Szoborpark, „Jurski" park komunizma
Mađari su pomno i s pažnjom maknuli obilježja koja su od 1947. do 1988. 'krasila' ulice i trgove Budimpešte. Danas su sva ta komunistička 'strašila' smještena na nekoliko hektara zemljišta nadomak gradu, gdje na jednom mjestu predstavljaju impozantnu komunističku kolekciju od 42 spomenika jednog vremena koje je završilo figurativnim padom Berlinskog zida odnosno definitivnim padom jednog totalitarističkog režima.
Dakle, ti spomenici našli su svoje mjesto u posebnom rezervatu-'Jurskom parku komunizma'. Ako upitate bilo kojeg stanovnika Budimpešte za mišljenje o uklonjenim spomenicima bivšeg režima odgovorit će vam da muzej u Szoborparku, gdje su danas smješteni, nije nikakav spomenik komunizmu, već spomenik njegovu padu. Dominantan nad gradom bio je do tada i veličanstveni spomenik sovjetskom vojniku u Budimu (na lijevoj obali Dunava) na čuvenoj Citadeli a na postolju tog monumenta stajao je ciničan natpis: sovjetskom vojniku... 'blagodarnij vengerskij narod' (zahvalni mađarski narod); žrtva je zahvaljivala svom krvniku!? Sve je to uklonjeno....
Danas je Szoborpark turistička atrakcija i spada među desetak najposjećenijih muzeja mađarskoga glavnog grada. Godišnje ga posjeti pedesetak tisuća ljudi i svi oni - slijedeći put obilaska izložaka, onako kako ga je genijalno zamislio i postavio poznati mađarski arhitekt Ákos Eleőd, šaljući poruku o komunizmu - naiđu na prepreku: dalje nema puta, to je slijepa ulica, ispred nje je zid!
'Demokracija je jedini sustav sposoban prihvatiti da je naša povijest, sa svim svojim slijepim ulicama, i dalje naša povijest i zato je trebamo poznavati, analizirati i razmišljati o njoj', rekao je Eleőd jednom prigodom. Hrvatska se Domovinskim ratom za neovisnu hrvatsku državu, a ne nikakvom 'antifašističkom' borbom za Jugoslaviju, tek početkom devedesetih prošlog stoljeća oslobodila okova jugo-komunizma.
Nesporna je činjenica:
Antifašističkim pokretom rukovodili su predani jugokomunisti, preciznije rečeno boljševici na čelu s drugom Titom (tako kažu i Goldsteini i Jakovina, Mesić i Josipović, Pusićka i Milanović, Fumić i Badovinac), koji su u to vrijeme bili dosljedni Staljinovi trabanti. Tito je stvarao Jugoslaviju po uzoru na Staljina i njegov Savez sovjetskih socijalističkih republika. Doduše, treba priznati veliki broj spomenika takvoj NOB-i je porušen početkom našeg rata za slobodu, ali, danas je došlo neko drugo vrijeme, počeli su puhati neki čudni vjetrovi, pa će predsjednik RH na Jadovnu navijestiti njihovu temeljitu obnovu u cijelosti:
«U Hrvatskoj je previše porušenih spomenika i zaboravljenih žrtava, poput ovih u Jadovnom. Zbog toga ćemo obnoviti sve naše spomenike. Moje nije da o tome govorim nego da inzistiram da se to ostvari.» Da, da, Predsjedniče, primjerice, spomenik katoličke tradicije-zvonik crkve sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu kod Osijeka srbo-četnička armada srušila je 1991.g. 'za PP-potrebe' RT-Beograd a obnovila ga hrvatska država kao i tisuće drugih, i ne samo 'spomenika'; bizarno, zar ne!
Međutim, predsjednik Ivo Josipović se u nečemu ljuto vara, naime:
Pomiješao on tužna i nužna obilježja žrtvama rata (bez obzira kome te žrtve pripadale) sa spomenicima 'narodnim herojima' koji su za te žrtve itekako 'zaslužni'! A da i ne uspoređujemo iskaze pažnje prema žrtvama ma kome one pripadale, jer: žrtva je žrtva a zločinac zauvijek zločincem ostaje, zvao se on i danas 'narodnim herojem'.
Sasvim je dovoljno usporediti veličanstveni Kameni cvijet Jasenovca (kojeg u ratu nitko ni dirao nije) uz poimenični popis žrtava s površno, skromno ili nikako obilježenim jamama na bezbrojnim komunističkim stratištima kakva su Kočevski rog, Huda jama, Tezno (obilježili ih Slovenci a ne Hrvati!), Jazovka, Daksa, Ključ kod Zaprešića i mnoga, mnoga druga. Veliki broj ni do danas nije istražen niti će biti, mnoga stratišta nisu ni obilježena niti će biti, mnoga još i danas nepoznata – nepoznata će i ostati, kukavički prešućena ili zaorana, zabetonirana a neka će već sutra biti i zatrpana, sramote li.....zbog 'recesije'!?
Nedavno obnavljanje spomenika strijeljanim pripadnicima 'Prvog dalmatinskog odreda' u Ruduši pokraj Sinja obnavljanje je spomenika žrtvama rata ali to se ne smije uspoređivati s obnovom spomenika 'ustanka srpskog naroda' u Srbu, 27. srpnja 1941., koji nadnevak i tako nema nikakav državni legitimitet (po Ustavu ove države važećem za sve njene građane pa i manjinske Srbe).
Njegova obnova (unatoč 'recesiji') neoprostiva je uvreda svim nevinim ratnim žrtvama, mahom Hrvatima, koji su upravo tih dana 41. pobijeni ili zauvijek protjerani od 'ustaničke ruke' po mjestima kao što su Boričevac, Udbina, Brotnje, Oraovac, Jasenovača, Poljica, Mišljenovac, Rudopolje, Palanka, Malovan, Duboki Dol, Krnjeuša i dr.
Jesu li tim četničkim genocidom nad hrvatskim narodom Like udareni temelji današnje neovisne hrvatske države? Za sve one koji ne vjeruju da su ustanak 27.srpnja podigli upravo četnici uz podršku talijanskih fašista i 'domaće' ORJUNA-e, neka nađu vremena pročitati diplomski rad Krešimira Matijevića naslova: «Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije» , Zagreb, studeni 2006.g. i sve će im biti jasno do u detalje (http://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije). Vara se Predsjednik također ako misli da se obnovom ovog spomenika 'zatvara nekakav krug II. Svjetskog rata', sasvim suprotno: otvaraju se stare rane nikad zacijeljene, nikad zaboravljene.
Spomenike totalitarnom komunizmu možda i treba obnoviti jer su ali samo neki od njih i svojevrsna umjetnička djela vrsnih stvaralaca poput Augustinčića, Radauša, Bakića, Džamonje i dr., ali, takvi spomenici teško da imaju bilo kakvu vezu s neobilježavanjem grobišta žrtava. Uostalom, neki od hrvatskih umjetnika kreirali su maršala u Kumrovcu ali i poprsje Ante Pavelića, neki drugi su napravili spomenik hrvatskom knezu Domagoju, ali i Dušanu Silnom, neki pjesnici su spjevali 'Odu Poglavniku' a kasnije po istim ili sličnim 'notama' napisali 'Titov Naprijed'; sve odreda su umjetnička djela. Takva umjetnička djela, obnovljena, treba smjestiti u nekakav «hrvatski jurski park» 'posvećen' padu komunizma, primjerice u 'Titov' Kumrovec pa nek' narod koji poštuje lik i djelo tog 'najvećeg hrvatskog sina' slobodno dođe razmišljati o njegovim (ne-)djelima jer i ona su dio naše povijesti.
Uostalom, neki to i rade, svake godine ali ne da bi o komunističkom zlu razmišljali nego da bi to zlo i dalje veličali. Turobnu ruinu davno zatvorene partijske škole u Kumrovcu trebalo bi adaptirati u jedan 'muzej revolucije' slično onom što su Srbi nedavno učinili otvorivši u vojnom muzeju izložbu dragih im 'suvenira' Draže Mihailovića. Pročitajmo kako to Srbi obnavljaju spomenike-obilježja svoje 'antifašističke' prošlosti:
«Beograd, nedelja, 09. maj 2010.g. Tito i Draža zajedno u Vojnom muzeju! U Vojnom muzeju u Beogradu otvoren deo stalne izložbene postavke posvećene Drugom svetskom ratu. Građani će po prvi put moći na jednom mestu da vide zajedno lične predmete Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića. Na izložbi su zajedno predstavljeni Titov, partizanski, i ravnogorski pokret đenerala Draže. Lični predmeti generala Draže Mihailovića: karte, dvogledi, naočare, naliv pera, beležnice i sve što je imao kod sebe kada je zarobljen marta 1946. dugo su stajali u depou OZNE, kasnije Službe državne bezbednosti.»
A da pokojnom Titu ne bi bilo krivo, samo nekoliko metara dalje u muzejskim vitrinama složene su i njegove osobne stvari: uniforma, očale, dvogledi, torba, olovke; i tim činom partizan Tito simbolički je izjednačen s četnikom Dražom. Na otvaranju izložbe srbijanski ministar odbrane Dragan Šutanovac podsjetio je da je u borbi protiv fašizma poginulo gotovo milijun i 700 tisuća ljudi na prostoru tadašnje Jugoslavije. «Drugi svetski rat je pokazao koliko ljudi mogu da budu neljudi koliko život može da bude jeftin, koliko stradanje ne može da ima meru. Želja nam je da se ta praksa više nikada ne ponovi», rekao je ministar odbrane Dragan Šutanovac. A da ni 'jugoslovenskom monarhu' ne bi bilo krivo u postavci muzeja se nalazi i uniforma kralja Aleksandra Karađorđevića u kojoj je ubijen u Marseilleu, 1934. godine; lijepo. Eto, pravi 'Jurski park' na srbijanski način: tri krvava mušketira zajedno u vojnom muzeju poput prave braće po oružju. Nu, Srbi su barem pokušali, kako to Josipović lijepo reče, 'zatvoriti krug Drugog svjetskog rata' a naša politička 'elita' kao da još uvijek luta povijesnim bespućima u potrazi za crvenom niti. I tako lutajući zapala je u slijepu ulicu komunizma iz koje nema izlaza....samo što ne udare glavom u zid!
Damir Kalafatić