Dr. Ivo Guberina, Državna politika hrvatskih vladara, Svezak 1. Od Porge do Držislava, Zagreb, 1944.

Ovdje ne pišem o političkom djelovanju dr. Ive Guberine, nego o njegovim povijesnim studijama iz rane hrvatske povijesti, koje su uglavnom bile tiskane u prijeratnoj periodici. Ta istraživanja i pogledi, koje potvrđuje i suvremena mediavelistika, uglavnom su ostala zamagljena njegovim političkim djelovanjem, a cijeli niz jugoslavenskih komunističkih historiografa, tijekom sedam desetljeća, razvio je kvazipovijesne sustave pobijanja Guberininih zaključaka.

O njegovu političkom djelovanju pisao je prof. Jure Krišto pa samo ukratko podsjećam da je dr. Guberina, zbog svojih političkih uvjerenja, u prvoj Jugoslaviji bio dva puta uhićivan. Godine 1940. pristupio je ustaškom pokretu i pobjegao u Italiju, a u Hrvatsku se vratio s ustašama u travnju 1941. Ušao je u državnu službu, a nadbiskup Alojzije Stepinac suspendirao ga je 1943. zbog toga što je kršio odredbe o zabrani sudjelovanja svećenika u politici. Iz Hrvatske se povlači u svibnju 1945., no zarobljen je u Mariboru i osuđen na smrt.

Guberina u knjizi „Državna politika hrvatskih vladara" hrvatsku povijest ne promatra kao dio šire i zajedničke slavenske povijesti, kako se do tada, a i kasnijeDolazak HrvataGuberina odbacuje tada u povijesti prevladavajuće slavensko podrijetlo Hrvata temeljeno uglavnom na sličnosti slavenskih jezika pa vojničku skupinu, o kojoj piše Porfirogenet, a koja je u oslobodilački pohod u Dalmaciju došla iz Velike Hrvatske, zbog organizacijskih sposobnosti skupina i prostora te vrlo ranoga pokrštenja smatra iranskim slojem, koji se tek u novoj domovini, davši zatečenim Slavenima svoje ime i državnu organizaciju, utopio u njihovu mnoštvu uvriježilo pisati, nego kao zasebnu i samostalnu cjelinu. Iz zajedničkoga takozvanoga slavenskoga pristupa prošlosti nisu bili samo krivo interpretirani državnički potezi hrvatskih vladara, nego su se iz takvih sinteza stvarale političke podloge i povijesna opravdanja za opstanak jugoslavenskih država, koje su u svim svojim inačicama nijekale opstojnost bilo kakve hrvatske državnosti.

Guberina odbacuje tada u povijesti prevladavajuće slavensko podrijetlo Hrvata temeljeno uglavnom na sličnosti slavenskih jezika pa vojničku skupinu, o kojoj piše Porfirogenet, a koja je u oslobodilački pohod u Dalmaciju došla iz Velike Hrvatske, zbog organizacijskih sposobnosti skupina i prostora te vrlo ranoga pokrštenja smatra iranskim slojem, koji se tek u novoj domovini, davši zatečenim Slavenima svoje ime i državnu organizaciju, utopio u njihovu mnoštvu, a da pri tom nije izgubio svoje duševne osobine. Premda je i ranije bilo zastupnika različitih teorija o etnogenezi Hrvata, interpretacija dr. Guberine zasigurno je otvorila širom putove novim pogledima na hrvatsku povijest, a iz njegovih postavki svoje su ideji ili barem s njima određene sličnosti crpili i neki aktualni povjesničari. Guberina pobija i ustaljenu tezu o sukobu Hrvata sa stanovnicima t. zv. romanskih gradova, koje su, kako smatra, Hrvati na poziv Bizanta, došli osloboditi od avarskoga i slavenskog nasilja.

Tu mu u prilog ide i Porfirogenetova tvrdnja o sporazumu Hrvata s papom da ne će voditi navalne nego samo obrambene ratove te sporazum s Bizantom. Rano pokrštenje Hrvata vezano je, kako tvrdi, uz iranski sloj, dok se kasniji proces pokrštenja odvijao među već pohrvaćenim Slavenima. Prijateljski pak odnos Hrvata sa stanovnicima Splita te međusobne ženidbene veze, što ilustrira brojnim splitskim hrvatskim imenima, posebno daju snagu njegovoj tvrdnji o iznimnoj zainteresiranosti hrvatskih vladara za grad Split, njegovu ranom pohrvaćenju uz prožimanje s latinskom kulturom te golemoj državotvornoj ulozi Splita u očuvanju Hrvatstva, stvaranju hrvatskoga kraljevstva i širenju hrvatskoga imena i državne vlasti na sva područja gdje su se djelomice nastanila vodeća hrvatska plemena. U Splitu kao žarištu Hrvatstva i njegovu zaleđu prevladava hrvatsko ime, koje pokriva granice splitske metropolije sve od Dunava do mora. Guberina dokazuje da je u Splitu izrađena i hrvatska kruna te posebno ističe kako splitski metropoliti tu krunu stavljaju na glavu hrvatskih kraljeva.

Do tada isticana kao slabost hrvatskih vladara, njihova sklonost latinskoj kulturi i otklon od glagoljice, Guberina je utvrdio da se primarno nije radilo o ratu protiv glagoljice, nego o međusobnu sukobu utjecaja zapadne i istočne Crkve, odnosno pripadnosti teritorija Bizantu ili zapadnom kulturnom i vjerskom krugu. Gubitak Bugarske prisilio je pape na otklon od slavenskoga bogoslužja, koje je, unatoč pravovjernosti svete braće Ćirila i Metoda, u sebi sadržavalo bizantski obred, ali i ideju bizantske države, koje se zbog uloge patrijarha Focija i dogmatski udaljavalo od zapadne Crkve, čiji je od 800. godine zaštitnik bio njemački car. Guberina pobija i tvrdnje o Grguru Ninskom kao zaštitniku glagoljice, a iz papinske korespondencije izdvaja upozorenja rimskih biskupa upućena splitskim biskupima o širenju glagoljice u njihovu okruženju, koju su očito tolerirali, zbog svoje bliskosti s hrvatskim vladarima.

Historiografsko isticanje pak bizantske vlasti u hrvatskim primorskim gradovima, a posebice u Splitu, očito je imalo i svoju političku podlogu, kako bi se za potrebe aktualnih politika moglo u eventualnim pregovorima oko raspodjele hrvatske obale isticati t. zv. povijesno pravo Bizanta ili njegovih istočnih crkava na gradove, koji se navodno ni u srednjem vijeku nisu podložili hrvatskom vladaru. Temeljitom analizom izvora Guberina je uspješno osporio takve interpretacije, a splitski sabori definitivno su učvrstili vlast hrvatskih kraljeva, ponajprije Tomislava, a onda i njegovih nasljednika, što se vidi i u tituli kralja Držislava, kao kralja Hrvatske i Dalmacije. Vrijednost knjige nije samo u njezinoj protivnosti osporavanju hrvatske državnosti, koja je u X. stoljeću, nakon kratkotrajnoga uzleta Bugarske, uz Bizant bila najjača sila u okruženju. Njezina se vrijednost očituje i u posebnu naglasku na istraživanju državne politike i diplomatskoga umijeća hrvatskih vladara ranoga srednjeg vijeka, što ju kao rijetku početnicu u toj disciplini zapravo i čini svojevrsnim unikatom u hrvatskoj historiografiji pa se zato, ako se želi biti nepristran, i ne može zaobići u povijesnoj znanosti.

Mate Kovačević