlo ima i riječ „hljeb” (koju neupućenici smatraju srbizmom i protjeruju iz hrvatskoga jezika): praslavenska riječ „*xlěbъ” od gotske „hlaifs” (gen. „hlaibis”). Zanimljivo je da Marul u „Juditi” rabi (uz češći izraz „kruh”) ikavski oblik „hlib” (osobito sam sklon primjerima iz ribarskoga života): „Kad spusti udice ter zadije ribu, / istežuć tunjice, mahne gori šibu / ribar i potribu ima jur dat ju van, / radostan da hlibu smok mu je pripravan.” U „Juditi” se vije i gotska riječ „*xorǫgy”, „horugva” ili „korugva”, u značenju ‘zastava’: „Kon njega usajena horugva ćuhtaše / bila ter čerljena, zdaleč se vijaše.” Spomenimo i to da je praslavenska riječ „*lēku”, što znači ‘lijek’, došla od gotskoga „lēkinōn”: ‘liječiti’. Dovoljno je tih nekoliko primjera.

Nepoznati ban i šljive zerdelije

Dospjeli smo i do iranske hipoteze. Temelji se na otkriću dviju ploča iz 2. i 3. stoljeća, napisanih grčkim jezikom, što ih je u gradu Tanaisu (danas Azov) na ušću Dona u Azovsko more 1853. pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev. Na pločama se spominju osobna imena trojice muškaraca – „Χορούαθ[ος]”, „Χοροάθος” i „Χορόαθος” – pa je češki povjesničar Konstantin Josef Jireček iznio mišljenje da je ime „Hrvat” („Horoúathos” i sl.) iranskoga postanka. To današnji znalci i mjerodavnici smatraju najvjerojatnijim, dakle ne posve sigurnim. Kako god bilo, nije moguće argumentirano zanijekati da u etnogenezi Hrvatâ postoji iranski sloj. Akademik Radoslav Katičić govoraše da je iranska etimologija imena „Hrvat” „najmanje nevjerojatna”, a neki to beskrupulozno krivotvore sugerirajući da je govorio u prilog iranskoga podrijetla Hrvatâ. Ne, nego je napominjao nešto drugo i za hrvatske „iraniste” krajnje nepoželjno. U razgovoru za list „Vijenac” (15. srpnja 2010.) akademik Katičić reče:

„Potreban je veliki napor da se iz osobnoga imena ‘Hrvat’ konstruira dokaz da je tada tamo na Donu postojao narod Hrvatâ. Grčki zemljopisac Klaudije Ptolomej u svojem zemljopisu svijeta potanko opisuje sarmatske narode, među njima Hrvatima nema traga, ali ima sarmatski narod koji se zove ‘Serboi’.” Novinar Andrija Tunjić upućuje potpitanje: „Srbi?”, na što Radoslav Katičić odgovara: „Da, crno na bijelo. Dakle, Srbi su u neizmjerno povoljnijem položaju dokazivati svoje iransko podrijetlo, ali njih to ne zanima. Njima je dobro kao Slavenima. Radi se zapravo o pravoslavlju.” (https://www.matica.hr/vijenac/427/srpski-jezik-nije-stokavski-1754/).

Ako je vjerovati akademiku Katičiću – a trebali bismo jer bijaše indoeuropeist i slavist svjetskoga glasa – naši se hrvatski „iranisti” zapliću u neprohodnu šikaru vlastitih protuslovlja: žele ne biti Slaveni, nego potomci Iranaca, a sve da bi se razlikovali ponajprije od Srba; kad tamo, ne lezi vraže, čini se da Srbi imaju više argumenata za „iranstvo” nego Hrvati. Naši bi dragi Hrvati sjeverozapadnjaci rekli: „I kaj sad!?” A ja sam, kao Hrvat južnjak, na njihovoj strani, bivajući s njima jedno. Dobro se „razmemo” i „razumimo” jer nismo mi mutavi, usprkos M173 mutaciji (R1a).

K tomu posebnu vrstu blagoga kognitivnog deficita pokazuju ònī koji iransko podrijetlo Hrvatâ dokazuju postojanjem navodno iranske riječi „ban” u hrvatskome jeziku. To bi možda imalo nekoga smisla kada bi za riječ „ban” znali samo Hrvati i Iranci, i nitko drugi. A istina je suprotna. Kojega sam god Iranca upitao za riječ „ban” – njih pet-šest, mahom visoko obrazovanih – nitko nije znao. Ali to ne znači da dotična riječ nikako nema veze s iranskim jezikom: prema jednoj pretpostavci avarska je riječ „*bajan”, u značenju ‘zapovjednik horde’, zapravo iranizam, ali ima i mišljenja da je to izvorno turkijska riječ. No, za razliku od Iranaca, za riječ „ban” znaju govornici brojnih slavenskih jezika. To nam uz ostalo svjedoči ime grada Banská Bystrica u Slovačkoj, zatim planinsko odmaralište Bansko u Bugarskoj, također nepovijesni lik Banović Strahinja ili Ban Strahinjić iz srpske narodne epske pjesme. Po toj su „logici” svi Slaveni iranskoga podrijetla. Što su onda gorljivi „iranisti” pokazali isticanjem riječi „ban”? Ništa osim vlastite sklonosti lakomislenostima i besmislicama.

Ne mogu prešutjeti slučaj jednoga učenog i uglednog Hrvata („nomina sunt odiosa”) koji je u Iranu čuo da plod divlje šljive zovu „zardeliu” te pohitao zaključiti da je to još jedan dokaz ekskluzivnih iransko-hrvatskih veza. Riječ „zerdelija” biva orijentalizam, perzijska riječ koja je u naše krajeve dospjela posredstvom Turaka, kao i mnoge druge perzijske, primjerice „bašta”, „biber”, „čarapa”, „dadilja”, „limun”, „pamuk”, „papuča”, „šegrt”, „zumbul”... Vjerojatno nigdar ne bi ušle u hrvatski jezik – ali ni u srpski i druge susjedne jezike – da nije bilo turskih osvajanja. O takvim tobože ekskluzivnim perzijsko-hrvatskim jezičnim vezama zvonko svjedoči i narodna pjesma iz južne Srbije poznata kao „Iznikla mi žuta zerdelija”.

Spomenut ću tri iranizma koji u hrvatskome jeziku postojahu stoljećima prije dolaska Turaka u naše krajeve. Ponajprije riječ „bog”, od staroperzijskoga „baga-”, što može značiti i ‘bog-atstvo’ ili ‘udio u bogatstvu’. K tomu „hrana” (*xorna) i „hmelj” (*xъmelь). Dotični su iranizmi ušli u praslavenski (zapisi označeni zvjezdicom), pa i njih nalazimo, razumljivo, i u drugim slavenskim jezicima.

Slavenska mitologija i ideologija

Slavenstvo Hrvata nije moguće zanijekati ne samo zbog jezika i narodnih imena nego i zbog (pra)slavenske baštine jasno prisutne u toponimima, vjerovanjima, narodnim pjesmama i folkloru. U ovome nizu ogleda već sam spomenuo toponime Perun (brdo između Splita i Omiša), Veles (poluotok blizu Povila kod Novoga Vinodolskog) i Mokošica (dubrovačko prigradsko naselje) te sam dometnuo da u Dubrovniku i okolici cvijet peruniku nazivaju „bogiša” (po bogu Perunu). Svrnimo pozornost na ime boga Velesa ili Volosa, koje nalazimo posvuda u topografiji slavenskih zemalja: gradovi Veles (Велес) u Makedoniji i Volosovo (Волосово) u Rusiji, naše Volosko kraj Opatije, a i planina Velež ponad Mostara nosi modificiranu inačicu toga imena.

Pogrešno bi bilo razumjeti da ovdje gorljivom isključivošću zastupam „slavensku teoriju”. Jasno kažem kako sam posve uvjeren da sve hipoteze (ili „teorije” ako se tako hoće) o etnogenezi Hrvatâ imaju svoje mjesto i da nas jedino njihova integrirana komplementarnost približava istini. U svemu hoću posebno upozoriti i argumentirati da je vrlo opasno izgnati slavensku hipotezu jer time identitet hrvatskoga naroda biva lišen jezične i povijesne autentičnosti te izručen susjednim narodima koji govore jednim od slavenskih jezika, s prvom pomišlju na Srbe.

S druge strane, mogu razumjeti odbojnost koju među znatnim brojem Hrvata izaziva isticanje slavenstva koje su programatski nametali u našoj nedavnoj prošlosti zato što se odlično uklapalo u ideologiju jugoslavenstva i panslavizma. Stoga mnogi u napuštanju slavenske hipoteze vide izraz hrvatske samosvijesti i nacionalne emancipacije od ideološki nametnutih slavenskih okvira.

Odbojne su mi sve rasne teorije, pa tako i (pan)slavenska, koju više ili manje otvoreno zastupahu mnogi ovdašnji znanstvenici, političari i književnici. To odlično objašnjava dr. sc. Tomislav Jonjić u članku „Zašto odoh? – Matošev razlaz s Josipom Frankom”, gdje među inim spominje rasno potaknutu odbojnost Frana Supila spram Židova Franka. Naime, Supilo je uz ostalo napisao da je Frank „hrvatski [jezik] tek naknadno naučio i koji već po tome prema Slavenstvu kao takvome ima prirođene atavističke aversije, koje se, uz hvalevrijedne iznimke, mogu konstatirati kod čitave izraelitske rase”. Jonjić zatim navodi i razlaže:

„Slično tomu je nekadašnji starčevićanac Augustin Ujević u splitskoj ‘Slobodi’ 1914. tumačio kako ‘Štadleri, Franki i ostali doseljenici koji nemaju hrvatska imena i ne govore hrvatski, nijesu Hrvati i nemaju prava da govore u ime Hrvata’. Formula je bila jasna, i opstala je skoro cijelo stoljeće: Strossmayer nije imao hrvatsko ime niti je bio hrvatskog podrijetla, ali je propovijedao jugoslavenstvo, pa je smio govoriti u ime Hrvata; Stadler i Frank su bili protiv Jugoslavije, pa već zbog svog podrijetla nisu imali pravo predstavljati Hrvate.” („Kolo”, br. 4, 2023.).

Navedeni primjeri bjelodano svjedoče kako i vrlo umna čeljad poput Frana Supila i Tina Ujevića kobno zastranjuju odričući nekomu hrvatski identitet, u ovome slučaju Franku – osvjedočenomu Hrvatu starčevićancu i protivniku svakoga jugoslavenstva – zbog njegova nehrvatskog podrijetla odnosno „genetskoga biljega” koji ga svrstava u „izraelitsku rasu”. Iz takva nerazlikovanja pojmova „podrijetlo” i „identitet” proizlaze i današnji prijepori. Zato ustrajno ponavljam da za nacionalnu samosvijest biva konstitutivnim osjećaj slobodno izabranoga sudioništva u kolektivnome identitetu, odnosno slobodna volja za poistovjećivanjem sa zajednicom, nacijom – a ne podrijetlo determinirano biologijom odnosno genetikom.

Jezik – najvažnije identitetsko obilježje

Ne zastupam nikakvo ideologizirano slavenstvo. Zašto bi mi neki Slovak ili Rus – samim time što su Slaveni – bili a priori bliži od Židova ili Talijana? Samo sam sklon napominjati nedvojbenu činjenicu da Hrvati govore jednim od slavenskih jezika, a jezik je Hrvatima – kako se čini po svemu – najvažnije obilježje identiteta. U praslavenskome riječ „językъ” znači i ‘jezik’ i ‘narod’, a to se zadržalo i u hrvatskome, o čemu svjedoči i zapis popa Martinca nakon tragične Krbavske bitke kada je koncem 15. stoljeća u Grobniku glagoljicom zapisao da „Turci nalegoše na jazik hrvacki”, misleći na hrvatski narod. (O tome da ponajvećma jezik čini narod svjedoči i latinska izreka „Lingua gentem facit”.)

Prečesto sam, na žalost, čuo da hrvatski jezik nije slavenski, nego „ilirski” jer su ga Hrvati u jednome dijelu povijesti tako nazivali. No svi koji jezik nazivahu „ilirski” ili „ilirički” smatrali su sinonimima imena jezika za koja danas rabimo atribute „hrvatski”, „slavenski” i „ilirski”.

Navodim nekoliko primjera. Marul na naslovnici „Judite” identitetski samosvjesno ističe da je „u versih harvacki složena”, a na kraju spjeva kaže: „Ako li daj dotol dokla zemlja ova / bude na karte sfolj slovinjska čtit slova” (spominjući „slova” Marul misli na slavenske riječi).

Nadalje, kada je Ivan Pergošić preveo s latinskoga „Decretum tripartitum”, zbirku pravnih propisa, napisao je da su „od Ivanuša Pergošiča na slovenski jezik obernjene 1574.”. Posrijedi je najstarija kajkavska tiskana knjiga, a izraz „slovenski” (tj. slavenski) odnosi se na hrvatski kajkavski jezik, dok bi za jezik koji mi danas nazivamo slovenskim, onodobni Hrvati rekli „kranjski”.

Slavonicis, dalmaticis seu illyricis

Taj „slovenski” istoznačan je s „ilirskim” ili „iliričkim” jezikom, koji nosi ime, ali ne i sadržaj iščezloga jezika antičkih Ilira. U tome smislu spominjem odluku Svete Rote od 10. prosinca 1655.: „Pošto su marljivo odvagnuli riječi i misao najvišega svećenika, došli su do zaključka da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska.” (Ratko Perić, „Sveti Jeronim – princip jedinstva hrvatskoga naroda”, Crkva u svijetu, br. 3, 2002.). Ne treba posebno isticati da su iz ilirske pokrajine i iz istoimenoga jezika a fortiori bile isključene pravoslavne zemlje.

Pola stoljeća prije te odluke papinskoga prizivnog suda napisao je isusovac Bartol Kašić u svojemu „Ilirsko-talijanskome rječniku” (dovršenu 1599., objavljenu tek 1990.): „Harvácchi, a, e = Sclavono, a, o”. Jezikoslovac i isusovac Vladimir Horvat objašnjava:

„Iz navedenoga je jasan zaključak da su za Kašića sve to sinonimi. To potvrđuje analiza teksta ‘De variis versionibus’, koji je zanimljiv i zbog toga što jednu grupu prijevoda Biblije, u koju stavlja i svoj prijevod, naziva ‘slavonicis, dalmaticis seu illyricis’, a u drugu ‘serblianis seu ruthenicis’.” (V. Horvat, „Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja”, Hrvatski studiji, Zagreb, 1999., str. 275).

Pripomenuo bih da Bartol Kašić „slavenski” ili „ilirski” jezik odvaja od srpskoga, premda se osvjedočio da i Srbi govore jednim od slavenskih jezika. Jer Kašić je kao misionar pohodio Srbiju pod Osmanlijama te su njegova subraća isusovci osnovali 1613. u Beogradu prvu gimnaziju (i u dva ju navrata nakratko vodili). Razumije se da naši susjedi Srbi programatski prešućuju podatak da su im prvu gimnaziju osnovali „katolički popovi”.

Trajni prijepori oko etnogeneze

Vratimo se na složeno i višestruko uvjetovano pitanje o etnogenezi Hrvatâ. Budući da ovakvi ogledi, objavljeni u novinama, ne mogu pretendirati na iscrpnost – a ovaj niz ogleda tematizira ponajprije hrvatski jezik u dodiru s drugima – nisam spomenuo što o etnogenezi hrvatskoga naroda govorahu Otac Domovine Ante Starčević i njegov politički suparnik, južnoslavenski ideolog Josip Juraj Strossmayer. Reakcije na ove članke, kako zdušna odobravanja tako i energični prigovori, govore da čitatelji nisu ravnodušni na takva pitanja koja se dohvaćaju povijesti i nacionalnoga identiteta pa o tome namjeravam govoriti u sljedećemu ogledu. Uz Starčevića i Strossmayera sumarno ću spomenuti stajališta Josipa Mikoczyja, Franje Račkoga, Vatroslava Jagića, Antuna Gustava Matoša, Stjepana Krizina Sakača, Ive Pilara, Milana Šufflaya, Kerubina Šegvića, ali i stranih povjesničara i jezikoslovaca koji su iznosili i branili različite hipoteze o još uvijek prijepornome pitanju složene, slojevite i višeaspektne etnogeneze Hrvatâ.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik