Nepostojanje hrvatske UDBA-e

U aktualnim prijeporima oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, bivših visokopozicioniranih pripadnika jugoslavenske tajne komunističke policije, Saveznoj Republici Njemačkoj, u javnosti je, zbog navodno pozitivne uloge jednoga dijela pripadnika te službe u vrijeme stvaranja hrvatske države, stvoren krivi dojam kako je ta politička policija, barem onaj njezin dio koji je bio zadužen za Hrvatsku, bila svojevrsna hrvatska Udba.

JugoslavenstvoNema dvojbe da se i dio ljudi iz tog aparata stavio na raspolaganje demokratskim hrvatskim vlastima, koje su državu branile od velikosrpske agresije. Nu činjenica je ipak da je taj udbaški aparat, bez obzira na možebitno individualne sklonosti pojedinih čuvara jugoslavenskoga komunističkog režima, bio prvenstveno jugoslavenskoga karaktera, jer mu je temeljna dužnost bila očuvanje Jugoslavije.Nema dvojbe da se i dio ljudi iz tog aparata stavio na raspolaganje demokratskim hrvatskim vlastima, koje su državu branile od velikosrpske agresije. Nu činjenica je ipak da je taj udbaški aparat, bez obzira na možebitno individualne sklonosti pojedinih čuvara jugoslavenskoga komunističkog režima, bio prvenstveno jugoslavenskoga karaktera, jer mu je temeljna dužnost bila očuvanje Jugoslavije.

Naime, pojedini republički savezi komunista bili su tek ispostave jugoslavenske komunističke partije, s kojima bi se u slučaju i najmanjega otklona od jedinstvenoga jugoslavenstva vrlo krvavo obračunavao Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, kao što je to bilo i nakon pada Hrvatskoga proljeća 1971. godine.

Udba se, koja je tada operirala u Hrvatskoj, ni u primislima nije stavila na raspolaganje svrgnutom vodstvu Saveza komunista Hrvatske, nego je kao produžena ruka jugoslavenske partije, bila moćno oružje jugokomunističkoga režima, koji je u razmaku manjem od dva desetljeća likvidirao 43 hrvatska politička emigranta, izveo na njih 12 neuspjelih atentata, dvije uspjele te jednu neuspješnu otmicu. To je samo tek poznati krvavi saldo, koji u zbroj ne uključuje t. zv. naprasne smrti uglednih pojedinaca iz hrvatskoga javnog života, kao ni torture i mučenja po jugokomunističkim kazamatima.

Do razlaza unutar Partije pak dolazi nakon 8. sjednice Saveza komunista Srbije 1987., kad Slobodan Milošević iz partijskoga vodstva potiskuje jugoslavene Ivana Stambolića, a na njihove položaje, umjesto komunističkih, dovodi četničke velikosrbe. Tada dolazi do sukoba komunističkih jugoslavena i četničkih velikosrba pa se taj sukob prelama i unutar Udbe, što je jako dobro znao kasniji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa je tu okolnost tijekom devedesetih godina u totalnom ratu i agresiji na razoružanu Hrvatsku, u različitim pregovorima iz taktičkih razloga znao povoljno iskoristiti za hrvatske probitke.

Račanove opasne namjere

Koliko je pak Partija bila isključiva u svom integralističkom jugoslavenstvu najbolje svjedoči prijetnja Ivice Račana, tadašnjega predsjednika SKH-SDP, koji je potkraj veljače 1990. poručivao javnosti kako je HDZ Franje Tuđmana, zapravo stranka opasnih namjera, a opasne namjere očito je pronalazio u stranačkom programu, u koji je Tuđman, za razliku od drugih političkih stranaka, ugradio ideju stvaranja neovisne hrvatske države.

Upravu je tu ideju prepoznao svekoliki hrvatski narod i svoje povjerenje na prvim višestranačkim izborima darovao dr. Franji Tuđmanu. Kad je pak Generalštab JNA 14. svibnja 1990. donio zapovijed o oduzimanju oružja Teritorijalnoj obrani u Hrvatskoj, oružje je bez protimbe predao Ivice Račana i SKH-SDP, a ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima nomenklature u vrhu zapovjednoga lanca Teritorijalne obrane provedena vrlo brzo i učinkovito.

Jugoslavenska ortodoksija SKH, a onda i njezina nekadašnjega represivnog aparata, očitovala se i 25. lipnja 1991. prigodom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kad su zastupnici SDP-a napustili sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju odluke o hrvatskoj državnoj samostalnosti.

OrtodoksijaJugoslavenska ortodoksija SKH, a onda i njezina nekadašnjega represivnog aparata, očitovala se i 25. lipnja 1991. prigodom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kad su zastupnici SDP-a napustili sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju odluke o hrvatskoj državnoj samostalnosti.Nije dobro jednostrano osuđivati pojedince pa i onda kad je riječ o pripadnicima bivše Udbe, jer je odluke o smaknućima političkih protivnika isključivo donosila zločinačka organizacija jugoslavenskoga Saveza komunista, a Udba je bila tek njezino izvršno tijelo, što, naravno, one koji su izravno sudjelovali u likvidacijama ne oslobađa od kaznene odgovornosti.

Premda se jedan dio bivših kadrova jugokomunističke Udbe doista uključio u obranu hrvatske države, apsurdno je pa i nastrano njihov opravdani doprinos obrani poistovjećivati s višedesetljetnim radom hrvatskih patriota, koji su osmislili program uspostave hrvatske državne neovisnosti, a potom ga i realizirali u gotovo nemogućim uvjetima, bez oružja i uz protimbu gotovo svih ozbiljnijih međunarodnih čimbenika.

Znatnom pak dijelu te bivše jugoslavenske mreže i danas valja prilaziti s političkim oprezom, jer su njezine najkvalitetnije kadrove još u tranzicijskom razdoblju preuzele službe Velike Britanije (MI6) i FSB Ruske Federacije, pa sada u obavještajnom sustavu igraju dvostruku ulogu, što se najzornije očitovalo nakon 2000. godine u operacijama potiskivanja Hrvatske na zapadni Balkan, dok je istodobno ruski kapital prodirao u Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, što je bila samo nova inačica uspostave velikosrpskoga projekta, koji je, s jedne strane trebao omogućiti izlazak Rusiji na toplo more, a Velikoj Britaniji zaštitu njezinih geostrateških interesa.

Britanska uloga

O tom piše i britanska stručnjakinja za međunarodne odnošaje Carole Hodge, koja tvrdi da je Srbija u britanskoj političkoj strategiji i nakon završetka rata u Hrvatskoj, bila korisna i neophodna komponenta. Zato je Britanija, nakon poraza ratne velikosrpske politike, ali i vlastite politike izjednačavanja krivnje Srbije i Hrvatske, kako smatra Hodge, prednjačila u blokiranju hrvatskih pregovora s EU, dok je istodobno činila pritisak na druge države da u EU što brže uđu Srbija i Crna Gora i to pod znatno manje zahtjevnim uvjetima od Hrvatske, utirući tako put Srbiji da preuzme nadmoćnu ulogu u jugoistočnoj Europi.

Hodge tvrdi i da je Velika Britanija omogućila kroz Daytonski sporazum Srbima dobivanje Republike Srpske, čime je „potiho održala na životu projekt Velike Srbije". Britanija je svojedobno zbog pritiska gospođe Hillary Clinton doduše popustila u pitanju ulaska Hrvatske u EU, nu ipak nije promijenila svoju „velikosrpsku" strategiju, što se, unatoč Hrvatskom članstvu u NATO-savezu i EU, još uvijek očituje u retorici konzervativnih parlamentaraca, poput Nadine Dorries, koja britansku javnost straši „plimnim valom imigranata iz Jugoslavije".

U drugom pak slučaju britanski analitičar Richard Grieveson tvrdi kako je neuspješno članstvo Hrvatske u EU zato što navodno nisu dobro odrađeni rigorozni uvjeti za ulazak, iz čega se dade iščitati nastavak prosrpske britanske politike, koja nasuprot tomu forsira što brži ulazak Srbije, čiji predsjednik Tomislav Nikolić u skladu s ruskom strategijom ponavlja kako Srbija ne će u NATO savez.

U složaju takvih političkih okolnosti mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu.

Mate Kovačević
hrsvijet.net