Predsjednik Josipović i pitanje veleizdaje

Nedavno je SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović svojom mužjačkom retorikom, odnosno neprikrivenom seksitičkom porukom komentirao najavljenu kandidaturu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Nu unatoč pojedinim prigovorima iz javnosti, Josipović se na takav stav nije ispričao gospođi Grabar Kitarović, a svoj odgovor na te prigovore samo je dodatno seksistički proširio i na možebitne muške predsjedničke kandidate.

INAOptuživši Sanadera za veleizdaju Josipović je u javnosti pokušao prikupiti još koji bod više u svojoj neprekidnoj predsjedničkoj kampanji. Da je htio bar djelomice biti "pravedan", onda je trebao dublje zakopati u slučaj INA-MOL, iz kojeg se jasno može razabrati kako je začetnik pogodovanja MOL-u bila vlada Ivice Račana još 2003., kad su i stvoreni preduvjeti za MOL-ovu prevlast i da je Ivo Sanader bio samo nastavljač projekta, kojeg je „veleizdajnički" započeo Ivica Račan.Kako se javno ne zna spolna orijentacija SDP-ova kandidata, iz predsjedničkoga odgovora mogla bi se odčitati i svojevrsna homopohota, što je očito skrivano od javnosti u kampanji za prvi Josipovićev predsjednički mandat. Kako god bilo s predsjedničkom spolnom usmjerbom, ostaje tek činjenica da je ovaj SDP-ov aparatčik svoju državničku dužnost iskoristio za obmanjivanje javnosti i izbornoga tijela, kojima se inače toliko ulaguje.

Za razliku od spolnih obmana Josipović je predsjedničku dužnost iskoristio i za kvalificiranje nedavne pravomoćne presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu, osuđenomu za pogodovanje u slučaju INA-MOL. Naime, unatoč tomu što bi kao pravnik trebao poznavati hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, Josipović je Sanadera na temelju presude za korupciju osudio i za veleizdaju te mu oduzeo državna odličja.

Ako je riječ o političkoj kvalifikaciji Sanaderova nedjela, kojeg nema, bar koliko se zna, u presudi, onda iz Josipovićeve optužbe probija sklonost ili pak mentalni prežitak jugokomunističkoga režima, jer je taj režim veleizdaju smatrao jednim od najtežih kaznenih djela, progoneći sve protivnike koji su mislili drukčije od jugokomunista.

Optuživši Sanadera za veleizdaju Josipović je u javnosti pokušao prikupiti još koji bod više u svojoj neprekidnoj predsjedničkoj kampanji. Da je htio bar djelomice biti "pravedan", onda je trebao dublje zakopati u slučaj INA-MOL, iz kojeg se jasno može razabrati kako je začetnik pogodovanja MOL-u bila vlada Ivice Račana još 2003., kad su i stvoreni preduvjeti za MOL-ovu prevlast i da je Ivo Sanader bio samo nastavljač projekta, kojeg je „veleizdajnički" započeo Ivica Račan.

Bez pravnog uporišta

Kad je pak riječ o veleizdaji, hrvatski "Pravni leksikon" veleizdaju definira kao središnje kazneno djelo usmjereno protiv države i njezinih temeljnih sastavnica: ustrojstva vlasti, neovisnosti, sigurnosti i teritorijalne MesićU hrvatskom zakonodavstvu jasno je određeno kako je kao čin veleizdaje kazneno djelo „i naknadno pružanje pomoći počinitelju kaznenoga djela veleizdaje". Dakle, čin pomoći veleizdajniku je definiran kao veleizdaja, tim više što je Stjepan Mesić zbog korupcije u slučaju Patria još uvijek na meti finskoga državnog odvjetništva. Kako predsjednik države to nedvojbeno zna, još više začuđuje činjenica da kao pravno naobražen i nacionalno svjestan građanin nije svoga izaslanika Mesića prijavio hrvatskom Državnom odvjetništvu, čime i sam, zbog nesavjesna ponašanja čini još jedno kazneno djelo, štiteći mogućega kriminalca.cjelovitosti te najviših predstavnika vlasti.

U hrvatskom Kaznenom zakonu u kaznena djela protiv Republike Hrvatske, između ostaloga, spada nasilna promjena ustavnoga ustrojstva, nasilno izdvajanje dijela države ili njegovo pripajanje drugoj državi, a kriminalna zona proširena je i na nasilno uvođenje stranoga djelovanja vlasti. Kao ostali oblici veleizdaje definirani su pripremanje veleizdaje u kojem se navode pojedine pripremne radnje, a udruživanje radi počinjenja veleizdaje posebno je kazneno djelo. Inkriminirano je i naknadno pružanje pomoći počinitelju kaznenoga djela veleizdaje.

Iz navedenoga nije teško zaključiti kako je čin veleizdaje povezan gotovo isključivo s nasilnim radnjama koje dovode u pitanje nacionalnu sigurnost i ustavni poredak pa Josipovićevo optuživanje, bez obzira na težinu Sanaderova zlodjela, nema pravnoga uporišta. Kad se pak iz područja pravnoga prijeđe u političko ili politikantsko, kao što to radi predsjednik države, onda njegova mjerila treba primijeniti na sve veleizdajnike. Nema dvojbe, kako je na primjer bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić mnoštvom svojih nedjela počinio više puta veleizdaju, ali mu sadašnji predsjednik to nije ničim zamjerio. Dapače, nedavno ga je kao svoga izaslanika poslao u ukrajinsku misiju, čime je sam Josipović prema Kaznenom zakonu počinio veleizdaju.

Naime, u hrvatskom zakonodavstvu jasno je određeno kako je kao čin veleizdaje kazneno djelo „i naknadno pružanje pomoći počinitelju kaznenoga djela veleizdaje". Dakle, čin pomoći veleizdajniku je definiran kao veleizdaja, tim više što je Stjepan Mesić zbog korupcije u slučaju Patria još uvijek na meti finskoga državnog odvjetništva. Kako predsjednik države to nedvojbeno zna, još više začuđuje činjenica da kao pravno naobražen i nacionalno svjestan građanin nije svoga izaslanika Mesića prijavio hrvatskom Državnom odvjetništvu, čime i sam, zbog nesavjesna ponašanja čini još jedno kazneno djelo, štiteći mogućega kriminalca.

Balkanske integracije

Primjenjujući pak mjerila na čin veleizdaje Josipovićevom širinom i elastičnosti kojom je Sanadera proglasio veleizdajnikom, predsjednik se i sam doveo u vrlo JovićPrimjenjujući pak mjerila na čin veleizdaje Josipovićevom širinom i elastičnosti kojom je Sanadera proglasio veleizdajnikom, predsjednik se i sam doveo u vrlo nezgodan položaj. Naime, udruživanje radi počinjenja veleizdaje posebno je kazneno djelo čak i u sadašnjem hrvatskom zakonodavstvu, a Josipović se u svom kabinetu udružio s gospodinom Dejanom Jovićem, inače britanskim „obavještajcem", koji i dalje na štetu hrvatske državne nezavisnosti promovira britansku balkansku politiku.nezgodan položaj. Naime, udruživanje radi počinjenja veleizdaje posebno je kazneno djelo čak i u sadašnjem hrvatskom zakonodavstvu, a Josipović se u svom kabinetu udružio s gospodinom Dejanom Jovićem, inače britanskim „obavještajcem", koji i dalje na štetu hrvatske državne nezavisnosti promovira britansku balkansku politiku.

Ta se pak politika svodi na integraciju balkanskih država zajedno sa Srbijom, čime je nedvojbeno dovedena u pitanje nacionalna sigurnost i hrvatska državna nezavisnost. U tu svrhu Josipović je tijekom svoga predsjedničkoga mandata počinio cijeli niz veleizdajničkih pothvata – od pokušaja da povuče hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, čime je nastojao omogućiti Srbiji kao agresoru da izbjegne plaćanje milijardske oštete Hrvatskoj do potpisivanja niza dvostranih ugovora, koji izravno vode u integraciju sa Srbijom, što je zabranjeno čak i hrvatskim Ustavom.

Jednako tako i niz njegovih suradnika, na čelu s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, vrlo je elastičan prema izričitoj Ustavnoj zabrani glede balkanskih državnih integracija. Zato Josipovićeva optužnica protiv bivšega predsjednika vlade za veleizdaju, bez obzira na njezinu pravnu utemeljenost, otvara pitanje svih izdajnika hrvatske državnosti, a poglavito onoga dijela, koji svoje veleizdajničke čine skriva iza visokih državnih dužnosti.

Josipović je tako i ne hoteći otvorio vrata mogućoj lustraciji, koja očito jedina može razbistriti pitanje nacionalne izdaje, na kojoj počivaju svi zločini protiv hrvatskoga naroda i njegove države.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo