Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije 

Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini te politika vodstva hercegbosanskih Hrvata godinama su u različitim medijima bili predmet oštrih kritika, a nerijetko i meta koju je trebalo potpuno odstraniti iz međunarodnih odnošaja pa gotovo iz političkoga, a onda i stvarnoga života. Dok je Hrvatska optuživana za agresiju na BiH, medijski tretman bosanskohercegovačkih Hrvata po uzoru na rasističke predloške formuliran u britanskom listu The Guardian, raširio se medijima zainteresiranih političkih strategija, a potom i u dijelu oporbenih stranaka u Hrvatskoj te većini tadašnjih hrvatskih medija.

To je kulminiralo i u jednom predizbornom rasističkom tv-spotu oporbene koalicije, koja je došla na vlast nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uz medijsko-političko potporu iz trećejanuarske Hrvatske takvu je strategiju preuzelo i haaško Tužiteljstvo, koje na čelu s Carlom del Ponte u svom rasističkom odnosu nije pravilo nikakve razlike između hrvatskih i hercegbosanskih Hrvata – njoj svi oni bili „podli kurvini sinovi".

Zato je njihovo političko i vojno vodstvo te sve one koji su za njih glasovali trebalo proglasiti kriminalnom organizacijom udruženom u zajednički zločinački pothvat i odgovornom, najprije za raspad Jugoslavije, potom i podjelu BiH, a što je rezultiralo krvavim ratovima i mnoštvom ubijenih, ranjenih, prognanih i raseljenih ljudi.

Oslobađajućom presudom hrvatskim generalima u Haagu, zahvaljujući razboritosti Haaškoga suda na čelu s američkim sudcem Theodorom Merenom, ta je dvadesetogodišnja klevetnička stigma skinuta s leđa hrvatskoga političkoga vodstva, hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Kontinuitet državne politike prema BiH

Premda su u međuvremenu BiH podijeljene na srpski i muslimansko-bošnjački dio, a hercegbosanski Hrvati ostali bez temeljnih političkih pa i ljudskih prava, klevetnička stigma, kojoj su bili izloženi zadnja dva desetljeća još teško pritišće njihova leđa, jer su šestorica Hrvata iz njihova vojnopolitičkoga vodstva još uvijek u Haagu.

StigmaPremda su u međuvremenu BiH podijeljene na srpski i muslimansko-bošnjački dio, a hercegbosanski Hrvati ostali bez temeljnih političkih pa i ljudskih prava, klevetnička stigma, kojoj su bili izloženi zadnja dva desetljeća još teško pritišće njihova leđa, jer su šestorica Hrvata iz njihova vojnopolitičkoga vodstva još uvijek u Haagu.Knjiga dokumenta korespodencije prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koju je ovih dana objavio Miroslav Tuđman jednostavno svjedoči o kontinuitetu hrvatske državne politike prema BiH, koja proistječe iz Predsjednikove državničke filozofije građene desetljećima ranije na historiografskim istraživanjima i temeljitu uvidu u povijesnu zbilju. Naime, riječ o političkoj filozofiji koja se može sažeti u tezu kako se svijet sve više integrira, a istodobno nacionalno individualizira.

Propast totalitarnoga komunizma i raspad višenacionalnih država – SSSR-a, ČSSR-a i SFRJ omogućio je slobodu mnogim narodima, a iz tih raspada u Europi je nastalo petnaestak novih država te je došlo i do ujedinjenja Njemačke. Tuđman se na temelju svoje filozofije zauzimao za mirni rasplet jugoslavenske krize, što svjedoči i činjenica o zajedničkom hrvatsko-slovenskom konfederalnom prijedlogu uređenja odnosa među suverenim narodima u bivšoj SFRJ.

Svjestan da se višenacionalne hegemonističke ili unitarne države teško mogu održati u demokratskom sustavu, zalagao se, u skladu s međunarodnim prijedlozima, o kon/federalnom uređenju odnosa triju konstitutivnih naroda u BiH, a samu BiH, zbog njezine prirodne i geostrateške povezanosti s Hrvatskom gledao je kao cjelovitu i suverenu državu.

Vojna, medicinska i humanitarna pomoć

Uostalom, to potvrđuje i hrvatsko priznanje bosanskohercegovačke države te silna vojna, medicinska i humanitarna pomoć, koju je Hrvatska pružala Muslimanima, odnosno Bošnjacima tijekom srpske agresije. Sukob pak Muslimana i hercegbosanskih Hrvata posljedak je sukoba različitih političkih strategija – unitarističke muslimanske i InteresiIz dokumenta koji svjedoče intenzivnu Tuđmanovu zauzetost za rješavanje političke i ratne krize u BiH probijaju i strategije političkih aktera – Srba i Muslimana-Bošnjaka – te međunarodnih sila zainteresiranih ponajprije za zaštitu vlastitih političkih probitaka. Posebno je vrijedan priređivačev uvod u čitanje dokumenata, u kojem su obrađene zbilja i fikcija u sukobu nacionalnih i međunarodnih strategija u BiH.kon/federalističke hercegbosanske.

Nu unatoč sukobu tih dviju strategija, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman cijelo se vrijeme zauzimao za zaustavljanje toga sukoba, a na međunarodnoj razini bio je jedini kooperativan pregovarač. U knjizi Miroslava Tuđmana objavljeno je 256 dokumenta, koji nedvojbeno svjedoče o kontinuiranoj i postojanoj hrvatskoj politici prema BiH, upravo na spomenutim načelima – cjelovita i suverena država, nu po svom unutarnjem ustrojstvu kon/federalno uređena na načelima teritorijalne jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda.

Iz dokumenta koji svjedoče intenzivnu Tuđmanovu zauzetost za rješavanje političke i ratne krize u BiH probijaju i strategije političkih aktera – Srba i Muslimana-Bošnjaka – te međunarodnih sila zainteresiranih ponajprije za zaštitu vlastitih političkih probitaka. Posebno je vrijedan priređivačev uvod u čitanje dokumenata, u kojem su obrađene zbilja i fikcija u sukobu nacionalnih i međunarodnih strategija u BiH.

Pasivnost međunarodne zajednice, zbog britansko-francuskoga straha od širenja njemačkoga utjecaja u srednjoj Europi i na području Jugoslavije, omogućila je Srbiji zaposjedanje dijelova Hrvatske i BiH, dok je istodobno onemogućavala jednostranu američku vojnu akciju, kojom bi se zaustavila srpska agresija i stvorili uvjet za mirovne pregovore.

Izvorna građa

Na temelju objavljene dokumentacije prof. Tuđman podsjeća i na bošnjačku političku strategiju – u početnom dijelu krize u bivšoj SFRJ, Izetbegović se, zbog održanja na okupu muslimanskoga stanovništva, zalaže za održavanje Jugoslavije pa bila ona i „asimetrična federacija". Nakon poraza te strategije zalaže se za unitarnu BiH, u kojoj bi Muslimani trebali biti temeljni narod, a gubitak teritorija od Srba pokušat će nadomjestiti ratom protiv Hrvata u središnjoj Bosni, a potom, radi održivosti svoje muslimanske države dolinom Neretve prodrijeti do Jadranskoga mora.

Prof. Tuđman sve to dokumentira na temelju izvorne građe te zaključuje kako se moglo izbjeći i masovno stradavanje pojedinih muslimanskih enklava u istočnoj Bosni da je bošnjačko vodstvo prihvatilo vojnu suradnju s HVO-om. Jedinstvenost knjige očituje se i u tom da upravo ovi dokumenti, koji jasno svjedoče o ulozi predsjednika Tuđmana i hrvatskoj politici općenito, nažalost nikad nisu otišli u Haag, za razliku od krivotvorina koje su proizvodile trećejanuarske vlasti. Kao takva upravo je dobrodošla obrani hercegbosanskih Hrvata u Haagu!

Mate Kovačević