'Velika Srbija', recidiv prošlosti?

Hrvatska je izgubila sve značajke svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez referenduma, a na temelju tuđe volje - Versailleskoga mira (lipanj 1919.), 'dobila' zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ukinut je Hrvatski sabor, Ustav i hrvatska vojska a već od početka tu je neprirodnu 'tvorevinu' srbijanska oligarhija smatrala Velikom Srbijom podčinivši i druge narode 'pod istu monarhističku kapu'. To je bio glavni uzrok srpsko-hrvatskog sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost, koja će potrajati idućih skoro osam desetljeća, sve do 1995. godine, a kako 'stvari' danas stoj, možda i dalje!?

Doduše ta je politička borba prekinuta 1928. pa je prešla u 'oružanu borbu' kada je srpski zastupnik Puniša Račić (plaćeni sluga kraljevskog dvora Karađorđevića) pucao u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini smrtno ranivši Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika. Šest mjeseci kasnije kralj Aleksandar ukida i Ustav Kraljevine SHS-a uvodi osobno samovlašće (monarho-fašističku 'šestojanuarsku diktaturu') i nakon toga proglašava državu Jugoslaviju (1929.), 'tamnicu naroda', ili, drugim riječima: Veliku Srbiju. Tada se javlja Ustaški pokret u hrvatskim zemljama, kao revolucionarni otpor kraljevoj diktaturi; kruna tog otpora je atentat u Marseilles-u i ubojstvo kralja Aleksandra, 1934.

Ratna zbivanja

Propašću jugoslavenske države, godine 1941., za Hrvatsku je bio pravi trenutak proglasiti svoju nezavisnost. Od Hrvata se nije moglo očekivati da brane državu koja im je oduzela sve sastavnice državnosti, sprečavala gospodarstvo i kulturu, zatvarala, mučila i ubijala istaknute Hrvate i njihove političke vođe. Sasvim je logično da je hrvatski narod iskoristio prigodu ostvariti svoju nezavisnost a to nije bilo poistovjećivanje ni s talijanskim fašizmom kao ni s njemačkim nacionalsocijalizmom. Međutim, sudjelovanje sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana) u priznanju NDH-e, potaknulo je 'Saveznike' i poklonike Velike Srbije u nastojanju dokazivanja kako proglašenje NDH-e nije volja hrvatskoga naroda, nego da je to umjetna tvorevina fašista i nacista.

Potpis Trojnoga pakta (25. ožujka 1941.) koji je u ime Jugoslavije u Beču potpisao princ Pavle Karađorđević, trebao je osigurati neutralnost Jugoslaviji, ali se to nije svidjelo Englezima pa je pod njihovim 'uplivom' došlo do puča srpskih generala od 27. ožujka 1941. (pjevalo se tada: 'Bolje rat nego pakt', 'Bolje grob nego rob'. Na taj 'srbijanski neposluh' uslijedio je veoma brzo i Hitlerov odgovor, napad na Jugoslaviju 6. travnja i njena brza kapitulacija. Ali, duh obnove Velike Srbije nije kapitulirao, pače, i tijekom II. svjetskog rata planira se itekako njena obnova!

Odvjetnik Stevan Moljević, rođen u Banjaluci bio je glavni planer-kartograf Velike Srbije. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30.lipnja 1941., taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše:

«....Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918  nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.»

Zatim slijedi njegov plan u pet točaka u kojem je detaljno opisano stvaranje etnički čiste države-Vlike Srbije odnosno-po Moljeviću-'Homogene Srbije'. Početkom ratne, 1942. godine, Stevan Moljević piše, ovaj put Dragiši Vasiću, drugom savjetniku kraljevskog generala-četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića:

«Što se tiče našeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin, kako sledi:

a) zaposesti na karti označenu teritoriju,

b) očistiti je prije nego li se iko pribere.

Zaposedanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela cela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima(Hrvatima i Muslimanima) bi trebalo otvoriti put-Hrvatima u Hrvatsku (-ostatke ostataka), a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)...»

Taj plan, doduše, nije baš u cijelosti ostvaren ali su četnici krajem Drugog svjetskog rata za razliku od ustaša uspjeli prijeći na stranu 'pobednika'. Naime, masovnom (Churchill-)Titovom abolicijom više od 200 tisuća četnika, 1944.g., preko noći postadoše partizanima i zajedno s Crvenom Armijom te hrvatskim i inim 'antifašistima' 'oslobodiše' Jugoslaviju od Beograda do Bleiburga, a znamo i kako.

Što su Hrvati dobili?

Hrvati su 'dobili' Narodnu republiku Hrvatsku kao ekskluzivnu zajednicu hrvatskog i srpskog naroda a uz to 'dobiše' Hrvati i zajednički jezik, srpsko-hrvatski. Godine 1947. uklonjen je i pro-ustaški ban s Jelačić-placa koji postade Trgom Republike a pro-ustaška opera 'Zrinski' za dugo, dugo vremena skinuta je s repertoara HNK-a. Čak je i benigna 'Oj ti Vilo, Vilo Velebita' postala 'zakonski' zabranjenom ustaškom pjesmicom zbog onog 'nacionalističkog' refrena 'ti Vilo svih Hrvata'!

Punih 45 godina komunizma (i socijalističkog samoupravljanja) kao i notorne srpske hegemonije u bivšoj 'Zajednici bratskih i ravnopravnih naroda i narodnosti', detaljno smo apsolvirali tek srpsku mitologiju Jasenovca dok su višestruko veći zločini srpskih partizana-četnika (uz asistenciju značajnog dijela hrvatskih partizana-'antifašista'), dugo bili i ostali 'zakonski' kažnjivom tabu-temom, licemjerno prešućeni. Sve dotle dok kosti pobijenih nisu 'progovorile'.

Međutim, plan 'Velike Srbije' vuče se i dalje kao neuništivi, vječni lajt-motiv srpske politike prema Hrvatskoj....Moljevićevom planu Velike Srbije identičan je plan Dobrice Ćosića smišljen i razrađen ponajprije u akademskim klupama SANU-i, jesen 1986., a zatim 'kartografiran' u glavi, i opet, četničkog vojvode Voje Šešelja. Ali, ovaj put zahvaljujući jedino našim hrabrim braniteljima iz Domovinskog rata, taj pakleni plan nije uspio.

Glavni strateg i egzekutor tog agresivnog plana bio je Veljko Kadijević, pa pročitajmo zajedno kako bi se uvjerili da između 'ondašnjih' i 'današnjih četnika' nema ama baš nikakve razlike.... U svojoj knjizi 'Moje viđenje raspada' (Beograd, 1993., str. 135) taj hajduk Veljko, načelnik JNA-hajdučije sasvim jasno, vojno-strateški precizno iznosi plan srbo-četničke agresije na Hrvatsku, u jesen 1991.: «Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora. Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška-Virovitica, Bihać- Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split.

Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga 'osloboditi' istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar-Split; nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj....»

Nije li to 'plagijat', preslik onog gore navedenog Moljevićeva plana iz 1942. godine!?

I gdje smo danas?

«Antifašizma u Hrvatskoj ne bi bilo bez Srba, kao što ga ne bi bilo ni bez Hrvata», izjavio je to predsjednik SDP-a u Srbu, srpanj 2008., a jako dobro znamo da su po srpskim zakonima i četnici izjednačeni s partizanima-antifašistima. Koje je boje bio taj 'srpski antifašizam' koji već 11.kolovoza 1941. paktira s talijanskim fašizmom a hrvatske partizane likvidira jer se suprotstavljaju njihovim zločinima nad Hrvatima-civilima u Lici?

Usporedbe radi, tijekom Domovinskog rata četnici iz Like idu i 'korak dalje' pa 13. listopada u Širokoj Kuli ubijaju i svoje sunarodnjake, peteročlanu obitelj Rakić, jer nije htjela sudjelovati u pokolju nad Hrvatima!? Upravo tim sljedbenicima Moljevićeve ideologije, takozvanim gerilcima, koji su upravo tog dana, 27.srpnja 1941. poklali mnoštvo nedužnog i nenaoružanog hrvatskog naroda u Lici (uključivo hodočasnike i svećenike) obnovio se spomenik u Srbu!

A da bi cijela 'stvar' bila još bizarnijom, kamen temeljac za spomenik dovlači se iz Srbije kako bi priznanje 'antifašističkim četnicima' od strane 'hrvatske političke elite' bilo što upečatljivije, poniznije, sramotnije...Srljaju li to 'hrvatski političari' ponovno, poput gusaka u Yugo-maglu (Stjepan Radić) ili u nekakvu novu 'Jugosferu'-regiju Zapadnog Balkana, ili je to neshvatljivi hrvatski mazohizam? Jer Hrvatska nije navikla biti 'svoj na svome' pa je i dalje spremna služiti tuđem gospodaru!?

Damir Kalafatić