L.W. Suedland, Južnoslavensko pitanje – Prikaz cjelokupnog pitanja, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Iza pseudonima Suedland skriva se ime pravnika, povjesničara i začetnika hrvatske geopolitike Ive Pilara, a studiju „Die Suedslawische Frage und Weltkrieg" objavio 1918. u Beču. U prijevodu Fedora Puceka objavljen hrvatski prijevod 1943., a kako su jugoslavenske komunističke vlasti nakon zaposjedanja Hrvatske smaknule prevoditelja, Pilar je ostao uglavnom nedostupan tijekom cijeloga razdoblja okupacija.

Pretisak prvoga hrvatskog izdanja objavljen je 1991. u Varaždinu, a devedesetih godina u Zagrebu se krenulo s objavom njegovih izabranih djela, od kojih su objavljena tri svešćića - „Politički zemljopis hrvatskih zemalja" (1995.), „Uvijek iznova Srbija" (1997.) te „Usud hrvatskih zemalja" (1997.).

Kritika je upozorila na stanovite nedostatke u prijevodu, nu je li to ili pak nešto drugo utjecalo na zastoj u tiskanju Pilarovih djela sada je manje važno, jer je Pilar unatoč ostvarenoj državnosti i dalje poprilično nedostupan hrvatskoj javnosti.

Psiha balkanskih naroda

Valja podsjetiti kako Pilar svojim „Južnoslavenskim pitanjem" nije od propasti uspio spasiti Austro-Ugarsku Monarhiju, još manje u njezinu okviru riješiti hrvatsko pitanje, ali je zato prodrijevši u dubinu psihe balkanskih naroda vizionarski najavio cijeli niz političkih strategija, koje su se razvijale na rimsko-bizantskom ozemlju što su ga u srednjem vijeku naselili Hrvati, Srbi i Bugari.

Shvativši ozbiljno Pilarova upozorenja hrvatski je povjesničar Dominik Mandić, doduše daleko od domašaja jugoslavenske vlasti, krenuo njegovim tragom, što je rezultiralo koncepcijski sličnom studijom o komparativnoj povijesti Hrvata i Srba te sustavnim istraživanjem povijesti Bosne i Hercegovine, u kojoj su se sudarale hrvatska obrambena i srpska osvajačka strategija.

Nakon geopolitičkoga opisa Balkanskoga poluotoka, smještaja novodišlih naroda te procesa njihova stapanja sa starosjediteljima, Pilar je na temelju tada dostupnih povijesnih istraživanja o ustrojstvu prvih državnih tvorba stvarao zaključke o zemljopisnim, povijesnim i kulturološkim silnicama, koje su tvorile duševne mentalitete državotvornih naroda, čiji će intenzitet određivati sudbinu cijelih zajednica, a s obzirom na povijesno nasljeđe i određivati karakter nacija i njihove širenje ili uzmicanje, a koji se zadnjih dvije stotine godina očituje u ponašanju modernih država.

Hrvatski politički mentalitet

J. pitanjeNakon geopolitičkoga opisa Balkanskoga poluotoka, smještaja novodišlih naroda te procesa njihova stapanja sa starosjediteljima, Pilar je na temelju tada dostupnih povijesnih istraživanja o ustrojstvu prvih državnih tvorba stvarao zaključke o zemljopisnim, povijesnim i kulturološkim silnicama, koje su tvorile duševne mentalitete državotvornih naroda, čiji će intenzitet određivati sudbinu cijelih zajednica, a s obzirom na povijesno nasljeđe i određivati karakter nacija i njihove širenje ili uzmicanje, a koji se zadnjih dvije stotine godina očituje u ponašanju modernih država.Čak je i iz tada nedovoljno istražene hrvatske prošlosti uspio složiti okvirni mozaik hrvatske povjesnice te iz prostornoga razmještaja hrvatskoga naroda i njegovih odnošaja sa susjednim narodima ocrtati hrvatski politički mentalitet nastao iz pripadnosti zapadnoj katoličkoj Crkvi, kulturnim dodirima sa snažnim romanskim kulturnim središtima na jadranskoj obali i vlastitom plemstvu, koje je prvo od naroda koji govore slavenske jezike ustrojilo vlastitu državu, koja je na vrhuncu svoje moći igrala i važnu međunarodnu političku ulogu.

Okrenutost prema moru i usvajanje pomorske vještine omogućila je žilavom hrvatskom elementu da unatoč višestoljetnom mletačkom zaposjednuću sačuva sve do danas istočnu jadransku obalu, a latinske gradove u samo nekoliko stoljeća potpuno pohrvati. Pilaru bi se činjenično možda moglo, glede hrvatske povijesti, prigovoriti pristajanje uz teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanske crkve, nu razlozi pristajanja hrvatskoga plemstva, zbog pritisaka latinskoga bogoslužja, uz tu sljedbu su logični, a otpor prema državnom savezu s Ugarskom je, kako ističe, rezultirao stvaranjem posebne državnosti, čije je plemstvo uvijek pristajalo u zajedničku borbu s istokrvnom braćom u državi, koja je dijelila kralja s Ugarskom.

Kasnija istraživanja su također potvrdila pripadnost bosanskih banova i kraljeva katoličkoj Crkvi, što ne umanjuje važnost Pilarovih zaključaka o hrvatskoj političkoj psihi. Posebno temeljito je obradio srpsku psihologiju i politički mentalitet nastajao ustrojavanjem nemanjićke države, koja je klonula u trenutku svoje najveće moći, a da pri tom nije zaposjela Bizant. Nu unatoč rasapu i osmanskim osvajanjima djelovanjem Srpske pravoslavne crkve duh nemanjićke države odnjegovan je do današnjega, a njegova ekspanzivna i osvajačka politika rezultirala je Prvim svjetskim ratom, znatnom ulogom u u Drugom, a posebice u agresivnim ratovima tijekom devedesetih godina.

SPC

Iz bizantske tradicije preuzeta sraslost crkve s državom rezultirala manje ćudorednim načelima, koja su uvijek kroz povijest bila žrtvovana političkim interesima. Kao što su Nemanjići znali čekati pogodan trenutak i iskoristiti raspadanje Bizanta za svoje širenje srpska je crkva na temelju nekadašnje Pećke patrijaršije, koju su obnovili Osmanlije iskoristila i raspad Austro-Ugarske te se protegnula na zemlje koje su je tvorile, a uglavnom je riječ o hrvatskom etničkom i državnom te ugarskom području.

Iz ranih povijesnih događaja zaključio je Pilar kako se i aktualni savezi, jer ih određuje geopolitika, mogu povremeno obnavljati, što se još od savezništva cara Dušana s Mletcima u ratu protiv Dubrovnika pretvorilo u talijansko-četnički savez tijekom Drugoga svjetskog rata protiv hrvatske države. Posebno je pak u više navrata ilustrirao kolektivnu dvoličnost, naslijeđenu iz simbiotskoga odnosa crkve i države u Bizantu, a koja se očitovala prividnom lojalnosti Habsburzima, dok je istodobno politički dovlačila Rusiju na Balkan.

Ono što se danas, obično zbog politički koretnoga govora ne smije javno spominjati, a riječ o političkim brakovima, koje su Nemanjići itekako znali koristiti za proširenje svog posjeda, preneseno i u suvremenu političku praksu, pa Pilar ističe kako u takvim brakovima, uvijek prevlada srpski element, što rezultira, ako ne već u prvom, a onda u drugom koljenu prijelazom na pravoslavlje. Tu su taktiku posebno razradile svojedobno karađorđevićevske vlasti, a kasnije je kao leno primljena i u komunističkoj Jugoslaviji.

Pilarevo „Južnoslavensko pitanje" pregled je temeljnih silnica, koje su uzrokovale današnje političke položaje naroda o kojima piše, a po svemu sudeći i dugoročno će određivati njihovu budućnost. Zato je Pilarova knjiga, uz sve nedostatke, svojevrsni politički katekizam, koji još uvijek nije dobio svoju političku, javnu i znanstvenu legitimaciju.

Mate Kovačević