Hrvatski se brod opasno nagnuo na jugoslavenskus stranu

Hrvatski se brod opasno nagnuo na jugoslavensku stranu pa i ne može ništa drugo nego vrtjeti se u krug. Posljedica toga je da nam se ciklično vraćaju isti problemi, kao ovih dana pitanje Udbe. Zloglasna reputacija jugoslavenske tajne službe je međutim samo dio šireg i jedva dotaknutog jugoslavenskog naslijeđa. S obzirom da su zaštitnici ovog mentalnog sklopa široko raspoređeni na ključna mjesta u politici, kulturi, znanosti, medijima, odnosno svugdje gdje je to potrebno, svi se pokušaji raščišćavanja kontroverzi iz jugoslavenskog vremena razbijaju na bedemima ovih dobro umreženih struktura.

Jugoslavenski ubojica Sindičić

Djelovanje snaga starog režima najlakše je pratiti na pokušajima raščišćavanja udbaških likvidacija. U više od dvadeset godina hrvatske samostalnosti imali smo samo suđenje za ubojstvo Bruna Bušića, koje je rezultiralo puštanjem na slobodu osumnjičenika Vinka Sindičića. Čitav je proces očito bio vođen pod paskom budnih jugoslavenskih struktura. Tomu u prilog govore riječi istražnog suca Božidara Jovanovića koji je 1993. - u vrijeme dok je Sindičić u Škotskoj još izdržavao kaznu zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula - u tamošnjem zatvoru ispitivao jugoslavenskog egzekutora u vezi s ubojstvom Bruna Bušića.

Dotični je sudac Večernjem listu izjavio (što u tekstu "Enigma Sindičić" prenosi Dom i svijet, br. 224 iz 1998. godine, vidi: poveznica) da je tjedan dana prije nego je dobio službeni nalog za odlazak u Škotsku, imao obavijesti da Sindičić već zna tko će ga i zbog kojeg razloga posjetiti. Ni suđenje za Bušićevo ubojstvo koje je potom, krajem prošlog stoljeća uslijedilo u Hrvatskoj, nije po svemu sudeći bilo izvan udbaške kontrole.

Znakovito je da se, kada je s tim u svezi postalo aktualno pitanje njegova prebacivanja iz Škotske u Hrvatsku, niti Sindičić nije bunio protiv takvog raspleta, dapače svojim je pravnim zastupnicima naložio da taj postupak ničim ne ometaju. Razlozi za njegovu opuštenost bijahu dvostruko zasnovani.

StajalištaOd načelne zainteresiranosti za kažnjavanje tih zlodjela došlo se do stajališta da su, kako bleiburška, tako i udbaška ubojstva, marginalna, desničarska tema koja zanima samo "hrvatske ekstremiste i slične luđake". Najveća jugoslavenska pobjeda sastojala se baš u tomu što je javnosti nametnuto mišljenje da je svako spominjanje vješto prikrivene moći jugoslavenskih struktura obična desničarska teorija urote, što je istoznačnica s paranojom.Kao prvo, postoje brojne tvrdnje koje potječu dijelom čak i iz policijskih izvora, kako nema čvrstih dokaza protiv Sindičića u slučaju likvidacije Bruna Bušića. No zadovoljstvo udbaškog plaćenika u još je većoj mjeri proizlazilo iz činjenice da u optužbi nisu bila navedena druga ubojstva (prije svega umorstvo obitelji Ševo u Italiji, s kojom je neposredno prije njihova smaknuća Sindičić putovao iz Njemačke, tobože na odmor), zbog kojih je bio opravdano sumnjiv.

Naime, odmah nakon što su članovi obitelji Šego usmrćeni, Sindičić se pojavio u Rijeci, uništivši time svoju obavještajnu krinku hrvatskog emigranta u Njemačkoj (Dom i svijet, isti tekst). Ova mu očito, nakon uspješno izvršenog zadatka, više nije niti trebala. Teško je vjerovati da je neoptuživanje Sindičića u predmetu obitelji Šego u kojem slučaju su postojale jasne indicije koje upućuju na njegovu krivicu, a podizanje optužnice protiv njega za ubojstvo Bušića, za dokazivanje čega tužiteljstvo nije raspolagalo odgovarajućim dokazima, tek slučajan previd.

Navedenim je procesom postignuto više ciljeva: zadovoljena je pravosudna forma, otklonjeni su u zahtjevi javnosti koja je u to vrijeme još uvijek bila senzibilizirana za raščišćavanje jugoslavenskih zločina, a i štićenik Sindičić se našao na slobodi.

Potom je došao 3. siječanj 2000. i od tada pa sve do nedavnog njemačkog zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića, u cijelosti je okrenut odnos medijske, posljedično i svekolike javnosti prema pitanjima odgovornosti za jugoslavenske poratne zločine i mirnodopske udbaške likvidacije. Od načelne zainteresiranosti za kažnjavanje tih zlodjela došlo se do stajališta da su, kako bleiburška, tako i udbaška ubojstva, marginalna, desničarska tema koja zanima samo "hrvatske ekstremiste i slične luđake". Najveća jugoslavenska pobjeda sastojala se baš u tomu što je javnosti nametnuto mišljenje da je svako spominjanje vješto prikrivene moći jugoslavenskih struktura obična desničarska teorija urote, što je istoznačnica s paranojom.

Kronologija slučaja Perković

Potom se "zakotrljao" slučaj Perković koji je, baš kad se učinilo da je "nacionalistički" diskurs trajno eliminiran, voljom druge države u žižu interesa ponovno stavio pitanje političkih ubojstava jugoslavenskog režima. Naravno ubrzo su započele nove manipulacije. Prvo je par dana prije ulaska u EU vlast jednostrano promijenila Zakon o uhidbenom nalogu i time pokušala spriječiti Perkovićevo izručenje.

Kada zbog protivljenja Europske komisije to nije prošlo, pokušali su uvođenjem instituta "teških zločina" u Ustav RH osigurati da se, po obrascu primijenjenom u procesu Sindičiću i Perkoviću sudi u Hrvatskoj. S obzirom da se i ta strategija izjalovila, ostala im je još samo jedna mogućnost: ponovna manipulacija sa Zakonom o europskom uhidbenom nalogu, što je posao koji su započeli paralelno s cirkusom oko ustavnih promjena. U skladu s tom namjerom, navedeni propis nije vraćen u stanje dogovoreno tijekom pregovora s EU, na što začudo nije reagirala ni do tada vrlo dosljedna Viviane Reding.

U novoj je inačici Zakona ukinuto samo vremensko ograničenje za rok od kojeg teče njegova primjena, (ukinuta je 2002. kao granična godina za njegovu primjenu). Istovremeno, ostavljena je za udbaše spasonosna zaštitna odredba, po kojoj je zastara određenog djela prema hrvatskim pravnim propisima - što je po prvotnoj inačici Zakona bio tek jedan od razloga koji je mogao, ali nije nužno morao zaustaviti izručenje osumnjičenika - postala obligatoran razlog za neizručenje. Pitanje (ne)zastare je tako sada postalo područje preko kojeg vlasti nastoje onemogućiti izručenje udbaša njemačkom pravosuđu.

Inflacija obavještajnih podvala

Kao da u ovom slučaju već do sada nije bilo previše prevara, u sve su se uključili i neposredni akteri. Prije svih Perkovićeva obrana koja je plasiranjem serije otužnih intervjua sa svojim klijentom, ovoga nastojala pretvoriti u kreatora hrvatske državnosti. Ponovno su aktualizirane priče o tomu da je Udba pokrenula proces hrvatskog osamostaljenja, da je politički proskribiranom Tuđmanu u vrijeme Jugoslavije svjesno TuđmanDa izjave starog obavještajca treba čitati oprezno, posebice imajući u vidu da se sada radi o njegovoj koži, i najnaivnijima je postalo jasno kad je Perković uhvaćen u očitoj laži. Gradeći priču o svojim zaslugama za Hrvatsku, naveo je da je Tuđmana upoznao još 1986. godine, što mu je bilo potrebno da bi potkrijepio već spomenute tvrdnje o svojoj ulozi u izdavanju putovnice pokojnom predsjedniku. Vremešni je agent međutim zaboravio, da je Vjesniku prije desetak godina izjavio kako je Tuđmana upoznao tek 1990.izdala putovnicu itd.

U navedenom vjerojatno ima ponešto istine, jer Udba je zasigurno kalkulirala s raznim političkim scenarijima, pa tako i s mogućnošću da se Hrvatska osamostali. To međutim ne znači da su hrvatsku opciju podržali zbog svojih političkih uvjerenja, nego zbog toga što su nastojali imati rješenje za svaki mogući politički rasplet, pa tako i za onaj u kojem bi na vlast došli pojedinci koje su njihova služba i oni osobno, zbog "hrvatskog nacionalizma" u okviru Jugoslavije nemilosrdno progonili.

Da izjave starog obavještajca treba čitati oprezno, posebice imajući u vidu da se sada radi o njegovoj koži, i najnaivnijima je postalo jasno kad je Perković uhvaćen u očitoj laži. Gradeći priču o svojim zaslugama za Hrvatsku, naveo je da je Tuđmana upoznao još 1986. godine, što mu je bilo potrebno da bi potkrijepio već spomenute tvrdnje o svojoj ulozi u izdavanju putovnice pokojnom predsjedniku. Vremešni je agent međutim zaboravio, da je Vjesniku prije desetak godina izjavio kako je Tuđmana upoznao tek 1990.

U slučaj se potom upetljalo još nekoliko istaknutih državnih institucija. Kada je nedavno donesena odluka o Perkovićevu izručenju, "visoki izvor iz Vlade" je to komentirao riječima da je takva odluka zagrebačkog županijskog suda ravna "državnom udaru". Potom je velikogorički sud odlučio da neće izručiti drugog, u istom slučaju traženog udbaša, Mustača, a šlag na tortu je bila reakcija državnog odvjetništva koje bi logikom svoga položaja trebalo podržavati stranu optužbe. Bajićev se ured međutim proslavio osebujnim shvaćanjem svoje uloge: oni su se žalili na odluku o izručenju Perkovića koja im formalno ide u prilog, a nisu uložili žalbu na odluku o neizručenju Zdravka Mustača.

Hrvatskoj se javnosti preko odvjetnika Nobila, inače već afirmiranog medija za dezinformacije, navodno obratio i spomenuti Sindičić, s izjavom da je njegovo svjedočenje pred njemačkim sudom kojim za Đurekovićevo ubojstvo okrivljuje Perkovića, iznuđeno i samim tim neistinito.

Pozadinu konkretnih interesa koji se kriju iza silnih "obrata", kontradiktornih informacija (tj. svjesnih dezinformacija) i te nasilja države nad pravosudnim poretkom u slučajevima udbaških ubojstava, uistinu je teško raspetljati. Jedna stvar, unatoč svjesnom puštanju udbaškog crnila kojim se nastoji prikriti krvave tragove, svakim satom ove afere postaje sve jasnija. To je podmuklost i žilavost starih struktura koje štite jugoslavensku baštinu, pa čak i svoju ne baš popularnu "udarnu pesnicu" Udbu.

Osim aktivnim dezinformiranjem javnosti, one na javnost utječu i šutnjom brojnih analitičara, istaknutih profesora ili nevladinih udruga poput Goljp-a ili Documente, donedavno vrlo glasnih u zalaganjima za pravdu u nekim drugim slučajevima. Ostaje nam samo vidjeti hoće li se potraga za istinom i ovaj put nasukati na hridi jugoslavenskih laži, spletaka i obmana, proizvodnja kojih je djelatnost u kojoj su jugoslavenski "dijalektičari" tradicionalno dobro upućeni još od osnutka konspirativne KPJ.

Egon Kraljević

Sub, 6-06-2020, 19:10:11

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.