Bosančica

Kroz cijelu povijest hrvatska kultura je u očitovanju svojih oblika imala pluralističan, a ne unitaristički karakter, kako su to pod utjecajem bizantske, odnosno svetosavske, a kasnije i komunističke isključivosti nastojali što smišljeno, a što opet iz neznanja podmetati stručnjaci za različita kulturna pitanja, a među njima i znatan dio jezikoslovaca tzv. hrvatskih vukovaca, zaluđenih idejeom o srpstvu vlastita naroda.

Među takve, jednim dijelom svoga života i naravno pozamašno plaćena rada iz Petrograda, Beča i Beograda spadao je i ugledni varaždinski jezikoslovac Vatroslav Jagić. On je u svojoj razdjelbi srednjovjekovnih jezičnih spomenika one pisane glagoljicom proglasio hrvatskim, a sve ćirilične spomenike srpskim. Druga je stvar je li i sam Jagić bio svjestan upletenosti u srpsku mitomaniju, što je sada ionako manje važna stvar.

Danas zbog straha od optužbi za prisvajanjem davno oteta hrvatskoga kulturnog blaga, postoji problem unutar hrvatske znanosti kako otvoriti pitanje kulturološke pripadnosti, nekih nedvojbeno hrvatskih kulturnih spomenika, koje već cijelo stoljeće svojataju drugi narodi, a ponajprije Srbi, čija je stoljetna pijemonstka misija tragično završila nizom agresivnih ratova potkraj prošloga stoljeća.

Iz kulturne, kao i iz nacionalne historiografije poznato nam je kako se otvaranje prijepornih pitanja znalo pretvoriti u desetljetna optuživanja i klevete cijeloga hrvatskog naroda za navodnim prisvajanjem, otimnačinom, izdvajanjem iz tzv. zajedničke cjeline ili pak iskorijenjivanjem pripadnika hegemonističkoga naroda.

Hrvatska se pisana kultura već od svojih početaka razvijala najprije na latinskom, starocrkvenoslavenskom, odnosno njegovim hrvatskim redakcijama, narodnom hrvatskom jeziku i njegovim različiitim narječjima te jezicima velikih susjednih naroda, kao što su talijanski i njemački, ali i poput djela Nikole Zrinskoga i na madžarskomm jeziku. To doduše ne znači da djela pisana tim jezicima ne pripadaju i kulturama spomenutih naroda.

Hrvatska ćirilica

Jednako je tako glede pisma hrvatski čovjek svoj izričaj zapisivao glagoljicom, oblom i uglatom, latinicom, ali i ćirilskim pismom vlastite inačice, koje je narod nazivao "arvatskim pismom", a istraživač hrvatskobosanskih srednjovjekovnih spomenika Ćiro Truhelka nazvao ga bosančicom. U tzv. neutralnim krugovima nazivalo ga se i zapadnom ćirilicom kako bi se izbjegla njegova nacionalna karakterizacija. U novije vrijeme, neki ga istraživači nazivaju bosanicom, dok mu je možda najadekvatniji naziv, kako je to svojedobno predložila povjesničarka Benedikta Zelić Bučan, po ugledu na nacionalne nazive drugih ćirilskih pisama, da se i hrvatsko, dakle, nazove hrvatskom ćirilicom.

Hrvati ni ovdje nemaju nikakvu namjeru prisvajati isključivo pravo hrvatske ćirilice svojoj nacionalnoj kulturi. Naime, kako je nekadašnje muslimansko stanovništvo BiH u tijekom procesa izdvajanja iz zajedničkoga etničkoga korpusa hrvatskoga naroda postalo samosvojna bošnjačka nacija, oni jednako, kao i katolički Hrvati, naravno, ako to žele, mogu svoje kršćanske korijene i njegovu poputbinu uklopiti u vlastitu kulturnu tradiciju.

U vrijeme dok su nastojoli biti dijelom jedinstvena nacionalnoga korpusa s Hrvatima, mnogi su muslimanski intelektualci isticali i orijentalnu, odnosno islamsku dimenziju hrvatske kulture, pisane narodnim jezikom, ali arapskim pismom. U književnom smislu takve su pisane pojave nazvana alhamijado književnošću, a kao rezultat islamizacije pokorenih hrvatskih kršćana nastala je vrlo rano i pjesma Hirvat türkisi (1588/1589.). Nu ta je dimenzija hrvatske književnosti danas potpuno zabačena.

Upravo zbog nevjerojatna odnosa prema vlastitu nasljeđu mnoge je obradovao i nedavni dvodnevni skup "Hrvatska ćirilična baština", održan u palači HAZU u Zagrebu. Organiziran je povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige "Dubrovačkoga ćirilskog molitvenika - Od blažene gospođe ofičje".

Trojezična hrvatska kultura

Skup je otvorio predsjednik HAZU Zvonko Kusić, koji je u pozdravnom govoru istaknuo kako je hrvatska ćirilična baština svjesno ili podsvjesno bila potiskivana te dodao kako se tim hrvatskim pismom pisalo u razdoblju od 11. do 18. stoljeća u Dubrovniku, Poljičkoj Republici, Slavoniji, a njim su se služili i bosanski franjevci te hrvatski protestantski pisci.

Predsjednik Razreda za društvene znanosti HAZU akademik Tomislav Raukar istaknuo je kako se različitost kulture hrvatskoga srednjovjekovlja najbolje očituje u sintagmi akademika Eduarda Hercigonje o tropismenoj i trojezičnoj hrvatskoj kulturi, koja pokazuje kulturno bogatstvo hrvatskoga srednjovjekovlja.

Direktorica Staroslavenskoga instituta iz Zagreba Marica Čunčić napomenula je kako se u zadnje vrijeme hrvatskom ćiriličnom baštinom više od hrvatskih bave inozemni istraživači te podsjetila kako u Poljicima bosančicu zovu arvatskim pismom i glagoljicom.

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić nada se kako je skup vraćanje duga jednom od brojnih te poprilično zanemarenom hrvatskom pismu.

Po riječima predsjednika Razreda za filološke znanosti HAZU akademika Augusta Kovačeca hrvatska kultura je bila pod utjecajem zapadnih i istočnih kulturnih silnica, što joj je omogućilo da održava plodotvorne odnose s kulturama u doticaju. "Isto onako kako je glagoljica dobila svoj karakterističan hrvatski oblik tako je i ćirilica, odnosno arvacko pismo ili bosančica imala svoje karakteristične grafijske oblike.

Ocijenio je kako nas hrvatska ćirilica veže uz pismenost Bosne i Hercegovine te uz pismenost slavenskih naroda istočne ili bizantske kulture.

Uloga franjevaca

Akademik Stjepan Damjanović u svom je izlaganju istaknuo kako je od od 11. do 18. stoljeća na velikim dijelovima hrvatskoga teritorija stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo i ćirilicom. "Već na srednjovjekovnim kamenim spomenicima i to na krajnjem hrvatskom sjeverozapadu nije rijedak slučaj da se miješaju glagoljica i ćirilica", rekao je dodavši kako poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova.

Napomenuo je kako su popovi glagoljaši u pravilu dobro znali i ćirilicu te podsjetio kako se govori obično o tri podvrste hrvatske ćirilice - dubrovačkoj, bosanskoj i srednjodalmatinskoj.

Damjanović je istaknuo kako se ćirilica upotrebljavala i u drugim hrvatskim sredinama jer sve što je u Slavoniji za vrijeme turske vlasti pisano hrvatskim jezikom pisano je ćirilicom. "Važnu dionicu te pismenosti ostvarili su bosanski franjevci svojim pisanim i tiskanim djelima", rekao je dodavši kako su i hrvatski protestanti hrvatskom ćirilicom otisnuli osam knjiga.

Ocijenio je kako nije bilo nikakve sustavnosti u proučavanju ćiriličnoga hrvatskog korpusa te dodao te dodao kako se malo veće zanimanje javnosti budi samo u vezi s polemikama o nacionalnoj pripadnosti pojedinih tekstova i o stupnju posebnosti hrvatske ćirilice kao grafijskoga sustava.

Damjanović je istaknuo i kako je Povelja bana Kulina prvorazredni spomenik hrvatske pismene kulture, no dodao je, kako to ništa ne umanjuje značenje tog spomenika unutar bošnjačke kulturne tradicije.

Govoreći o "Dubrovačkom ćirilskom molitveniku" iz 1512. akademkinja Anica Nazor je istaknula kako on sadrži sve glavne dijelove što se obično nalaze u sličnim latinskim djelima.

Podsjetila je i kako je Milan Rešetar, u predgovoru izdanju "Molitvenika", kojeg je u pretisku objavila Srpska kraljevska akademija 1938. svrstao u srpsku tradiciju, ipak istaknuo kako je "Molitvenik" udešen prema rukopisu zapadne ćirilice, kojim se nisu pisale knjige namijenjene ni pravoslavnoj crkvi ni pravoslavnoj vjeri nego pisan pismom što su ga redovito upotrebljavali katolici i muslimani.

„Arvatsko pismo"

U raščlambi prepisivačkih pogrešaka u dubrovačkim ćiriličkim prijepisima Bernardinova lekcionara Vuk-Tadija Barbarić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje istaknuo je kako su oni ujedno štokavske prilagodbe čakavskih matica.

U radu Ivana Botice i Marko Rimca o ćiriličnim pismima Dragomanske kancelarije u Zadru, autori ističu preklapanje kultura i civilizacija na hrvatskom povijesnom prostoru, kao važnom obilježju hrvatske povijesti. tako je Mletačka Republika svoje jezične tumače pod bizntskim utjecajem komunikaciji s s mjesnim pučanstvom nazivala dragomanima. Većinom je riječ o pismima prekograničnih susjeda, a najviše turskih i austrijskih dužnosnika, časnika i feidalaca te kršćanskih glavara koji su živjeli pod Turcima.

Josip Bratulić je u svom izlaganju ocijenio kako hrvatska ćirilica nije služila u liturgijskoj službi pa je zato bila bliža narodnom govoru. Istaknuo je kako je hrvatska ćirilica razvila oblike kakve nemaju pisane slavenske kulture Bugara, Srba, Ukrajinaca i Rusa.

Pišući o neobjavljenim poljičkim ćiriličnim ispravama Milko Brković je podsjetio kako se u njima ističe da su pisane arvatskim pismom, kasnije je ona nazvana hrvačicom, glagoljicom, bosančicom i bosanicom.

O bosaničnim rukopisima u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci izlagao je Stjepan Duvnjak podjelivši ih u pet skupina: matične knjige, kronike, protokoli, gospodarstvene knjige i listine.

Po riječima Darije Gabrić Bagarić, koja je govorila o hrvatskoj bosaničkoj baštini u djelima bosanskih franjevaca, prvi franjevački pisci otvaraju teme te traže prikladan izraz i uzore u dubrovačkoj i dalmatinskoj književnosti, što će poslije postati osnovom književnoga jezika.

O ćiriličnim knjigama iz zbirke starih rukopisa NSK govorio je Iban Kosić napomenuvši kako NSK ima dvadeset tri naslova knjiga bosansko-hrvatske ćirilice.

Tragovi hrvatske ćirilice u Slavoniji

Govoreći o liturgijskoj pripadnosti evanđelistara kneza Miroslava , koji je pisan krajem 12. stoljeća na humskom području, vjerojatno u Stonu, ocijenio je kako je evanđelistar važan historiografski podatak za povijest srednjovjekovne Hrvatske.

Profesor Josip Lisac izlagao je o šibenskoj dionici hrvatske ćirilične baštine podsjetivši kako je zanimljivo da je i molba šibenskih redovnica za primanje redovničkoga odijela mande Šarčević upućena provincijalu 1874. bila pisana bosančicom.

Među dubrovačkim oporukama na hrvatskom jeziku nalaze se nerijetko, kako je istaknula Ivana Lovrić Jović i one pisane ćirilicom.

Tragove hrvatske ćirilične baštine u Slavonije istražili su Milica Lukić i Vera Blažević, a o suodnosu tiskanoga "Ćiriličnoga dubrovačkog molitvenika i rukopisnog latiničnog Drugog vatikanskog govorila je Dragica Malić.

Profesorica sarajevskoga Filozofskog fakulteta Lejla Nakaš istaknula je, govoreći o hrvatsko-bosanskoj ćiriličnoj korepodenciji 16. i 17. stoljeća, kako postoje razlike u grafijskom inventaru bosančice.. U jednom je slučaju na nju utjecala arabica, a u drugom latinica, istaknula je.

Miroslav palameta podsjetio je kako sačuvan i do sad poznati korpus bosaničkih natpisa uglavnom sastavljen od epitafa na kasnosrednjovjekovnijm kamenim - stećcima.

Na dvodnevnom skupu "Hrvatska ćirilična baština" izlagalo je dvadesetak stručnjaka iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, austrije i Rusije, a među kojima i Jospi Raos, Marinka Šimić, Amira Tubić-Hadžagić, Svetlana Vajlova, Mateo Žagar i Jagoda Jurić Kappel.

Evanđelistar kneza Miroslava

Hrvatska povjesničarka Benedikta Zelić Bučan u svom radu "Čiji je evanđelistar kneza Miroslava" objavljenu u knjizi "Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti", Zagreb, 1994. pouzdano je utvrdila kako je Evanđelistar "po svojem pismu, tj. po "zapadnoj", odnosno hrvatskoj ćirilici; po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskoga teksta; po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaičnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istočne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinatora, ne može se nikako smatrati ni srpskim pravoslavnim spomenikom."

Ocijenila kako Evanđelistar kneza Miroslava jijnne nažalost jedini spomenik stare hrvatske kulturne baštine, koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svojeg matičnog područja u tuđe ruke.

Još prije Benedikte zelić Bučan otac Dominik Mandić je istražiovao podrijetlo Evanđelistara kneza Miroslava utvrdivši slično, kao i Zelić Bučan da je riječ o hrvatskom spomeniku kulture. Mandić je istražio i pitanje kneza Miroslava te došao do zaključa kako humski Miroslav nije nikakav brat srpskoga despota Nemanje, nego je riječ o domaćem plemiću Miroslavu Zahumnskom.

Znanstveni skup vrijedan iznimne pozornost tek će otvoriti mnoga pitanja hrvatske kulture, o kojima se ponajviše iz političkih razaloga te odnosa sa Srbijma do sad nije smjelo govoriti. Bila bi pak šteta, kad mlađi istraživači ne bi polazili od već dostignutih spoznaja, do kojih su došli Dominik Mandić i Benedikta Zelić Bučan pa makra i pobili zaključke njihovih istraživanja. Zagrebački skup na dnevo je svijetlo otvorio jednu dosad govoto neprznatu dionicu iz pomalo već zaboravljene riznice pluralne hrvatske kulture.

Mate Kovačević