Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Feljton "LORA X", 5. dio

Slučaj Lora je složen, ali i cjelovit slučaj koji sadrži više međosobno isprepletenih dimenzija: pravosudnu, medijsku, političku, obavještajnu, povijesnu, hrvatsku, međunarodnu, civilnodruštvenu, osobnu. No, najjasnija, najsvrhovitija i središnja jest pravosudna dimenzija slučaja Lora. Budući slučaj Lora traje već 19 godina i ne nazire mu se skori pravosudni i drugačiji rasplet, za praćenje, razumijevanje sadržaja i periodizaciju cijelog slučaja najprimjerenija je pravosudna dimenzija.

U javnosti se udomaćio naziv slučaj Lora 1, koji se odnosi na procesuiranje osmorice pritvorskih čuvara Vojno istražnog centra Lora, zbog navodnog ratnog zločina kojeg su počinili 1992. g. nad „srpskim civilima". Pravosudni slučaj Lora 1 je formalno započeo 2001. godine, a redovite pravne mogućnosti u Hrvatskoj su iscrpljene 2009. godine, te je pravosudni proces nastavljen pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

Međutim, usprkos nazivu Lora 1, to stvarno nije prvi sudski proces koji se odnosi na Loru u proteklih 20-ak godina. U prošlom nastavku ovog feljtona je ukratko prikazan javno „zaboravljeni" slučaj suđenja (1993. g.) za ratne zločine srbijanskim zapovjednicima koji su do početka 1992. g. imali sjedište u vojnoj bazi Lora. Isto tako, povodom smrti dvojice zarobljenih srbijanskih vojnika (u lipnju 1992. g.), koji su bili smješteni u Lori, vršene su istražne radnje te je započet „obični" kazneni postupak pred protiv nepoznatih počinitelja. Međutim, taj pravosudni postupak je još uvijek obavijen tajnovitošću, jer bi činjenice o njemu značajno pridonijele razobličavanju višedimenzionalne pozadine slučajeva Lora koji se konstruiraju nakon 2000. godine. To će biti razvidno i iz nastavaka ovoga feljtona.

Motivi M. Bajića i uloga medija u slučaju Lora 1

Dana 27. 09. 2001. g. Odjel kriminalističke vojne policije, pri Upravi za obavještajno sigurnosne poslove Ministarstva obrane RH (MORH), uputio je Županijskom državnom odvjetniku u Splitu (Mladenu Bajiću) kaznenu prijavu: „postoji osnovana sumnja da su" Tomislav Duić, Tonći Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Brkić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva tijekom 1992. g. u „Vojnom pritvoru, odnosno Konačištu ratnih zarobljenika u vojarni Lora".

Ova kaznena prijava sadrži i „činjenični opis kaznenog djela", te priloge iz kojih se vidi da su osumnjičenici kriminalistički obrađeni, tj. ispitani i da im je civilna i vojna policija izvršila pretragu stanova. Kaznenu prijavu su potpisale „ovlaštene osobe" Vojne policije: Marijan Babić, Tihomir Zebec, Tomislav Kerečeni i Željko Bartolec.

Logično se nameće ključno pitanje kako to da je Uprava za obavještajno sigurnosne poslove MORH-a, Odjel kriminalističke vojne policije, s čak devet godina zakašnjenja krenula istraživati navodni ratni zločin. Pažljivo čitanje ovog dokumenta otkriva da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu - od kraja rujna 2000. do kraja lipnja 2001. g. – uputilo MORH-u čak pet „zahtjeva za prikupljanje obavijesti" glede ovog predmeta. U dostupnoj dokumentaciji se ne vidi što je (ili tko je) nakon devet godina sna probudio Mladena Bajića da se vrati predmetu u kojem je bio glavna pravosudna osoba? Ili, zbog čega i s kojim je pravom M. Bajić pravosudno šutio devet godina o navodnom ratnom zločinu?

Kako ta predugačka pravosudna šutnja i naglo buđenje nisu bili slučajni, nego sustavni, ukazuje i činjenica da je procesuiranju u slučaju Lora 1 prethodila temeljita i relativno dugačka navijačka medijska priprema, iza koje su stajali prepoznatljivi interesi tzv. Haške mreže, u Hrvatskoj i izvan nje, te da se radikalno navijačko medijsko i političko praćenje intenziviralo tijekom trajanja sudskog procesa. U tome su prednjačili mediji u Hrvatskoj uključujući i javnu televiziju HTV.

Lora je i prije podnošenja kaznene prijave medijski proglašena najgorim mogućim zločinačkim mjestom u kojem su hrvatski branitelji (bez ograde „navodno") ubijali, sjekli uši, vadili oči, silovali i drugačije zlostavlajli brojne „srpske civile".

Među medijski osuđenima našao se i zapovjednik 72. bojne Vojne policije (od 1992. – 1997. g.), Mihael Budimir, koji je u listopadu uspio javno reći: „Nakon bezbroj tendencionznih, lažnih i iskonstruiranih napisa pojedinih «demokratskih» glasila, čiji autori punim plućima udišu samo njima znanu «istinu», kroz tekstove koji me u tzv. slučaju Lora karakteriziraju kao ubojicu, silovatelja, zaštitnika mafije, kradljivca i dilera droge, ubojicu iz Njemačke koji je odlučivao o životu i smrti u Lori, uzimam si za pravo samo mali kratki osvrt na njihove objede uz napomenu da «njihova istina» u svakoj pravnoj državi predstavlja teško kazneno djelo.. Ne želeći zbog istražnih radnji, koje su u tijeku, na bilo koji način utjecati na tijek istrage, pod punom moralnom i kaznenom odgovornošću dajem odgovore na pitanja koja ne samo interesiraju Vas nego i cjelokupnu hrvatsku javnost. Ističem, u Vojnom pritvoru Lora nije bilo ubojstava, a naročito nije bilo vađenja očiju, rezanja ušiju i slično, kako se navodi u najdemokratskijoj TV emisiji. Vojni pritovr je imao kapacitete za smještaj maksimalno 40 pritvorenika, a ne tisuću i to bez ikakvih tzv. blokova A, B i C ... Slučaj pogibije dvojice ratnih zarobljenika (Bulović, Knežević) je posljedica pokušaja bijega, a po fizičkom napadu na stražare".

Budimir je spomenuo i izvješća Međunarodnog crvenog križa koja „nikada nisu navela niti jedan problem, a niti su ratni zarobljenici ukazivali na bilo kakva zlostavljanja, torture i mučenja. Napominjem da su osumnjičeni, a novinari bi trebali razlikovati ovaj pravni termin od termina osuđenika, moji veliki prijatelji na koje sam ponosan jer mi je čast imati prijatelje heroje Domovinskog rata, bez čije žrtve, i ne samo njihove, ne bi bilo ni hrvatske države."

Svoju javnu izjavu Budimir je zaključio pozivanjem tijela pravne države da pokrenu „odgovarajuće postupke protiv samozvanih istražitelja, lažnih inspektora, medijskih istinoljubaca i izricatelja presuda, jer bismo valjda pred zakonom svi trebali biti isti. Dajte šansu pravosuđu. Zar to nije najdemokratskije."

No, izjava M. Budimira je bila kap zdravog razuma u nepreglednom moru medijskih, političkih i pravosudnih manipulacija u slučaju Lora, a koje su se događale prema modelu vođenja političkih procesa, koji su i u Hrvatskoj bili česti i uobičajeni tijekom komunističkog razdoblja; najprije ide radikalno jednoumna medijska i politička osuda, a potom pravosuđe i formalno izriče politički poželjnu presudu.

Istraga

Nakon zaprimanja kaznene prijave koju je sam inicirao, Županijski državni odvjetnik (M. Bajić) je promptno „podnio zahtjev za provođenje istrage i određivanje pritvora". Istom strelovitošću je postupio i istražni sudac Županijskog suda u Splitu (Dražen Penjak), koji je već 28. 09. 2001. g. postupio po zahtjevu M. Bajića, te je donio rješenje o provođenju istrage i odredio jednomjesečni pritvor protiv svih osam osumnjičenih. Posebno je zanimljivo što je u rješenju od 28. 09. 2001. g. pritvor za šestoricu počeo teći dan ranije (27. 09. 2001., između 11,00 i 18,00 sati), što znači da su bili uhićeni dan prije službenog određivanja pritvora. Prema istom dokumentu (D. Penjaka) jedan je osumnjičeni (E. Bungur) uhićen tog prijepodneva (28. 09. 2001.), a za T. Duićem je odmah (ujutro 28. 09. 2001. g.) naloženo izdavanje tjeralice zbog nedostupnosti, što znači da su unaprijed svi znali sve.

Osumnjičenici su podnijeli žalbu na rješenje istražnog suca, ali je vijeće Županijskog suda u Splitu (Igor Benzon, Josip Čule i Slavko Lozina) već 05. 10. 2001. odbilo žalbe kao neosnovane. Na površnost i druge problematičnosti pravosudnog slučaja Lora 1 ukazuje i neistinit navod u obrazloženju ovog Vijeća da su 1992. g. „osobe bez sudskog naloga privođene" u Loru.

U sličnom smislu ukazuje i dopis koji je M. Bajić, 24. 10. 2001. g., uputio Istražnom centru Županijskog suda u Splitu, a u kojem istražnom sucu dostavlja „naknadno zaprimljene" dokumente i predlaže svjedoke, koji su kasnije u procesu predstavljani veoma važnima, a očito je da Odvjetništvo s njima nije prije raspolagalo.

U istražnom razdoblju je daleko najproblematičnija činjenica da je istražni sudac Marko Brdar, 19. 12. 2001., u rješenje o izdvajanju iz spisa (znači i izdvajanje iz sudskog procesa) uvrstio i izuzetno značajnih devet izvornih dokumenata (šest iz ključnog 15. 06. 1992. g.; jednoga iz rujna 1992. g. i dva iz veljače 1993. g.). Radi se o zapisnicima saslušanja u statusu svjedoka – glede ključnog događaja (14./15. 06. 1992. g.) – svih osam osoba, koje su tek devet godina kasnije (2001. g.) proglašene osumnjičenicima. Istražni sudac je iskaze svjedoka protupravno izjednačio s ispitivanjima okrivljenika bez nazočnosti odvjetnika, te je protupravno zaključio da se i na iskazima svjedoka „ne može temeljiti sudska odluka".

Istraga je – zbog (ne)poznatih razloga - tekla izuzetno sporo, a Vrhovni sud je 15. 01. 2002. g., odbio žalbe osumnjičenih i potvrdio odluku Županijskog suda o produljenju pritvora. Zbog toga, kao i zbog grubog kršenja ljudskih prava osumnjičenih, oni su u pritvoru započeli štrajk glađu.

Obavještajne veze

U međuvremenu se pojačao i sinkronizirani osuđujući medijski pritisak u Hrvatskoj i Srbiji, pa su se u pojedinim malotiražnim medijima u Hrvatskoj pojavile analize (tada su mnogima izgledale nevjerojatne, a danas su nažalost očigledna i svakodnevna praksa u Hrvatskoj) o „obavještajnom skandalu nacionalnih razmjera", jer u slučaju Lora i drugim slučajevima „dokaze protiv hrvatskih branitelja prikupljaju srbijanski špijuni." Navedeno je tada da se „špijunski lanac iz Srbije" na čelu sa zloglasnim Savom Štrpcem, proteže i u Hrvatsku preko pojedinih novinara i nekih civilnih udruga (npr. Dalmatinski komitet za ljudska prava na čelu s Tončijem Majićem) „i napokon završava u županijskom državnom odvjetništvu" u Splitu.

U veljači 2002. g., se pojavila i vijest da preduga istraga u slučaju Lora pati od nedostatka dokaza, te da je Mladen Bajić panično zatražio od T. Majića „da mu dostavi dokaze jer će slučaj pasti." Na izravno pitanja novinara o kontaktima sa Savom Štrpcem i Tončijem Majićem, županijski državni odvjetnik M Bajić je odgovorio: "Ta nevladina udruga je prije nekoliko godina podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja ubojstava u Lori. Nemam kontakte s T. M.-om, ali čak i da ih imam, to samo po sebi ne bi bilo sporno. Kontakt je ostvaren u svezi s kaznenom prijavom koju je podnio."

Uskoro (01. 03. 2002. g.) javni je odgovor poslao i Tonči Majić. Najprije je na tu temu telefonski gostovao u jednosatnoj emisiji beogradske televizije, a potom je (u splitskoj tiskovini) najavio dolazak u Split već pripremljenih dvadesetak svjedoka iz trebinjske teritorijalne obrane, te da „s obzirom na činjenicu da se pronalaženje novih svjedoka nastavlja, nema ni najmanje izgleda da se istina o Lori ne utvrdi u cijelosti." Na koncu je T. Maić provokativno zaključio da vjeruje kako se za isti cilj zalažu i hrvatske udruge za zaštitu digniteta Domovinskog rata te da „Dalmatinski komitet ima u svojim nastojanjima čak i njihovu potporu."

Supruge i majke

U takvom ozračju, supruge sedmorice pritvorenika su, 19. 03. 2002. g., uputile javno pismo Đurđi Adlešić, predsjednici Saborskog odbora za nacionalnu sigurnost, „ali i kao majci i supruzi." Navele su „iscrpljujući postupak istrage, produžavanja pritvora, pozivanja nepostojećih svjedoka, uskraćivanje elementarnih ljudskih prava", stizanje zapisnika sa beogradskih saslušanja svjedoka, te i zastrašujuću medijsku kampanju u Hrvatskoj.

Supruge pritvorenika su potom navele: „Obratile smo se zastupnicima Hrvatskog sabora, Katoličkoj crkvi, te se pokušale obratiti i hrvatskoj javnosti putem medija koji su nas uglavnom cenzurirali, sve u nadi da će se u ovoj državi naći netko dovoljno hrabar i kazati istinu lišenu konstruiranih političkih konotacija. Jedina je istina da naše muževe terete četnici koji su nas ubijali, a danas se na brutalan način osvećuju za rat kojega smo protiv njih bili prisiljeni voditi, a u tome ih svesrdno pomaže upravo hrvatski pravosudni sustav, za kojega više nismo sigurni je li doista hrvatski ili je upravljan interesima obavještajnih službi iz inozemstva ... Hrvatskoj javnosti treba biti jasno kako ovdje može biti samo riječ o opomeni hrvatskim braniteljima i domoljubima kako se ubuduće ne bi «drznuli» ustati u obranu Domovine jer će im suditi njihovi krvnici i agresori."

Na kraju pisma Đurđi Adlešić supruge pritvorenika su rekle: „Stoga Vas, u nevjerici da se nešto ovako uopće može dogoditi, najljepše molimo da utvrdite činjenice, te očekujemo Vaš odgovor na naša pitanja javno putem sredstava javnog priopćavanja ili osobno na naše adrese."

Đurđa Adlešić je – i kao predsjednica Saborskog odbora, i kao majka i kao supruga -odgovorila šutnjom. No, zato je već nakon šest dana (25. 03. 2002. g.) javno odgovorio županijski državni odvjetnik M. Bajić, podizanjem optužnice protiv svih osam osumnjičenika da su „počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – djelo označeno u čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. (NN 31/93)."

Prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list