Regionalizacija i regionalni pristup

Regionalizacija nije jednoprotežni proces, nego politički pokušaj koji unutar pojedinih zemalja nastoji pod vidom decentralizacije oživotvoriti nekadašnje kolonijalne regije ili pokrajine, koje su na štetu matičnoga naroda služile bivšim imperijima za održavanje geopolitičke prevlasti u međusobnim nadmetanjima, a na nacionalnoj razini sprječavali ujedinjenje pojedinih naroda i stvaranje njihovih neovisnih država.

AutonomašenjeUnutar pojedinih država, kako bi se oslabile centripetalne silnice potiče se teritorijalna segmentacija, a u odnošajima sa susjednim državama pak centrifugalne silnice, kako bi se stvarali preduvjeti za regionalnu integraciju. U hrvatskom slučaju to znači autonomašanje i stvaranje nove balkanske državne zajednice.S druge pak strane, pod nazivom integracijskih procesa, regionalizacija velikim silama služi i za okrupnjavanje pojedinih područja, koja im opet služe u međusobnom nadmetanju za geopolitičku prevlast. Tako će se unutar pojedinih država, kako bi se oslabile centripetalne silnice poticati teritorijalna segmentacija, a u odnošajima sa susjednim državama poticati unutarnje centrifugalne silnice, kako bi se stvarali preduvjeti za regionalnu integraciju.

Oba su procesa poznata u povijesti, samo su u pojedinim razdobljima imali različita imena, a hrvatski narod, zbog svoga iznimna geopolitičkoga smještaja, ima posebno negativna iskustva u oba ova procesa. Unutarnja segmentacija na hrvatskom državnom području posljedak je višestoljetnoga utjecaja susjednih velesila. Tako su na primjer dijelovi jadranske Hrvatske u vrijeme mletačke uprave nazvani Dalmacijom, dok su hrvatska prekovelebitska područja, za potrebe austrijske i ugarske politike, razdijeljeni na cijeli niz regija, koje su u tijeku buđenja nacionalne svijesti rabljeni kao lokalna uporišta protiv integracije hrvatske države.

Upravo na tom načelu svoju velikosrpsku politiku gradi i sadašnja Srpska pravoslavna crkva, kao što je to manifestirao njezin patrijarh Irinej u božićnoj poslanici pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, koju je razdijelio na njezine nekadašnje pokrajine, kao svojedobne uporišne točke talijanske fašističke politike ili pak one dvojne Monarhije, koja je formalno i stvarno bila utemeljena na interesnoj podjeli Hrvatske. Upravo zato i nije moglo doći do trijalističkoga uređenja bivše Habsburške Monarhije, u kojoj bi Hrvatska kao stara europska država bila jednakopravan partner Austriji i Ugarskoj.

Iredentizam

Regionalizaciju pak koja se danas nastoji prikriti pod imenom regionalnoga balkanskog pristupa također su tijekom 20. stoljeća iskusili Hrvati, a posebno krvavo u njezinoj jugoslavenskoj komunističkoj inačici. Hrvatsku danas kao zemlju članicu Europske unije i NATO saveza ne bi trebale prekomjerno zabrinjavati spomenute političke silnice, kad na njihovoj realizaciji, što neizravno, a opet što izravno ne bi radilo sadašnje hrvatsko državno vodstvo.

Dok se unutarnja segmentacija države, uništavanjem županijskoga sustava, nastoji ozakoniti ustavnim promjenama, istodobno na izbornim listama za Europski parlament, SDP već sada promiče kandidate s izrazitim regionalističkim pristupom, koji na primjeru Ivana Jakovčića u Istarskoj županiji ili vođe srpske manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca plešu na oštrici otvorenoga autonomizma pa čak i iredentizma. Odlazak u Bruxelles ovih i sličnih političara sam po sebi ne bio tragičan da oni u Europskom parlamentu ne će posijati lobističko sjeme daljnje i dugoročne dezintegracije hrvatske države.

Može se samo zamisliti, što je sve spreman u europskim krugovima učiniti Milorad Pupovac, kad je na oči cijele hrvatske javnosti, na svoj rukav u Hrvatskom saboru stavio žutu vrpcu, sugerirajući tako da se nalazi u svojevrsnu fašističkom i antisemitskom okruženju, a da ga pritom nitko nije podsjetio kako su upravo okupacijske snage srpske manjine koju zastupa, u nedavnoj velikosrpskoj agresiji na taj način, vezanjem žute vrpce na rukave prisiljavale Hrvate da se kreću na zaposjednutom području u Hrvatskoj.

Obrisi nove balkanske zajednice

Dakle, osim rastakanja državne cjelovitosti imanentne unutarnjoj regionalizaciji koja ne počiva na prirodnom županijskom izrazu hrvatske mjesne samouprave, u procesu državnih integracija, koje posebno VlastDa bi Hrvatska izašla iz začaranoga balkanskoga državnog sklopa potrebno je što prije sadašnju vladajuću garnituru poslati u povijest, a na njihovo mjesto izabrati politiku koja će znati voditi računa o hrvatskim nacionalnim probitcima, kako u samoj Hrvatskoj, tako i u međunarodnim odnošajima.zastupa ministrica Vesna Pusić, a na balkanskom financijskom forumu u Londonu i predsjednik Vlade Zoran Milanović, mogu se već sad vidjeti obrisi nove balkanske državne zajednice, čijim bi dijelom postala i hrvatska država.

U niz diplomatskih pothvata za oživljavanje bivšega jugoslavenskog prostora spada posebno najava Vesne Pusić o ubrzanom primanju BiH u Europsku uniju, čime bi se, relativizirao pojedinačni ulazak Hrvatske, kao što je i svojedobno ubrzanim međunarodnim priznanjem te države relativizirana samostalnost i suverenost hrvatske države 1992. Iza toga diplomatskog pothvata neskriveno probijaju velikobritanski interesi o zaokruživanju balkanskoga područja i njegova pretvaranja u bedem protiv širenja njemačkoga interesa na jugoistok, što je prihvatila sadašnja vladajuća koalicija još prije ulaska Hrvatske u EU.

Izjava pak ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić kako su za rat, ratne zločine i događaje devedesetih godina krive tadašnje srpske i hrvatske vlasti, amnestira Srbiju i JNA od agresije na Hrvatsku, a Srbiji, uz snažnu potporu Hrvatske, otvara neobvezujući ulazak u EU kako bi se što prije oformio zajednički balkanski prostor u velikobritansko protunjemačko uporište.

Da bi Hrvatska izašla iz začaranoga balkanskoga državnog sklopa potrebno je što prije sadašnju vladajuću garnituru poslati u povijest, a na njihovo mjesto izabrati politiku koja će znati voditi računa o hrvatskim nacionalnim probitcima, kako u samoj Hrvatskoj, tako i u međunarodnim odnošajima.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo