Filip Lukas, Ličnosti – stvaranja – pokreti, Knjiga 3., Za hrvatsku samosvojnost – Zakoni zemlje – krvi – duha, Eseji, govori, članci, Matica Hrvatska, Zagreb, 1944.

Sudbina knjiga Filipa Lukasa po mnogočemu je slična sudbini tisuća hrvatskih poratnih političkih emigranata. Ako u poratnom jugoslavenskom barbarskom pohodu slučajno nisu bile uništene, onda su prognane daleko od javnosti, a više od pola stoljeća, svaki dodir s Lukasovim knjigama mogao je neoprezna znatiželjnika stajati kaznene odgovornosti. Evo i dvadesetak godina poslije pada komunizma i obnove hrvatske državnosti djelo istinskoga, nacionalnog i kulturnog velikana još se uvijek teško probija u javnost.

Da taj nekadašnji predsjednik Matice hrvatske, a vodio ju je u razdoblju od 1928. do 1945. nije napravio ništa drugo osim što je kao predsjednik u njoj uščuvao hrvatski nacionalni duh, opirući se karađorđevićevskoj diktaturi i pokušajima da se sustavno zatre hrvatsko ime, spadao bi u skupinu probranih nacionalnih junaka. Od zamišljena troknjižja njegovih članaka, govora i eseja Matica je potkraj rata objavila knjige „Hrvatski narod i hrvatska državna misao" i „Ličnosti – stvaranja – pokreti", dok je prva knjigaIdeja nacijeIdeja nacije nije ništa drugo nego proces indvidualizacije, koji je bio opreka tadašnjem univerzalizmu, a potvrđivao se samosvojnošću osobe i kolektiviteta, koji su na svom prostoru uspostavljali nacionalne države, a pritom se svaki narod kao različita Božja slika ostvarivao kroz svoju kulturu, gospodarstvo i državu „Hrvatska zemlja" vjerojatno bila pripremljena, nu dolaskom partizanske vlasti zasigurno je uništena.

Nakladna kuća Dom i svijet 1997. godine na svojevrstan način je popunila prazninu, ali i upotpunila cjelinu jer je priređivač u knjigu izabranih članaka „Hrvatska narodna samobitnost" uvrstio između ostaloga i dio Lukasovih eseja o hrvatskoj zemlji. Osim praktične politike Lukas je ponajprije teoretičar hrvatske samobitnosti, koja se zahvaljujući etnicitetu, narodnoj geopsihi, povijesnom razvoju i kulturi, a nadahnuta vrijednostima Francuske revolucije, razvijala u borbi za stvaranje nacionalnih država razvijala sve do danas po cijeloj Europi. Masovno oduševljenje i prihvatljivost nacionalizma se očitovala u odnosu zajednice prema vani i unutra.

Ideja nacije nije ništa drugo nego proces indvidualizacije, koji je bio opreka tadašnjem univerzalizmu, a potvrđivao se samosvojnošću osobe i kolektiviteta, koji su na svom prostoru uspostavljali nacionalne države, a pritom se svaki narod kao različita Božja slika ostvarivao kroz svoju kulturu, gospodarstvo i državu. U odnosu unutar zajednice nacionalizam je donio jednakost svih staleža ali i pojedinaca, koju je svojim pravnim ustrojstvom štitila nacionalna država, kao jedino jamstvo ljudskih prava, slobode i nezavisnosti pojedinaca i skupina. Teorija razvoja nacije sukladna mu je rađanju Platonovih ideja, a njezina emanacija s Hegelovim učenjem o duhu.

Uspostavivši jedinstvenu formulu vertikalnih i horizonatalnih elemenata koji čine naciju, Lukas je s toga koordinatnoga sustava prosuđivao nacionalne pokrete, ličnosti i ustanove koje su djelovale u stvaranju moderne hrvatske nacije. U knjizi „Ličnosti – stvaranja – pokreti" (252 str.) obradio je značenje Ilirskoga pokreta, ulogu varaždinske gimnazije, a u dva eseja povijesno djelo Ante Starčevića te Mihovila Pavlinovića, hrvatskih duh u djelima Augusta Šenoe, kulturnohistorijsku i biološku osnovicu ličnosti don Frane Bulića, idejne smjernice u njegovu djelovanju, Eugena Kumičića, Antu Trumbića i ideju hrvatske državnosti. U drugom dijelu knjige obradio je uloga Matice hrvatske i njezino značenje u stvaranju i oblikovanju hrvatske nacionalne samobitnosti, posebno se osvrnuvši na značenje Hrvatske revije, ulogu Dragutina Domjanića, Gjalskoga te odnosu književnika i naroda.

Tu su i pregledni tekstovi o bitnim momentima razvoja Matice hrvatske, njezinim ideološkim smjernicama, povezanosti s hrvatskim kulturnim stvaranjem, komesarijatu u Matici, radu za hrvatsku narodnu i državnu misao, djelu Nikole Andrića te stogodišnjoj ulozi Matice u političkokulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. Iz šarolika mnoštva različitih tekstova nije teško izdvojiti Lukasov zaključak kako je hrvatski narod djelovanjem različitih silnica samonikla pojava, koji kao i drugi narodi do potpune slobode, stvaranja i izvođenja svoje povijesne misije može do izražaja doći samo u vlastitoj nezavisnoj državi. Premda je posebno istaknuo postignuća Ilirskoga pokreta, jugoslavenstvo, kao njegovu kasniju političku inačicu s pravom je potpuno odbacivao, a u nositeljima jugoslavenske ideje otkrivao između ostaloga i njihovu nedovoljnu ukorijenjenost u hrvatski narod.

Zato je starčevićanstvo i bilo puni izraz hrvatske nacionalne samobitnosti, kojeg je tek iznimni politički praktičar Stjepan Radić svojom seljačkom ideologijom rasprostro u najšire slojeve hrvatskoga naroda. Nacionalni preporod krenuo je iz sjeverne panonske Hrvatske, gdje su njezini sabori čuvali tisućljetnu državnost staroga kraljevstva, a zdušno ga prihvatila borbena, dinarska, odnosno južna Hrvatska. Kao posebno dezintegrativne čimbenike Lukas je pomnom raščlambom upozoravao na postupanje svojedobno doseljena pravoslavnoga pučanstva u hrvatske zemlje, koje se od druge polovice 19. st. djelovanjem Srpske pravoslavne crkve počelo uklapati u sastav srpske nacije. Oni su, kako ističe, najprije s Turcima ratovali protiv Hrvatske, a poslije, na sjeveru pomagali Austriji i Ugarskoj da ograniče samostojnost Hrvatskoj, dok su na jugu talijanašima bili potpora u borbi protiv Hrvata, što je, nakon Prvoga svjetskog rata, rezultiralo, između ostaloga, izdvajanjem Zadra od Hrvatske i njegovo priključenje Italiji.

Ulogu autonomaške, odnosno talijanaško-srpske političke simbioze rasvjetljava u nizu tekstova ističući kako se ta skupina u kontinuitetu opirala hrvatskoj državnoj ideji sljubljena kasnije čak i u četničko-talijanskim i talijansko-partizanskim pohodima u pokolje na nezaštićeno hrvatsko pučanstvo. Uz mnoštvo podataka iz prešućene hrvatske povijesti tijekom prve Jugoslavije, Lukasovi eseji o nacionalnoj kulturi, ulozi velikih pojedinaca u razvoju nacionalne samobtinosti te značenje kulturnih ustanova u obrani nacionalnoga identiteta ni danas nisu ništa manje svježi i aktualni kao onda kad ih je auktor s razlogom objelodanjivao. Ako je djelo Ante Starčevića bilo izraz hrvatskoga genija, oblikovana iz povijesnoga iskustva hrvatskoga naroda u nacionalnu ideologiju, onda je Lukasovo djelo racionalna prosudbena paradigma realizacije Starčevićevih nacionalnih ideja.

Mate Kovačević