Donosimo izlaganje Mate Kovačevića s predstavljanja knjige akademika Josipa Pečarića "Rasizam svjetskih moćnika". Temeljni i nosivi motiv knjige jest pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem skupina više od tisuću uglednih hrvatskih intelektualaca poziva utemeljitelje Haaškoga suda da Hrvatskoj vrate natrag žive naše branitelje, koje su bez dokazane krivnje zatočili i zatvorili u Haagu.(dd)

Josip Pečarić, Rasizam svjetskih moćnika, Vlastita naklada, Zagreb, 2012.

Akademika Josipa Pečarića ne treba posebno predstavljati. Riječ je o čovjeku iznimne znanstvene biografije i bibliografije. Profesor je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a bavi se teorijom matematičkih nejednakosti. Uz to je gostujući profesor u više zemalja, gdje je voditelj doktorandskih studija. Osnivač je više međunarodnih matematičkih časopisa, koji se tiskaju u Zagrebu, čime je hrvatsku prijestolnicu pretvorio u jedno od svjetskih matematičkih središta. Auktor je i više od osam stotina znanstvenih radova, pa samim time spada među desetak vodećih matematičara na svijetu. Nu Pečariću je matematika tek jedno od mnogih polja njegove zauzetosti. Kao matematičar bolji je povjesnik od cijeloga niza domaćih stručnjaka, a u publicističkom području i danas je, unatoč sustavnim zaprekama za istupanje u javnosti, jedan od najčitanijih hrvatskih auktora. S Pečarićevim tekstovima sreo sam se sad već u pomalo poodmaklim devedestim godinama, čitajući britke i informativne tekstove o hrvatstvu Boke kotorske, ali i cijeloga obalnog područja, sve do Bara.

Nu Pečarić je umeđuvremenu objavio dvadesetak knjiga, koje su redom, a i uvijek pravodobno išle u samu srž mnogih hrvatskih problema. Tako je, samo da navedem neke, svojom briljantnom knjigom „Srpski mit o Jasenovcu" do srži raskrinkao polustoljetna sustavna podmetanja srpske, komunističke i jugoslavenske historiografije i propagande, a time na sebe navukao i bijes cijeloga "čopora" prijepornih javnika, profesionalnih lažaca, kvaziznanstvenika, ali i različitih političkih i medijskih moćnika. U jeku pak silne protuhercegovačke kampanje nizom izvrsnih analiza, koje su kasnije postale sastavnim dijelom knjige „Hercegovac iz Boke" nije samo branio hercegbosanske Hrvate i njihovo pravo na jednakopravnost s druga dva naroda u BiH, nego ponovno matematičkom preciznošću i ledenom logikom raskrinkavao politikanstke pamflete raširene po svim javnim medijima s gotovo posvemašnjom zloporabom cijeloga arsenala različitih žanrova. Već je tada upozoravao na toleranciju i razvoj "rasisističkoga" odnosa prema Hercegovcima.

Pismo Vijeću sigurnosti UN-a

ObranaCijeli niz Pečarićevih knjiga posvećen je javnoj obrani hrvatskih branitelja, časnika i generala, koje su progonili domaća politika, sudovi i tzv. Međunatrodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu.U jeku napadaja na hrvatskoga pjevača Marka Perkovića Thompsona akademik se Pečarić ponovno živo zauzeo za slobodu i pravo na javni govor. Rezultat tih publicističkih radova jest i knjiga „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca". U knjizi „Kraj vremena krivokletnika" sabrani su tekstovi o "veleizdajničkoj" politici bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića. Cijeli niz Pečarićevih knjiga posvećen je javnoj obrani hrvatskih branitelja, časnika i generala, koje su progonili domaća politika, sudovi i tzv. Međunatrodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Zločinačku narav suda obradio je u jednoj, a rasizam, kao njegovu posebno tankoćutnu inačicu, obradio je u drugoj knjizi. Knjiga pak, koju danas predstavljamo „Rasizam svjetskih moćnika" svojevrsni je proširak već ranije obrađenih tema. U njoj akademik Pečarić, raščlanivši pojedinačne probleme, zapravo raskrinkava postojeći suvremeni svjetski poredak. Nu za nas je manje važna narav svjetskoga sustava, za koji ionako znamo da počiva na temeljima, koje su iskopali pobjednici zadnjega svjetskog rata.

On je takav kakav jest, manje ili više nepravedan, što je za politiku, koja počiva na realizmu golih interesa, barem zadnjih dva stoljeća ionako manje važno pitanje. Uostalom, koliko god on bio moćan, a, ako je itko pokazao da se unatoč njegovoj silnoj potpori u očuvanju bivše Jugoslavije, ipak može probiti život i kroz njegove pukotine na površinu, onda je to nedvojbeno pokazala višedesetljetna hrvatska borba za slobodu i nezavisnost, čiji je vrhunac dosegnut u legnedarnom oslobodilačkom Domovinskom ratu. Nu ova knjiga, za razliku od ranijih, mnogo više otkriva jednu drugu Pečarićevu dimenziju rada. Uza svu njezinu tematsku zanimljivost, pravodoljubivost, živopisni stil te uporabu cijeloga niza pomoćnih materijala, kao i auktorova zauzetost, ovdje na površinu probijaju Pečarićeve organizacijske sposobnosti, kojima je u samo nekoliko trenutaka sposoban pokrenuti cijelu lavinu reakcija na ključne probleme, ali i te reakcije usustaviti u svojevrsni mrežni intelektualni pokret, koji postaje moćna sila i u uvjetima potpunoga medijskog mraka.

Rasističke presude

Temeljni i nosivi motiv knjige jest pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem skupina više od tisuću uglednih hrvatskih intelektualaca poziva utemeljitelje Haaškoga suda da Hrvatskoj vrate natrag žive naše branitelje, koje su bez dokazane krivnje zatočili i zatvorili u Haagu. Pismo je strukturirano u tridesetak navoda, kroz koje ugledni hrvatski ljudi podsjećaju na sve ono što su Hrvati, a posebno pripadnici Hrvatske vojske te generali Ante Gotovina i Mladen Markač napravili tijekom devedesetih godina za očuvanje slobode, demokratskoga sustava te zaštitu i spašavanje susjednoga muslimansko-bošnjačkog naroda u UN-ovoj zaštićenoj zoni u Bihaću, koju je čekala grozomorna sudbina našega Vukovara i Srebrenice.

U knjizi je spomenuto pismo objavljeno, osim na hrvatskom i na jezicima velikih zapadnih sila. Potom iza pisma slijede potpisi te različite reakcije samih potpisnika, ali i ljudi iz različitih područja života na šutnju svjetskih moćnika. Upravo pravdoljubive, humane i jednostavne reakcije, iz kojih nisu bili isključeni ni pojedinci izvan Hrvatske te šutnja svjetske, odnosno UN-ove vlade potaknula je akademika Pečarića da logično, ne samo kao vrhunski svjetski matematičar, nego kao humanist, ali i pripadnik hrvatskoga naroda, zaključi kako se osnivač Haaškoga suda zapravo slaže s monstruoznim "rasističkim presudama" hrvatskim generalima. Upravo je iz tog silogizma proistekao i naslov ove nove Pečarićeve knjige. Ona vjerno ilustrira, kao i što upozorava na značajke pojedinih krugova, koji djelomice utječu na sudbinu svijeta. Bez obzira radi li se doista o programatski vođenoj "rasističkoj" politici, čak i kao neutralni promatrači, mnoge bi se zapadnjačke javnosti morale zapitati, zašto je potpuno oslijepila božica pravde, pretvorivši se u politikantski cirkus nijekanje vlastite egzistencije, koja je još od rimskoga prava, osim naravno u sustavima totalitarnih diktatura, gledala barem na jedno svoje oko.

Srljanje prema barbarstvu

BarbarstvoUnatoč različitim političkim proklamacijama o jednakosti pojedinaca pred zakonom, kao i jednakosti državno-pravnih subjektivnosti u međunarodnom sustavu, svijet u njegovu grozničavu srljanju prema barbarstvu, ali i Haaguljudbi uglavnom usmjeravaju velike sile, koje imaju različite nacionalne interese.Naravno, treba biti svjestan kako zlo nije moguće iskorijeniti potpuno, nu poželjeno je upozoravati na njegove tragične posljetke, kako to čini i akademik Pečarić, jer se njegovim prepoznavanjem bar djelomično mogu ublažiti razmjeri tragedije, što uostalom i čine pojedinci, ustanove, ali i uljuđene države. Unatoč različitim političkim proklamacijama o jednakosti pojedinaca pred zakonom, kao i jednakosti državno-pravnih subjektivnosti u međunarodnom sustavu, svijet u njegovu grozničavu srljanju prema barbarstvu, ali i uljudbi uglavnom usmjeravaju velike sile, koje imaju različite nacionalne interese. Zato se i manifestativni rasizam Haaškoga suda, pa i njegovih osnivača, koje Pečarić naziva svjetskim moćnicima temelji upravo na njihovim narušenim nacionalnim probitcima. Nerado su se pomirili s nestankom bivše Jugoslavije, nu zahvaljujući ustrajnoj hrvatskoj borbi za vlastitu slobodu i državnu nezavisnost, na kraju su ipak morali priznati njezin međunardni subjektivitet.

Nu pojedine sile, koliko se god trudile formalno zadovoljiti uvjete međunarodnoga prava, potajno su djelovale i radile na slabljenju, razgradnji pa čak i uništavanju hrvatske državnosti, što se najbolje moglo vidjeti poslije 2000. godine, kad su nerazbotiti pojedinci iz tada novoizabrane vlasti u Hrvatskoj pristajali na gotovo sve uvjete da bi opravdali svoje preuzimanje vlasti nad Republikom Hrvatskom. Genealogija odnošaja Haaškoga suda, a poglavito njegova tužiteljstva s Hrvatskom i Hrvatima nije nepoznata, pa je ja ne ću ponavljati. Nu potrebno je ipak istaknuti kako su haaške sudnice na svojevrstan način zamijenile dugu i dugotrajnu bojišnicu u Hrvatskoj, samo što su sada umjesto nedovoljno naoružane Hrvatske imale na milost i nemilost predane visoke hrvatske časnike, kojima je montiranim optužnicama natovarena krivnja za navodno udruživanje u zločinački pothvat, a samo zato, što su na temelju nacionalnoga referenduma o samostalnosti te Ustava Republike Hrvatske branili cjelovitost svoje međunarodnopriznate države. Zato se iza zavjesa Haaškoga suda uglavnom skrivala politika ponovnoga ujedinjavanja u neku vrstu nove balkanske zajednice, kojoj bi već po tradiciji opet upravljala Srbija.
Perfidne igre

Opstaju odlučni i ponosni narodi

Poučeni tragičnim iskustvima prošlostoljetnoga jugoslavenskog zatiranja svega što je hrvatsko, od progona kulture do masovnih smaknuća hrvatskih zatočenika na križnim putovima, Hrvatska još uvijek odolijeva podlim i perfidnim igrama, uz čiju bi se pomoć trebalo, s lica zemlje izbrisati njezino ime. Zato je zadaća svakoga čovjeka, a posebice intelektualca da upozorava na destruktivnost koja se povremenom širi i pretvara u zloćudnu bolest. Akademik Pečarić upravo preventivno djeluje upozoravajući na žarišta tih epidemija. S druge pak strane, teško se oteti dojmu, kako smo za znatan dio vlastitih nevolja i sami krivi. Gledano iz povijesne perspektive, s razlogom se nameću određene sličnosti pa i sukladnosti još od tzv. Zrinsko-frankopanske urote, kad su se tadašnja dvojica prevažnih hrvatskih ratnika i političara, u dobroj vjeri, predali sudu habsburškoga dvora, jednako onako kako što su vjerujući u poštovanje zakona i posebno Ženevskih konvencija, nakon povlačenja poslije Drugoga svjetskog rata Britancima predala Hrvatska vojska i građanstvo koje se povlačilo pred nadirućim zlosiljem jugoslavenskoga partizanskog komunizma. U toj svojoj vjeri završili su na stratištima jednako onako kao i tri stoljeća ranije Zrinski i Frankopan.

Slučaj dobre vjere u nepristranost nekakva međunarodnoga suda u znatnoj mjeri prožeo je i našu politiku zadnjih desetljeća pa su na stratištima srama završili genijalni ratni zapovjednici, koji su vodili oslobodilačke pothvate s najmanjem brojem žrtava, nu unatoč tome moralno su sramoćeni u različitim javnostima te osuđeni na dugododišnje kazne robije. Knjiga akademika Pečarića upravo je upozorenje na te i takve nedostatke, koje dugotrajnim odgojem treba liječiti jednakom snagom kao što se liječe i sve druge bolesti. S druge strane ona je i pokazatelj sadašnje svjetske političke pozornice, na kojoj opstaju samo odvažni, odlučni i ponosni narodi.

Mate Kovačević