Zoran Pusić i duhovno zdravlje nacije
Ideju o obilježavanju sjećanja žrtava u zatvoru Lora, gdje je navodno zatvoreno i mučeno preko 1000 srpskih civila iz Splita i drugih dalmatinskih gradova prvi je prije izvjesnog vremena spomenuo Zoran Pusić - predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava. Toj grupi srpskih civila treba pridodati i zarobljene pripadnike JNA, od kojih su neki bili osuđeni kao ratni zločinci na dugogodišnje kazne te onda razmijenjeni, da bi 2004. došli svjedočiti u slučaju Lora. Dvojica od tog silnog broja zatočenika, Nenad Knežević i Gojko Bulović izgubili su i život, pod do danas nerazjašnjenim okolnostima. Premda se od tada u 'neovisnim' medijima pojavljivao/prikazivao niz 'svjedočanstava' o zastrašujućem karakteru splitskog logora-zatvora, sudstvo se za njih ozbiljnije zainteresiralo tek smjenom vlasti 2000. godine.
Osmorica bivših vojnih policajaca u slučaju Lora optužena su za ratni zločin. Na teret im je stavljeno mučenje i ubojstvo upravo Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. No, u sudskom postupku kojem je predsjedavao sudac Slavko Lozina svi su bili oslobođeni optužbi. Vrhovni je sud u listopadu 2004. godine (pod pritiskom 'Međunarodne pravde' i uz rijetko viđenu medijsku halabuku hrvatskih neovisnih medija) oborio Lozininu presudu, a u ponovljenom postupku pred vijećem kojim je predsjedala sutkinja Spomenka Tonković svi su osuđeni na zatvorske kazne od šest do osam godina. Presude su pravomoćne, petorica osuđenih su u zatvoru, a trojica u bijegu.
Usporedimo neusporedivo
Ista Spomenka Tonković iz ponovljenog suđenja u slučaju Lora bila je predsjednica vijeća na suđenju Mitru Arambašiću. Podsjećamo, radi se o osobi iz Otišića kod Vrlike, koja je prošle godine u travnju i oslobođena, jer je časni sud Spomenke Tonković bio «doveden u pat poziciju» odlukom Vrhovnog suda. S tim u svezi izdvajamo dva napisa u hrvatskim medijima, prvi je vezan za odluku Vrhovnog suda.
„Odlukom Vrhovnog suda ukinut je pritvor nad Mitrom Arambašićem, osuđenom na 20 godina zatvora za ratni zločin koji je, prema optužnici, počinio kao zapovjednik Odjeljenja milicije 'SAO krajine' tzv. Martićeve milicije i pripadnik Teritorijalne obrane 'SAO krajine'. Vrhovni sud je na svojoj sjednici (iste, 2009. godine) ukinuo prvostupanjsku presudu splitskog suda te je na istoj sjednici po službenoj dužnosti odlučio da se ukine pritvor nad Arambašićem. Vrhovni suci smatraju kako se treba voditi načelom razmjernosti, a kako je do sada Arambašić proveo u pritvoru ukupno šest godina, sedam mjeseci i 22 dana, mišljenja su kako pritvor treba ukinuti da se kojim slučajem ne pretvori u izdržavanje kazne.„
Poslušajmo sada i sutkinju Spomenku Tonković:
«Radi se o procesno nemogućoj situaciji. Njemu je ukinut pritvor, a kada je doneseno rješenje o obnavljanju postupka na njegov zahtjev, kada je uhićen po tjeralici, obustavljeno je izvršenje kazne koja mu je bila dosuđena na suđenju u odsutnosti. Kako je to izvršenje obustavljeno, a sada mu je ukinut pritvor, Mitar Arambašić izlazi na slobodu. Novo suđenje tj. novi obnovljeni postupak moći ću provesti jedino ako se on odluči dragovoljno ponovno pojaviti na splitskom sudu. Ako se ne odazove pozivu, nemam načina za određivanjem pritvora i raspisivanjem tjeralice jer se postupak obnavlja u njegovu korist, na njegov zahtjev, a ne po službenoj dužnosti».
Mitar Arambašić nakon što ga su ga Hrvatskoj 2006. izručile Sjedinjene Američke Države našao se već 2009. na slobodi. Sutkinja Tonković je povukla krivi potez jer nije na vrijeme zakazala ročište pa se je Mitru Arambašić izvukao uz sramotni blagoslov Vrhovnog suda RH. Jesmo li tada mogli čuli 'humanitarca' Zorana Pusića? Ne, ni govora....
Što je to Mitar učinio? Pa, njega se teretilo 'samo' zato jer je ubio tri zarobljena hrvatska policajca i otkinuo im glavu i udove i... Osim za mučko ubojstvo policajaca Ivice Grubača, Bogoslava Lukića i Kažimira Abramovića, Arambašić je bio optužen i za pljačku i palež u mjestima oko Peruče od ožujka 1991. pa sve do Oluje, kolovoza 1995. godine. Dakle, sam Arambašić je glede razbojstava i ubojstava nadmašio sve navodne zločine počinjene u Lori.
Srpski logori
Vratimo se spomeniku u Lori. Ohrabren dobrohotnom reakcijom predsjednika RH, gospodin Pusić je ovih dana najavio pokretanje inicijative za podizanjem spomen-obilježja u Lori. To bi, kako je rekao, bio 'velik civilizacijski iskorak za Hrvatsku i dobra poruka za duhovno zdravlje hrvatske nacije'.
Istovremeno, zatočenici srpskih konc-logora, mahom Vukovarci, ne samo da ne mogu postaviti ploču na mjesto gdje su preživjeli neljudsku torturu, nego ne smiju ni pristupiti mjestu gdje je nekada bio logor Stajićevo. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge odnosno farme gdje su držali goveda. Logor se sastojao od više ciglom zidanih zgrada - štala, u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Objekt i tako više ne postoji, a stare cigle su iskorištene za nedavnu gradnju nove pravoslavne crkve u obližnjem Zrenjaninu.
U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su 'plavi' policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci. U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u vatrogasnim brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se približio plamen ona bi se zapalila. Poslije dolaska Crvenog križa napravljeni su WC-i i postavljen valov (kao za stoku) s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći. Kroz konc-logor Stajićevo prošlo je oko 3000 ljudi a kroz sve srpske logore prošlo je najmanje 7.500 ljudi - hrvatskih branitelja, ali, i žena i djece koji su nasilno odvedeni iz svoje zemlje, iz svojih domova u tuđu zemlju. Od toga je samo u Stajićevu 2000 ljudi zadržano do 21. Prosinca 1991. Kad su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Srijemsku Mitrovicu; u srpskim kazamatima živote je izgubilo najmanje 300 ljudi, odnosno 150 puta više nego u Lori.
Zašto ovo navodim? Pa, jednostavno zato jer su za navodne zločine u Lori počinitelji procesuirani i kažnjeni, barem veći dio, a za konc-logore u Srbiji nitko do danas nije izveden pred sud. Štoviše, ti logori što se službene Srbije tiče jednostavno nisu postojali. Jednako kao što nigdje u sudskim spisima Haaškog tribunala ne postoji pojam 'srpske agresije' na Hrvatsku. A s obzirom da agresije nije bilo, da logori de iure 'nisu postojali', nije bilo nikakve potrebe da Predsjednik RH ili Zoran Pusić, interveniraju kod Borisa Tadića kako bi se dozvolilo zatočenicima tih logora, Vukovarcima, da ih posjete, zar ne?
Damir Kalafatić