K "rješenju" nacionalnog pitanja u Jugoslaviji: od zametka boljševičke koncepcije jugoslavenskog (pseudo)federalizma, preko ZAVNOH-a do "oslobođenja" ili: zašto su Hrvati većinom bili "loši" Jugoslaveni?

Vezano uz prelazak na antifašističku doktrinu SSSR-a i podređene mu Kominterne, SSSRpromijenjena je i percepcija Jugoslavije. Ta je država od neprijatelja iz "imperijalističko-versajskog" tabora, polovicom tridesetih godina postala potencijalni saveznik u „narodnofrontovskom“ grupiranju protiv Hitlera, a to je za sobom povlačilo nužnost promjene politike prema Kraljevini. Jugoslaviju kao državu se više nije dovodilo u pitanje što je, vjerovali su u Moskvi, bilo dovoljno da od nove politike ne odbije Srbe, ali postavilo se pitanje na koji način i njezine potlačene narode, koji prema toj državi nisu gajili pozitivne osjećaje, pridobiti na svoju stranu? Pri tomu se posebno imalo na umu Hrvate koji su bili najveća i najsvjesnija nezadovoljna narodna skupina, na koju je, zbog njihova izraženog protudržavnog naboja, kao na mogućeg saveznika u revolucionarnom prevratu računala i Moskva. Kao prvi korak prelaska na novu koncepciju rješenja jugoslavenskog pitanja Kominterna je 1934., još i prije nego što je službeno objelodanjena narodnofrontovska faza, naložila uspostavu nacionalnih komunističkih partija Slovenije i Hrvatske. Taj potez naravno ne treba shvaćati kao istinsko zauzimanje Kominterne za nacionalne interese slovenskog ili hrvatskog naroda, nego samo kao taktiku za privlačenje ovih nacija na svoju stranu.

Međutim Komunistička partija Hrvatske (KPH) uspostavljena je tek početkom kolovoza 1937., više od tri i pol Komunizamgodine nakon što je to tražila Moskva. U tom su razdoblju u hrvatskim partijskim organizacijama vođene dugotrajne rasprave oko toga je li uopće potrebno osnivati zasebnu hrvatsku partijsku organizaciju, odnosno hoće li taj potez dovesti do slabljenja klasnog jedinstva jugoslavenskog radništva i Komunističke partije Jugoslavije! Navedene rasprave, kao i dugo vrijeme koje je bilo potrebno da se konstituira KPH, jasno pokazuju da je u najširem članstvu hrvatskog komunističkog pokreta, uz časne iznimke, prevladavao lumpenproleterski, radikalno anacionalni komunistički duh koji nije bilo moguće izbrisati niti direktivom autoriteta kakav je za njih predstavljala Kominterna. Iako je Moskva ranijom potporom Velebitskom ustanku dala zeleno svjetlo rekonstrukciji jugoslavenskog prostora, njezinom je dominantno anacionalnom članstvu bilo jasno da je to bila samo taktika usmjerena prema pripadnicima nekomunističkog političkog tijela kojom se htjelo iskoristiti nacionalno nezadovoljstvo kao poticatelj revolucionarnih promjena, što je ionako trebalo završiti novim, širim oblikom balkanskog zajedništva. Sada je međutim prvi put najavljen preustroj jedinstvene jugoslavenske partijske organizacije i to nije išlo glatko. Unatoč tomu, direktiva je provedena, a KPJ je reorganizacijom najavila novu političku platformu kojom će na svoju stranu nastojati pridobiti što je moguće veči dio, nacionalnim problemima opterećenih narodnih masa. I ovi pokušaji su međutim, jednako kao i prethodni, patili od osnovne boljke koja proizlazi iz marksističkog shvaćanja nacije kao pseudopojave pogodne jedino za političke manipulacije.

Proglašenje Banovine Hrvtske i komunisti

U oblikovanju nacionalne politike, jugoslavenske je komuniste snažno uzdrmao sporazum Cvetković Maček, jer je kao početak rješavanja hrvatsko - srpskog spora počeo smanjivati konfliktno revolucionarni potencijal neriješenog hrvatskog pitanja, samim time i politički prostor za njihovo upletanje u taj ključni sklop političkih problema bivše države. KPJ je na taj čin reagirala proglasom u kojem se navodi da se unatoč sporazumu o uspostavi Banovine Hrvatske nastavlja "borba za istinsko (naglasio E. K.) rješenje nacionalnog pitanja Hrvata i Slovenaca, a protiv Cvetkovic Macekzločinačkog dogovaranja i sporazumijevanja između srpske, hrvatske i slovenske buržoazije na račun radnog naroda tih pokrajina." (Vlajčić, Gordana: Nacionalno i seljačko pitanje u dokumentima Komunističke partije Jugoslavije i Kominterne 1919-1945, Zagreb, 1974., 41.). A "istinsko rješenje" nacionalnog pitanja u viziji KPJ bilo je samo ono koje bi dovelo do komunističke revolucije, diktature KPJ i socijalne preobrazbe društva. Drugim riječima, prevladavala je “...ideologijska postavka... po kojoj rješenje nacionalnog pitanja biva ostvareno samim činom revolucije kao socijalnog projekta. Preciznije, ono (nacionalno pitanje, op. E.K.) je načelno imalo biti riješeno posredstvom revolucije kao višeg rodnog pojma, a istodobno ono je (revolucijom, op. E.K.) i dokinuto." (Kašić, Biljana: Značajke partijske ideologije u Hrvatskoj 1945-48, ČSP 23 (1991), 1-3., 252.) Iz spomenutog proglasa KPJ jasno je da su jugoslavenski komunisti na nacionalne probleme i krajem tridesetih godina prošlog stoljeća gledali samo kao na fenomene koji im mogu pomoći pri usponu na vlast, dok su nacije u političkom smislu i dalje smatrali ideološkim pojavama odumirućeg buržoaskog svijeta.

Drugi svjetski rat i nacionalno pitanje

Navedena shvaćanja nisu se znatnije promijenila ni izbijanjem rata, tijekom kojega se sustavno počinje propagirati federalizam, najavljen reorganizacijom KPJ na nacionalne sekcije još sredinom tridesetih godina. Isticanje federalizma kao glavnog političkog načela jugoslayenskoga antifašističkog pokreta zbilo se krajem 1942. na Prvom JugoslavijaFederalizamKomunisti su Hrvatima morali ponuditi svoju ideju koja će se moći nositi s nacionalnim/nacionalističkim programima HSS-a i ustaškog pokreta. Spasonosnu formulu pronašli su u federalističkom načelu uređenja Jugoslavije, što je podsjećalo na HSS-ov predratni program. Međutim taj je federalizam, što tijekom rata nije javno isticano, svoje teorijsko izvorište imao u, na početku teksta spomenutom – načelno nacionalno bezbojnom, a u stvarnosti velikoruskim duhom prožetom – sovjetskom federalizmu, konačno uobličenom u „velikome staljinskom“ Ustavu SSSR-a iz 1936.zasjedanju AVNOJ-a. Iako se u titoističkoj historiografiji taj korak tumači kao dosljedan nastavak autohtonog razvoja ideje ravnopravnosti unutar KPJ, istina je ipak drukčija. Na prihvaćanje federalizma presudno su utjecale, kako prethodne direktive Kominterne o federalizaciji Partije, tako i dinamika predratnih i ratnih političkih zbivanja na jugoslavenskom prostoru, počevši od djelovanja Radićeva nacionalno – seljačkog pokreta, preko proglašenja Banovine Hrvatske, pa do uspostave NDH. Ti su događaji komuniste doveli u situaciju da, ukoliko su željeli igrati ikakvu ulogu u političkom životu, posebice Hrvatske, inače po snazi drugog političkog entiteta na prostoru bivše Jugoslavije, nisu smjeli ići smjerom suprotnim od onoga koji su ucrtali spomenuti događaji. Drugim riječima, komunisti su Hrvatima morali ponuditi svoju ideju koja će se moći nositi s nacionalnim/nacionalističkim programima HSS-a i ustaškog pokreta. Spasonosnu formulu pronašli su u federalističkom načelu uređenja Jugoslavije, što je podsjećalo na HSS-ov predratni program. Međutim taj je federalizam, što tijekom rata nije javno isticano, svoje teorijsko izvorište imao u, na početku teksta spomenutom – načelno nacionalno bezbojnom, a u stvarnosti velikoruskim duhom prožetom – sovjetskom federalizmu, konačno uobličenom u „velikome staljinskom“ Ustavu SSSR-a iz 1936.

Bitno je ponoviti da su sovjetskoj teoriji i praksi federalne jedinjice bile običneupravne oblasti centralistički vođene komunističke države.

Kontradiktorna ratna retorika i ZAVNOH kao državotvorno kazalište

Želeći zadobiti podršku svih jugoslavenskih naroda, komunisti su razvili prilično kombinatornu ratnu retoriku. Na području NDH Srbima su naglašavali da se bore protiv ustaškog režima, njemačkih okupatora, i ostalih "domaćih izdajnika" a za Jugoslaviju, dok su nasuprot tomu Hrvate snubili parolama o Federalnoj Državi Hrvatskoj koja će biti slobodna i demokratska. Za potonje su, u sklopu "federalizacije" Jugoslavije, čak osnovali ZAVNOH kao tijelo koje je glumilo hrvatsku državnost. Slična tijela oformljena su i za neke druge krajeve Jugoslavije (Sloveniju, Sandžak, Crnu Goru, Makedoniju, a naposljetku, s obzirom da je makar i samo formalna federalizacija tamo bila najmanje popularna, tek krajem 1944. i za Srbiju), ali sva nakon ZAVNOH-a, što svjedoči o važnosti koju su komunisti posvećivali promidžbi federalizma u Hrvatskoj. Zahvaljujući ratnim prilikama i vrlo nepouzdanim vezama s čelništvom KPJ te karizmi nacionalno svjesnog komunista Hebranga, ZAVNOH je tijekom rata počeo nadrastati dodijeljenu mu ulogu kvazinacionalnog paradnog tijela. Ne zadugo, jer je nakon kritika za "separatističko ponašanje i nacionalizam" koje je na račun hrvatskog vodstva u jesen 1944. izrekao Kardelj, ZAVNOH nakon Hebrangove smjene, pod Bakarićevim vodstvom vrlo brzo "pripitomljen" i vraćen na "kazališnu" razinu koja mu je od početka bila namijenjena. Međutim, iza svih privlačnih komunističkih ratnih parola krila se samo težnja za uspostavom jugoslavenske boljševičke diktature izgrađene na načelima prokušanima u SSSR-u. Kada je 1945. ona i ostvarena, Hrvatska se našla u jugoslavenskoj komunističkoj federaciji u kojoj je igrala otprilike onu ulogu kakvu je u sovjetskom federalizmu, igrala Ukrajina. Ulogu državotvornog naroda u novoj/staroj balkanskoj tvorevini, opet su preuzeli najbrojniji Srbi.

Titova Jugoslavija: sve nacije su formalno jednake, ali nekima je Jugoslavija odgovarala a nekima ne

Unatoč tomu što su se iz taktičkih razloga opredijelili za nominalni federalizam i prividno naglašavanje nacionalnih raznolikosti, ogromna je većina jugoslavenskih komunista poput njihovih sovjetskih uzora, sve nacije u načelu smatrala izmišljenim tvorevinama, podjednako nebitnima za njihov politički projekt. Taj dvostruko nihilistički odnos prema nacijama bio je temelj marksističkog, smatralo se humanistički utemeljenog, jednakog i pravednog NacijeUnatoč tomu što su se iz taktičkih razloga opredijelili za nominalni federalizam i prividno naglašavanje nacionalnih raznolikosti, ogromna je većina jugoslavenskih komunista poput njihovih sovjetskih uzora, sve nacije u načelu smatrala izmišljenim tvorevinama, podjednako nebitnima za njihov politički projekt. Taj dvostruko nihilistički odnos prema nacijama bio je temelj marksističkog, smatralo se humanistički utemeljenog, jednakog i pravednog odnošenja spram svih naroda. Do razlika u tretmanu pojedinih naroda dolazilo je međutim zbog njihova odnosa prema jugoslavenskom državnom okviru.odnošenja spram svih naroda. Do razlika u tretmanu pojedinih naroda dolazilo je međutim zbog njihova odnosa prema jugoslavenskom državnom okviru.

Kao najbrojnija nacija dijelovi koje su živjeli i izvan matične Srbije (tj. u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gore te na Kosovu), Srbi su, slično Rusima u SSSR-u, bili zainteresirani za što čvršću središnju vlast kao zalog (veliko)srpskog nacionalnog jedinstva. Čvrsta Jugoslavija Srbima nije bila samo jamstvo da će svi živjeti u istoj zemlji, nego i da će u njoj biti dominantni. Prije svega zbog svoje brojnosti, ali i zbog još važnije činjenice da se interese Srba iz raznih jugoslavenskih republika za što tješnjim međusobnim povezivanjem - što je velikosrpski cilj - lako moglo lažno prikazati kao jugoslavenstvo, odnosno kao želju za što jačim međurepubličkim povezivanjem iz razloga odanosti jugoslavenskom multietničkom idealu. Vlasti su na to gledale blagonaklono, iako je srpska politika, što naravno nije javno isticala, sve prostore izvan Srbije na kojima su živjeli njihovi sunarodnjaci smatrala tek vlastitim proširenim nacionalnim teritorijem. Što čvršća Jugoslavija postala je tako platforma na kojoj je ostvarena simbioza prikrivenog velikosrpstva i novog režima. Osim toga s tog se uporišta, pod optužbama za "manjak" jugoslavenstva i separatizam, uspješno suzbijalo gotovo sve nacionalne zahtjeve naroda u čijim je republikama živjela srpska manjina. Nacionalni programi ovih naroda, inače bitno malobrojnijih od srpskog, obuhvaćali su znatno uži prostor od onoga na koje je pravo polagalo velikosrpstvo, pa programski uglavnom nisu izlazili iz prostora vlastitih republika. To je bio razlog zbog kojeg nisu mogli, poput velikosrba, vlastiti ekspanzionizam skrivati iza jugoslavenstva, te je njihove nacionalne programe bilo lako prokazati kao "nacionalističko-separatističke", što ih je dovodilo u podređen položaj u Jugoslaviji.

Kao protutezu navedenom, često se navodi da su i Hrvati također živjeli raspršeni izvan Hrvatske, poglavito po Bosni i Hercegovini te manjim dijelom Srbiji i Crnoj Gori, te da je Jugoslavija i njima pružala priliku za nacionalno ujedinjenje na najširem nacionalnom prostoru kao i Srbima. Odgovor na ovaj argument prilično je jednostavan i svodi se na činjenicu da ni najobuhvatniji velikohrvatski program zbog brojčane inferiornosti Hrvata, nije zahvaćao niti polovicu prostora na kojem se prostiralo velikosrpstvo. Zbog toga ga se nikako nije moglo predstaviti multietničko – općejugoslavenskim i time pridobiti potporu režima za njegovo nametanje. Hrvatstvo je i u najopsežnijem obliku smatrano separatizmom. Osim toga, hrvatske su zajednice u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, za razliku od Srba na prostorima izvan Srbije, bile većinom brojčano slabašne a uz to i opterećene hipotekom NDH. Zato se nisu mogle nositi s dominantnim (veliko)srpskim utjecajem u tim područjima, pa Hrvati posljedično nisu mogli imati nimalo značajniju, a kamoli vodeću ulogu u tim sredinama. Zbog svega toga nisu bili u poziciji da ideju jugoslavenstva zlorabe u vlastite šovinističke svrhe. Konačno i glavni grad države bio je srbijanski Beograd u kojem je hrvatski utjecaj bio minoran. Sve su to razlozi zbog kojih Hrvati u jugoslavenskim okvirima nisu mogli igrati na istu kartu kao i Srbi, jer hegemon je mogao biti samo jedan. S obzirom da su u otvorenom srazu s velikosrpskim jugoslavenstvom gubili, Hrvati su kao i u prvoj Jugoslaviji krenuli suprotnim putem. Umjesto ovladavanja saveznom državom pod imenom zalaganja za jugoslavenstvo za što (za razliku od velikosrpstva) nije imalo snage, hrvatstvo se ponovno moralo iskazivati kao ono što jest, tj. kao politički program manjeg ili većeg stupnja autonomije hrvatske federalne jedinice u Jugoslaviji.

Osim naroda uvučenih u teritorijalne sporove sa Srbima, na prostoru Jugoslavije živjeli su i narodi poput Slovenaca ili Makedonaca koji na svom teritoriju nisu imali autohtonu srpsku zajednicu. Oni su uživali prilično miran politički i posebice kulturni razvoj, s obzirom na to da su njihovi jezici različiti u odnosu na štokavicu koju su, zajedno s prostorima na kojima se njome govorilo, oduvijek svojatali Srbi. Zbog toga što su se nalazile izvan velikosrpskih planova ove dvije zemlje nisu bile zahvaćene niti srpskom agresijom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ostali, poput Hrvata, koji su se nalazili na području koje se smatralo nerazdvojivim "jugoslavenskim" ozemljem, a bila je u stvari riječ o prostoru koji je velikosrpska politika smatrala svojim "lebensraumom", bili su prinuđeni prihvatiti činjenicu da će na tom, gotovo u cijelosti štokavskom dijelu bivše države, mjeru jugoslavenskog domoljublja a time i temeljne političke procese, propisivati nadmoćni i slavom antifašističkih boraca ovjenčani Srbi. Njihovo u jugoslavenstvo prerušeno velikosrpstvo ni u Titovoj Jugoslaviji nije bilo problem, nego je iznova postalo državotvorno političko rješenje. Prikrivajući se režimskom frazeologijom jugoslavenstva, jednakosti, bratstva i jedinstva, velikosrpstvo je postalo glavni saveznik komunističkog režima, policajac koji je zbog vlastitih a ne općejugoslavenskih interesa bdio nad cjelovitošću države i koji je sve one koji bi istaknuli zahtjeve za izmjenom takvih odnosa i istinskom ravnopravnošću jugoslavenskih naroda, nastojao i najčešće uspijevao proglasiti protudržavnim elementima.

Zašto Hrvati nisu mogli biti dobri Jugoslaveni

Situacija je, uz izvjesne specifičnosti umnogomu podsjećala na prvu Jugoslaviju, s tim da se Hrvati više nisu branili od otvorenog velikosrpskog centralizma i unitarizma kao u Kraljevini, nego od jugoslavenskom frazeologijom prikrivenih, velikosrpskih presizanja u hrvatski prostor i poslove, na što je Partija gledala blagonaklono, kao na istinsko jugoslavenstvo. Ova su se presizanja najčešće odvijala u vidu zalaganja za jaču središnju državu, jugoslavenstvo bratstvo i jedinstvo, a protiv republičkih "etatizama", "separatizama", "nacionalizama". Kako Hrvati svojim legitimnim nacionalnim zahtjevima nisu pridonosili jačanju države nego su dovodili u pitanje njezin centralizam što je režim doživljavao kao ugrožavanje državne cjeline, smatrani su subverzivnima i bili predodređeni za posebni tretman represivnih tijela, većinski popunjenih vrlo motiviranim srpskim "ovlaštenim tumačima" jugoslavenskog patriotizma.

Hrvati su u Titovoj državi gubili administrativno, kulturno, politički, jer jugoslavenstvo je funkcioniralo kao savršena velikosrpska platforma koja je prikrivajući se iza jugoslavenstva srbizirala ili - kao prvi korak u odnarođivanju - jugoslavizirala sve: od jezika preko kulture pa do nacionalno miješanih općina. Naravno samo izvan granica Srbije, jer u Srbiji je srbiziranje bilo bespredmetno, a jugoslavenstvo se kao ideologija koja omogućuje povezivanje Srba u jednu državu podrazumijevalo. Kad se svemu doda naslijeđe Drugog svjetskog rata - u kojem je poražen ne samo ustaški režim nego je bačena mračna sjena na svaku ideju hrvatstva, dok je srpstvo (kojemu je borba protiv NDH poslužila da pod egidom antifašizma prikrije svoje velikonacionalne interese) završilo na pobjedničkoj, antifašističkoj strani - dobivamo žalosnu sliku onoga što se naziva "oslobođenjem", odnosno vremenom kad su navodno položeni temelji današnje hrvatske države. Otuda je, unatoč tomu što u Jugoslaviji nije (s izuzetkom AVNOJ-evih odredaba protiv Nijemaca) bilo govora o pravno uobličenoj rasnoj ili nacionalnoj segregaciji, stvarnost te države bila prepuna nacionalne diskriminacije po kriteriju odanosti jugoslavenskoj državnoj zajednici. Tu su Hrvati kao, sasvim logično protivni jačanju državnog jedinstva po svaku cijenu, stalno bili na udaru kao nepouzdani, loši Jugoslaveni. Paradoksalno je da su Hrvati - iako su pokušavali očuvati najuže interese i prostore koji su im kao narodu pripadali - u Jugoslaviji stalno bili etiketirani kao šovinisti, nerijetko i fašisti, dok su velikosrbi koji su iza jugoslavenstva i "zaštite antifašističkih tekovina" tiho provodili ekstremnu osvajačku politiku, u javnosti doživljavani kao zagovornici međuetničke otvorenosti i suradnje. Zbog takvih je pomno njegovanih stereotipa mnogima u bivšoj Jugoslaviji a i šire, bilo teško shvatiti, a mnogima je i danas teško prihvatiti, da srpska, naizgled projugoslavenska politika snosi svu krivicu za rat i raspad te zemlje.

Od potpunog prevladavanja srpskog elementa u političkom životu Hrvatske, što nije bio poželjan razvoj niti za Partiju koja bi time izgubila svako uporište u Hrvatskoj, režim se branio sustavom „političkih ključeva“ za vodeća mjesta u Partiji i/ili državnoj upravi. Upravljačke se položaje nastojalo proporcionalno rasporediti između Hrvata i Srba, što je bilo teško, jer zbog svega dosada opisanog, Hrvati većim dijelom nisu bili raspoloženi sudjelovati u PoložajOd potpunog prevladavanja srpskog elementa u političkom životu Hrvatske, što nije bio poželjan razvoj niti za Partiju koja bi time izgubila svako uporište u Hrvatskoj, režim se branio sustavom „političkih ključeva“ za vodeća mjesta u Partiji i/ili državnoj upravi. Upravljačke se položaje nastojalo proporcionalno rasporediti između Hrvata i Srba, što je bilo teško, jer zbog svega dosada opisanog, Hrvati većim dijelom nisu bili raspoloženi sudjelovati u vlasti koja je šovinizmom proglašavala njihove legitimne zahtjeve, za razliku od Srba koji su upravo zbog toga hrlili u njuvlasti koja je šovinizmom proglašavala njihove legitimne zahtjeve, za razliku od Srba koji su upravo zbog toga hrlili u nju. U igri "skrivača" u kojoj je vlastite nacionalne interese trebalo prikazati što je moguće kompatibilnijima nedemokratskom režimu nove jugoslavenske države, Srbi su se zahvaljujući mimikriji velikosrpstva u jugoslavenstvo lako mogli poistovjetiti sa za njih vrlo korisnim jugoslavenskim državnim okvirom. Problem "manjka" hrvatskog kadra u institucijama i tijelima vlasti (Partiji, upravi, sudstvu, vojsci, policiji, tajnim službama) bio je zato stalna boljka komunističkih vlasti u socijalističkoj Hrvatskoj sve do raspada Jugoslavije. Većina Hrvata koji su se prošavši kroz jugoslavenski "državotvorni filtar" uspeli do viših položaja komunističke nomenklature, bili su ili komunistički internacionalisti koji su s prezirom gledali na vlastiti narod ili pojedinci koji nisu bili uvjereni komunisti, ali su kao potpuno anacionalni, s režimom dijelili nelagodu spram hrvatskog identiteta. Ostatak hrvatske kvote tvorili su karijeristi koji su bili svjesni da put uspjeha vodi samo kroz partijska vrata. Vremenom manji je dio hrvatskih komunista otpadao od jugoslavenskog internacionalizma i usvajao neke od nacionalnih vrijednosti, no to su "skretanje s pravog puta" platili progonima i/ili marginalizacijom.

Srbiziranje jugoslavenskih tijela vlasti vidljivo na štokavskim područjima izvan Srbije, nije međutim bilo samo spontani, objektivni proces kojim je, nominalno anacionalni "jugoslavenski filtar" privlačio Srbe a odbijao Hrvate. U okviru tako definiranih odnosa, pod krinkom jugoslavenstva nastajale su prave velikosrpske utvrde koje su iz političkog života svjesno, kao "nepouzdane" isključivale Hrvate, a postavljale "svoje" ljude, što u partijskom žargonu koji je oduvijek bio sklon umanjivanju međunacionalnih suprotnosti (današnjim rječnikom reklo bi se "politički korektan"), nije smjelo biti spominjano sve do pada Rankovića. No ni nakon tog događaja navedeno nije otvoreno nazvano velikosrpstvom, nego je dobilo ime "rankovićevštine".

Jugoslavenska komunistička diktatura je inzistiranjem na klasnom interesu radničke klase, htjela potisnuti nacije kao entitete koji su politički nebitni za komunistički projekt socijalne preobrazbe društva. Ravnopravnost jugoslavenskih nacija zamišljena je u stvari kao njihova jednakomjerna politička marginalizacija što je trebalo pridonijeti čvrstini nove zajednice. Paradoksalno, ta se marginalizacija zbog umanjivanja otpora nacionalnih snaga, odvijala pod parolama o uspostavljanju nacionalnih sloboda za svaki pojedini narod Titove države, dok su u stvarnosti stvorene institucije koje su, kao i u SSSR-u, pod firmom nacionalnih prava te iste slobode ograničavale, ponekad i gušile. Unatoč boljševičkoj koncepciji ravnopravnosti naroda koja se manifestirala kao podjednaka ravnodušnost spram svih ovdašnjih nacija, fetišiziranje jugoslavenskog državnog jedinstva kao poluge partijske diktature, "presložilo" je narode druge Jugoslavije u dobitnike i gubitnike. Oni kojima je taj okvir odgovarao postali su režimski saveznici ili suputnici, oni drugi dežurni krivci.

Egon Kraljević

NAPOMENA: Izvorno objavljeno u časopisu Politički zatvorenik 274, 275/2018

Čet, 27-06-2019, 11:13:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.