Dubravko Jelčić, Hrvatska književnost i pravaštvo - Izvodi iz povijesti hrvatske književnosti, (Predrag Goll: Portreti književnika pravaša) Udruga "dr. Ante Starčević", Slavonski Brod, 2010.

Pravaštvo je hrvatska nacionalna ideologija kojom su Ante Starčević i njegovi pristaše ideju hrvatskoga političkog naroda iz elite samozadovoljnih upravljača raširili u sve slojeve naroda, a misao o nezavisnoj hrvatskoj državi oživotvorili daleko izvan granica Banske Hrvatske, diljem hrvatskoga naroda na njegovu cjelokupnu povijesnom i državnom prostoru. Privlačnost te demokratičnosti utjelovljene u liberalnim idejama našla je svoje pristaše među Hrvatima sva tri vjerozakona pa je naraštaj darovitih mladih književnika, ponosnih nacionalista, svojim bogatim prinosom i značajem otvorio vrata modernitetu hrvatske kulture, koja u bitnim elementima i danas počiva na njihovim temeljima.

Ako je roman reprezentant nacionalne književnosti, onda je ono što su u njoj stvorili Starčevićevi pristaše svojevrsni temelj moderne hrvatske pisane kulture. Kao što se tijekom 20. stoljeća potiskivala Starčevićeva ideja hrvatske državne neovisnosti, tako je i u našim književnim povijestima neopravdano, poradi jugoslavenske ideje, prešućivan i pravaški udio u književnosti, premda su djela hrvatskoga realizma i moderne te njihovi nositelji bili nezaobilazni književni, društveni pa i politički čimbenici. Utoliko je i brošura akademika Dubravka Jelčića "Hrvatska književnost i pravaštvo" (36 str.) ne samo ispravljanje Važna ulogaGovorima pak u Hrvatskom državnom saboru pokazivao je kakav treba biti hrvatski političara te kako se boriti za interese vlastita naroda. Stranka prava, takva kava je bila, kako ističe Jelčić, bila je kao predodređena da odigra važnu ulogu u hrvatskoj politici, probudivši i trajno učvrstivši hrvatsku nacionalnu svijestnepravde prema nekoliko naraštaja hrvatskih književnika, nego i potvrda njihove vrijednosti u našem vremenu.

Trajna vrijednost

Kao trajna vrijednost, pravaštvo je uza sve političke brodolome 20. stoljeća, neugašeno dočekalo obnovu hrvatske državnosti. Uostalom, kao što je bilo politička sastavnica pokreta koji je potkraj prošloga stoljeća ostavrio državnu ideju Ante Starčevića, tako je i njegovo literarno nasljeđe u svojim različitim inačicama živjelo u hrvatskoj književnoj javnosti. Sam Stari je, kako podsjeća Jelčić, začetnik stekliškoga pravaškog stila, "koji se približava realističkom poimanju književnosti s jakim humorističnim nabojem i satiričnim akcentima". Kao satiričar u feljtonima "Pisma Magjarolacah" nemilosrdno je izrugivao ljude bez karaktera i morala, koji služe tuđinu, a svojim polemikama žučljivo je pobijao krivotvoritelje hrvatske povijesti i osporavatelje hrvatskoga jezika.

Govorima pak u Hrvatskom državnom saboru pokazivao je kakav treba biti hrvatski političara te kako se boriti za interese vlastita naroda. Stranka prava, takva kava je bila, kako ističe Jelčić, bila je kao predodređena da odigra važnu ulogu u hrvatskoj politici, probudivši i trajno učvrstivši hrvatsku nacionalnu svijest, a u jednom od prijelomnih razdoblja, ne samo svjetonazorom, nego i izražavanjem stvarnosti hrvatskoga života, oblikovala je i u estetskom pogledu specifičan stil hrvatskoga književnog realizma. Jelčić smatra kako je to stil poetskoga bunta, nemilosrdne, jezično tvrde, stroge, izvorne, moralno utemeljene kritičnosti i domoljubnoga zanosa, a u kojem se smjenjuju i međusobno dopunjuju elementi romantizma i realizma te društveno-kritičkoga naturalizma.

Književni duh pravaštva Jelčić je pronašao već kod Šenoe, koji je, premda, politički sljedbenik đakovačkoga biskupa, kao pisac bio prvi i dosljedni realizator starčevićanske koncepcije hrvatstva i Hrvatske. Tematsko-motivske i stilske elemente pravaškoga realizma, kroz prizmu kršćansko-islamskih odnosa, pronalazi i kod Janka Jurkovića, Luke Botića, Ivana Dežmana te u romanima Josipa Eugena Tomića. Jelčić posebno važnim smatra književno djelo Eugenija Kumičića, koji se u književnosti javlja u godini Šenoine smrti. Njegovi naturalistički romani, upravo u sklopu pravaškoga stila, dobivaju novu vrijednost, dok prizorima iz istarskoga života slika surove životne borbe, nu umjesto društvene kritike, ističe plemenitost hrvatskoga puka.

Jelčić je i u Kumičićevim povijesnim romanima, za razliku od ranije kritike, utvrdio književnu i idejnu homogenost. Uz Kumičića, kao stameni stup hrvatskoga realizma svojim se djelom uspeo i Ante Kovačić, koji je uz Starčevića bio jedini izraziti satirik hrvatskoga realizma, a roman "U registraturi" postao je kultno djelo tog razdoblja hrvatske književnosti. U stilu pravaške poezije, sUtjecaj pravaštvaZasade pravaštva pronalazi i djelima Josipa Kozarca te Vjenceslava Novaka, kao i kod hrvatskih književnika iz Bosne Edhema Mulabdića, Safeveta bega Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Muse Ćazima Ćatića i Ivana Miličevića puno sarkazma i hladne ironije svoju je poetiku gradio Silvije Strahimir Kranječević te August Harambašić koji je kao pjesnik pjevao o slobodi, ljubavi, optimizmu i otporu tuđinstvu. Pravaške motive, unatoč političkom lutanju, Jelčić je nalazio i u djelima Ksavera Šandora Đalskog, posebno istaknuvši njegov posljednji roman "Pronevjereni ideali".

Književna povijest

Zasade pravaštva pronalazi i djelima Josipa Kozarca te Vjenceslava Novaka, kao i kod hrvatskih književnika iz Bosne Edhema Mulabdića, Safeveta bega Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Muse Ćazima Ćatića i Ivana Miličevića. Podsjeća i na pravaške utjecaje u djelima Ante Tresića Pavičića, Tugomira Alaupovića i Josipa Milakovića, a od pjesnika moderna i na Frana Galovića. Kao kruna književnoga stvaralaštva je djelo Antuna Gustava Matoša, koji je bio "najprominentniji književnik među pravašima i najeksponiraniji pravaš među književnicima". U književno-političkoj publicisti podsjeća i na radove Frana Folnegovića, Hinke Hinkovića i Mihovila Pvalinovića, a navodi i priloge Milana Šuflaya i Mile Budaka dok u raznorodnim djelima Miroslava Krleža i Augusta Cesarca ističe također stekliški i starčevićanski hrvatski duh.

Jelčić, kao što se može vidjeti i ovoj brošuri, slijedi hrvatsku tradiciju hrvatske književne povijesti, slično kao što je djelu autora pristupao Mihovil Kombol ili pak onako kako je Barac pisao u eseju "Književnost i narod". Nu Jelčić polazi bitno s drukčijih polazišta, a njegova su istraživanja protkana viševrsnim povijesnim i sociološkim znanjima te kao djelo vrsna pripovjedača, oblikovana u odnjegovani živi jelčićevski stil, tvore s puno razumijevanja i ljubavi zapravo uz književnu povijest i svojevrsno književno djelo pa su dobar povod za čitanje Jelčićeve sinteze "Povijest hrvatske književnosti".

Mate Kovačević