Tri puta izdan

Vrlo brzo po dolasku na vlast 2000. godine Račanov je Sabor donio ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, kojim je Hrvatska jednostavno predala prije toga dugo osporavanu nadležnost za „Oluju" i „Bljesak". Dio te pravne strategije za potrebe Račanove vlade osmišljavao je tadašnji politički anonimus, a sadašnji hrvatski predsjednik prof. dr. Ivo Josipović. Bio je to prvi čin izdaje generala Ante Gotovine, koji je krivokletnik Mesić dodatno začinio brojnim transkriptima protuzakonito isporučenim Haagu;

Nije prošlo dugo vremena nakon licemjerno-domoljubnog zaklinjanja na Splitskoj rivi 2001. godine - „ne damo naše generale u Haag" - kad je dolaskom Ive Sanadera za premijera 2003. godine uslijedio i drugi čin izdaje Ante Gotovine. Sve po onoj poznatoj Šeksovoj krilatici „locirati, identificirati, uhititi i transferirati".

Konačno, prilog izdaji Gotovine po treći put dao je bivši ministar pravosuđa, danas pomoćnik glavnog tajnika UN-a, Ivan Šimonović. U diplomatskoj bilješci, naslovljenoj „Pogled ministra pravosuđa na suradnju hrvatske Vlade s Međunarodnim sudom za ratne zločine", koju je 15. svibnja 2009. u Washington uputio veleposlanik SAD-a James Foley, a nedavno objavio Wikileaks, između ostaloga stoji zapisano:

Ministar pravosuđa Ivan Šimonović rekao je da je najnovija hrvatska istraga o nestanku dokumenata koje traži glavni haaški tužitelj Serge Brammertz (kolokvijalno topničkih dnevnika) dovela hrvatsku Vladu do neugodnih otkrića (embarrassing discoveries): U nestanak dokumenata iz akcije 'Oluja' iz hrvatskoga vojnog arhiva, osim članova odvjetničkog tima Ante Gotovine i dvojice pripadnika Hrvatske vojske, bio je uključen i sam general Ante Gotovina. I to u dva razdoblja, 1995. kad je pretraživao vojnu arhivu za potrebe svoje knjige, te od 1999. do 2000., kad je bio glavni inspektor oružanih snaga te ponovo pretraživao vojnu arhivu radi pripremanja navodne nove knjige.

IzdajaNije prošlo dugo vremena nakon licemjerno-domoljubnog zaklinjanja na Splitskoj rivi 2001. godine - „ne damo naše generale u Haag" - kad je dolaskom Ive Sanadera za premijera 2003. godine uslijedio i drugi čin izdaje Ante Gotovine. Sve po onoj poznatoj Šeksovoj krilatici „locirati, identificirati, uhititi i transferirati"Bila je to svakako velika i dobro režirana predstava. Kako topničkih dnevnika nikada nije ni bilo, trebalo je za potrebe Haaškog tužiteljstva dokumente prvo na hrvatskoj strani izmisliti, a onda optužiti obranu i samoga generala, koji je već bio na optuženičkoj klupi zato što je obranio Hrvatsku, još i za krađu. Tako se Gotovina našao zapravo u nemogućoj situaciji. To što je sakrio dokumente najbolje dokazuje njegovu krivu, ali ih ni ne može vratiti i dokazati suprotno jer jednostavno ne postoje. Klopka iz koje nema bijega. Činjenično stanje, da li je Knin bio srušen ili nije, kao i mnoge druge činjenice tako i tako Sud Ujedinjenih naroda nikada nije ni zanimalo – to znamo odavno.

Medijska dorada

Šimonović je u svojem licemjerstvu i pakiranju Gotovini išao toliko daleko da je stranim diplomatskim predstavnicima govorio kako se s generalom Gotovinom želi u zatvoru sastati u četiri oka, bez smetnje njegove obrane. U tom razgovoru, objašnjavao je diplomatima Šimonović, Gotovinu bi pozvao na njegov osjećaj domoljublja i tražio da napokon otkrije gdje su skriveni topnički dnevnici.

U sklopu ove velike obavještajno-diplomatske kampanje, krajem istoga mjeseca od kada datira već spomenuta američka diplomatska bilješka, Jutarnji će list iz pera Gordana Malića objaviti krajnje otrovan članak na račun Ante Gotovine. Kako nema razloga ne vjerovati da je Gordan Malić kao udarna pesnica hrvatskoga „istraživačkog" novinarstva bio podrobno upoznat sa sadržajem tzv. tajnog izvješća Ministarstva pravosuđa, vrijedi ovdje podsjetiti se i na to što je tada pisalo u Jutarnjem listu. Naime, taj tekst zapravo daje izravan uvid u ono što je sve bilo zapisano u ministarskom izvješću:

U zbirnom izvješću na više od 500 stranica tvrdi se kako je veći dio tražene dokumentacije HV-a i HVO-a otuđen odmah nakon Oluje te 2000. i 2001., kada se pročulo da će haaško odvjetništvo podići optužnicu protiv Gotovine. Više svjedoka priznalo je kako su svoje rokovnike, pa čak i terenske mape, predali Marinu Ivanoviću, odvjetniku Ante Gotovine, dok je dio dokumentacije, također prema iskazima svjedoka, uzeo sam Gotovina kao glavni inspektor HV-a.ŠimonovićŠimonović je u svojem licemjerstvu i pakiranju Gotovini išao toliko daleko da je stranim diplomatskim predstavnicima govorio kako se s generalom Gotovinom želi u zatvoru sastati u četiri oka, bez smetnje njegove obrane

Gotovinin odvjetnik Marin Ivanović u svom je svjedočenju izjavio kako prikupljenu dokumentaciju više ne posjeduje, već ju je predao Mišetiću, glavnom odvjetniku Ante Gotovine.

Malić na kraju svog istraživačkog teksta zaključuje: „Iz izvješća Ministarstva pravosuđa proizlazi da je Gotovina osobno, prisvajanjem dokumenata, skrivio još jednu krizu odnosa s Haaškim sudom i EU".

Epilog

General Ante Gotovina, heroj Domovinskog rata, travnja ove godine je nakon već šest godina provedenih u zatvoru nepravomoćno osuđen na drakonsku kaznu od 24 godine zatvora. Ključna stavka za potvrdu teza montirane optužnice o etničkom čišćenju Srba bila je prekomjerno granatiranje. Ta kvalifikacija kasnije je preinačena u neselektivno granatiranje, ali sudbeni rezultat ostao je dakako isti. Koliko je pri tome „skrivanje" topničkih dnevnika od strane Gotovine utjecalo na visinu njegove kazne, koliko su „nepronađeni" topnički dnevnici doprinijeli drakonskoj kazni - to bi nam mogao objasniti možda najbolje upravo, kao pravni stručnjak, sveučilišni profesor i diplomat Ivan Šimonović.

Ali, kako je Ivan Šimonović trenutno na funkciji pomoćnika glavnoga tajnika UN-a, ironije li, upravo za pitanja ljudskih prava, trebao bi po funkciji odgovoriti i na još jedno pitanje:

Što je s ljudskim pravima Ante Gotovine – čovjeka kojeg sud osnovan upravo od strane Ujedinjenih naroda progonio, u politički i obavještajno montiranom suđenju optužio, i na koncu osudio?

Damir Kalafatić i M. M.