Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997.

Prva knjiga „Hrvatska zemlja" iz zamišljene trilogije Filipa Lukasa „Za hrvatsku samosvojnost, zakoni zemlje – krvi - duha" nikad se nije pojavila u javnosti ili su je možda ulaskom u Zagreb 8. svibnja 1945. potpuno uništile jugoslavenske komunističke vlasti. Zato je dobrodošao izbor Lukasovih tekstova objavljen 1997. pod naslovom „Hrvatska narodna samobitnost", a zapravo naslovljen po jednom njegovu opsežnijem eseju objavljenu 1938., u kojem je zapravo sažet Lukasov znanstveno-istraživački rad o hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Upravo su u knjigu, kojoj je predgovor napisao akademik Dubravko Jelčić, a pogovor Mladen Švab, ušli bitni auktorovi tekstovi u kojima raščlanjuje osobitosti hrvatskih zemalja, u kojima je došlo do međusobnoga sljuba povijesti i zemljopisa, a koji je onda uz druge silnice oblikovao hrvatski narod. Tako je u tekstu „Jadran u geomorfološkom, klimatološkom i trgovačko-gospodarstvenom pogledu" ocijenio kako je more u hrvatskom organizmu pluća, kroz koja je disala naša prošlost te da je s njime jednako povezana i naša budućnost. Jadran je našem narodu davao slobodni prostor za trgovinu, a još u srednjem vijeku Hrvati su na morsku površinu znali prenijeti i svoju političku moć pa je kralj Petar Petar Krešimir IV. s ponosom Jadran zvao „mare nostrum Adriaticum".

Gubitkom prevlasti na moru Hrvati su se počeli povlačiti prema unutrašnjosti pa je otvorenost mora omogućila mletačku invaziju na hrvatsku obalu. Lukas zato zaključuje kako loše strane našeg smještaja nameću dužnost nutarnje organizacije i intenzivnoga rada na gospodarstvenom i prosvjetnom polju, jer će se u protivnom, ako ne budemo jaki, povijesni i prirodni procesi odvijati i bez nas. Koliko je zaključak ispravan nije teško prosuditi nakon odluke Hrvatskoga sabora da proglasi isključivi gospodarski pojas na Jadranu, ali i nesposobnost politike da na temelju međunarodnoga prava uredi razgraničenje sa susjednim državama upravo na morskom području. Glasoviti tekst „Geografijska osnovica hrvatskoga naroda" temelji se na analizi odnosa čovjeka i zemlje.

Smještaj hrvatskih zemalja

SmještajLukas zato zaključuje kako loše strane našeg smještaja nameću dužnost nutarnje organizacije i intenzivnoga rada na gospodarstvenom i prosvjetnom polju, jer će se u protivnom, ako ne budemo jaki, povijesni i prirodni procesi odvijati i bez nas. Koliko je zaključak ispravan nije teško prosuditi nakon odluke Hrvatskoga sabora da proglasi isključivi gospodarski pojas na Jadranu, ali i nesposobnost politike da na temelju međunarodnoga prava uredi razgraničenje sa susjednim državama upravo na morskom području.Lukas smatra kako se Hrvati ne trebaju predati klonulosti, jer su narod koji je uspio opstati te graditi i izgraditi svoju prošlost, uza sve nedaće, više od tisuću godina. Hrvatska je i danas, kao i u Lukasovo doba, neistrošena zemlja, kojoj doduše u slučaju uvođenja poreza na imovinu prijeti gubitak vlasništva nad zemljom, nu Hrvatskoj je dugoročno, zbog negativnoga priraštaja, ugrožena ljudska osnovica. U ovom eseju potanko raspreda o utjecaju čovjeka na zemlju i obratno te zaključuje kako se kultiviranjem zemlje tim procesima povijest pretvara u zemljopis, a prilagodbom ljudi zemlji, obrnutim procesom, zemljopis se pretvara u povijest. Obradio je smještaj hrvatskih zemalja (Banske Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine) najprije na području gdje se prvo javilo hrvatsko ime i hrvatska državna organizacija te u srednjem Podunavlju i Alpskom području.

S obzorom na reljef Primorje je uski pojas na kojem su ostali sačuvani antički gradovi, s višom kulturom i određenom autonomijom pod bizantskim utjecajem, hrvatskim i kasnije hrvatsko-ugarskim kraljevima te Mletcima. Nu unatoč tomu, asimilacijska snaga zaleđa s vremenom je pohrvatila primorske gradove. Dalmatinska zagora, u koju, uz sadašnje područje, ubraja Duvanjsko i Livanjsko polje, po svom reljefu predstavlja prijelazno područje. Tu je nastala hrvatska državna organizacija, koja se prirodno preko duvanjskoga područja širila prema dolini Vrbasa u Donje kraje, a drugim izbojkom na Neretvu njezinim se tokom spuštala do ušća u Jadran. U kontinentalno zaleđe spada Lika i Krbava, Bosna sve do Posavine i gornja Hercegovina.

Goroviti reljef tog područja i neprohodnost uvjetovali su stanovitu zatvorenost pa se poslije ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom na tom području razvila druga hrvatska nezavisna država – Bosna. Premda je dio širega Panonskog bazena, Podunavska Hrvatska je poseban individualitet ograničen međurječjem Save i Drave. Ona je nakon uzmicanja hrvatstva s juga sačuvala hrvatsku državnu organizaciju. Zagreb i Banska Hrvatska, koji se nalaze u tom području, sačuvali su dušu i svijest nacije te stvorili kolektivnu ličnost hrvatskog naroda sa svim kulturno-socijalnim specifičnim osobinama vlastitoga bića i individualnosti.

Rasprave o naciji

U drugom dijelu eseja raspravlja o naciji, odnosno zajednici nastaloj na temeljima zajedničke kulture. Lukas je ovaj esej u različitim prigodama, s obzirom na okolnosti prilagođavao potrebama, kao na primjer u Zemljopisu Hrvatske (1942.) kad je još pod okupacijom dijelove hrvatske obale držala Italija, a njegovu skraćenu inačicu naravno proširenu za dijelove oslobođena teritorija u zborniku „Hrvatska na novom putu" (1943.), kad su ti dijelovi ponovno bili vraćeni u sastav hrvatske države. U tekstu „Naš problem s geopolitičkoga stajališta" razmatra povijesne odnošaje susjeda prema hrvatskim zemljama.

Dok u tekstu raspored stanovništva u Dalmaciji podsjeća kako kontinentalnih narodi poput Srba, koji su se bježeći pred Turcima spuštali s planina prema Boki kotorskoj, nije bilo sve do 17. stoljeća, kako je zabilježio i ruski putopisac Tolstoj, da su sela od Hercegnovog pa sve do albanskog kraljevstva hrvatska, a da se Srbi nalaze u planinama. U tekstu „Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor" objavio je niz dokumenta o tajnim pregovorima, kojima je između Srbije i Italije trebala biti podijeljena hrvatska obala. Posebnu vrijednost ima i tekst „Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu", u kojem je raščlanio prirodu stvaranja srednjovjekovne bosanske države, kao otpor prema gubitku državne nezavisnosti nakon ulaska Bijele Hrvatske u uniju s Ugarskom, ali i neprekinutu prirodnu, političku i etničku povezanost s Hrvatskom sve do pada Bosne pod Tursku.

Zadnja dva priloga u knjizi su iz emigrantskoga razdoblja poslije 1945. U jednom osporava legitimitet Jugoslavije, a u drugom ističe svoje nezadovojstvo nekim stvarima u emigracija, a posebno Mačekovom tvrdnjom kako nije moguće političko odvajanje Hrvatske od Srbije. Ocijenio je kako Maček svojom tvrdnjom zapravo ne poznaje ni povijesne ni geopolitičke zakone, što je na kraju i vrijeme pokazalo. U knjizi je još niz eseja, ali su oni već spominjani u ranijim Lukasovim knjigama.

Mate Kovačević