Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Feljton "LORA X", 4. dio

Za razumijevanje 19 godina trajanja slučaja Lora te korupcijskih problema u pravosuđu Republike Hrvatske važno je znati i činjenice o suđenju za ratne zločine koje je - od proljeća do kraja ljeta 1993. g. – održano u Splitu. Radi se o suđenju koje je održano u splitskom Okružnom sudu, pred Krivičnim vijećem kojem je predsjedavala sutkinja Marica Šćepanović. Optužnicu je zastupao Slavko Mršić, zamjenik okružnog državnog odvjetnika.

Optužnica je teretila 31 oficira i podoficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) za ratni zločin nad civilnim stanovništvom, koji je počinjen na području srednje Dalmacije od kraja ljeta 1991. do siječnja 1992. godine. Većina optuženih oficira JNA bili su iz Lore i na visokim zapovjednim položajima agresorske vojske. Na teret im se stavljalo izravno zapovijedanje, prenošenje zapovjedi ili provođenje zapovjedi, zbog kojih je smrtno stradalo petero ljudi a 22 ih je ranjeno. Osim toga, vojnim djelovanjem agresora prouzročena je golema materijalna šteta na civilnim stambenim i gospodarskim objektima, koja je procijenjena na tadašnja 32 milijuna njemačkih maraka (približno 16 milijuna eura).

Samo dvojica optuženih – drugookrivljeni general-major Nikola Mladenić, zamjenik komandanta Vojnopomorske oblasti (VPO) Split i predsjednik Komisije za nadzor otvaranja i prekidanja vatre; te posljednji s liste optuženih zastavnik Ivan Tomaić, administrator na razaraču „Pula" - su izvedeni pred sud. Preostalih 29 optuženih nalazili su se izvan Hrvatske i nisu bili dostupni pa im se sudilo u odsutnosti, a za njima je bila raspisana međunarodan tjeralica.

Samo trojica optuženih, uključujući Mladenića i Tomajića, bili su Hrvati, a ostali su po narodnosti bili su Srbi ili Crnogorci, a to je bio i odraz zastupljenosti Hrvata u zapovjednoj strukturi JNA.

Ratni zločinci iz Lore

Prvookrivljeni je bio admiral Mile Kandić, zapovjednik VPO. Ostali optuženi bili su: kontraadmiral Nikola Ercegović, zapovjednik flote ratnih brodova; kapetan bojnog broda Dojčilo Isaković, zamjenik zapovjednika vojnog kompleksa Lora; pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Kontraobavještajne službe (KOS) VPO; pukovnik Jovo Strugar, zapovjednik vojarne u divuljama; Tomislav Stamatović, načelnik civilne i vojne kontrole letenja u zračnoj luci u Kaštelima; kapetan fregate Slobodan Tejić, načelnik KOS-a u Lori; kapetan prve klase Slobodan Šekuljica; kapetan bojnog broda Pavle Pantić; kapetan bojnog broda Mladen Vučeljić; kapetan bojnog broda Petar Koljanin; kapetan bojnog broda Milan Urošević; kapetan fregate Ilija Brčić, zapovjednik razarača „Pula"; kapetan fregate Dragan Jovin, zapovjenik eskadre ratnih brodova; Nediljko Stolić, zapovjednik raketnog odreda na razaraču „Split"; major Branislav Crnić; Dragiša Lekić, pomoćnik zapovjednika razarača „Split"; Zoran Gilić, zapovjednik brigade torpednih čamaca; Milomir Šuka, zapovjednik diviziona torpednih čamaca; Miroslav Pejčić, zapovjednik minskog borbenog odreda; kapetan bojnog broda Miljenko Jakovljević, zapovjednik snajperista u Lori; kapetan bojnog broda Dane Kokotović, zapovjednik školskih brodova u Lori; Dragan Tarbuk, vođa pitomaca snajperista u Lori; Radovan Šepina, zapovjednik baterije u Lori; Risto Zekanović, zapovjednik baterije u Lori; Dragutin Horvat, zapovjednik topovnjače; zastavnik Milan Kovač; zastavnik Radoslav Manojlović.

U kolovozu 1993. g. u optužnicu je uključen i potpukovnik Živorad Ninković, koji je 1991. g. bio zapovjednik 97. zrakoplovne brigade u Mostaru. Optužen je za rukovođenje i sudjelovanje u napadima na Ploče, Hvar, Brač, Kaštela, Solin i Špltu. Prilikom napada na Šoltu oboren mu je zrakoplov, a Ninković se katapultirao i pao u more. No, potom ga je spasio helikopter JNA. U trenutku podizanja optužnice Ninković se nalazio u BiH i bio je zapovjednik „Vazdušnih sanga Republike Srpske", te je bio izravno podređen Ratku Mladiću, s kojim je pred TV kamerama prijetio zrakoplovima NATO-a ukoliko napadnu srbijanske položaje.

I niz drugih nedostupnih optuženika se u vrijeme suđenja nalazio na visokim položajima u srbijanskoj vojsci koja je vršila agresiju i ratne zločine na BiH, a neki od njih su znatno kasnije završili i kao osuđenici Haškog tribunala. Posebno je zanimljiv Lj. Beara, jedan od najteže osuđenih ratnih zločina u Hagu, a protiv kojeg je (kao i ostalih) pravosuđe RH (2006. g.) obustavilo daljnji progon, temeljem Zakona o oprostu.

Beskrupulozne ratne operacije protiv civila

Tijekom suđenja u Splitu je saslušano i 40-ak svjedoka, a među njima su bili i bivši pripadnici JNA iz Lore, koji su prebjegli u Hrvatsku vojsku. Oni su svjedočili o ratnim planovima srbijanske vojske prema kojima je „Split trebao biti sravnjen sa zemljom" kombiniranim napadima topništva, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice. Zbog neslaganja s tim planovima dio nastavnika i zaposlenika u školskome centru i ratnoj luci Lora je pobjegao iz JNA.

Optuženi Mladenić je naveo i svoj telefonski razgovor s Mladićem, koji je bio nezadovoljan srbijanskim akcijama na splitskom području te je zaprijetio: „Srušit ćemo vam branu Peruču i svi ćete se na kraju naći u Sredozenom moru!"

U sudnici je pušten i tonski zapis razgovora između kontrole leta i vojnog zrakoplova, u kojem je navedeno: „Ako vidiš bilo koje vozilo na cesti tipa kamion, to je sigurno njihovo, to možeš. Bilo bi dobro da napalmom počistiš ... U ribnjacima su sanjperisit. Ne bi bilo loše jedan napad tamo. Gro snaga je u njihovoj putničkoj zgradi na aerodromu. Deri putničku zgradu, a rt Marjana mitraljezima ..."

Na suđenju su izneseni dokazi koji su nedvojbeno potvrdili da je vojno pomorska baza Lora bila glavno uporište, ishodište i zapovjedništvo svih ratnih zločina koje je srbijanska vojska počinila na prostoru srednje Dalmacije. O tome je razvidno pred sudom govorio i drugooptuženi Mladenić: „Crnogorcima u Lori nitko ništa nije mogao narediti. Oni su radili što su htjeli i vrijeđali nas da nedovoljno ubijamo. U Split su dovedni u zamjenu za redovne vojnike ... Kada je iz Lore otišao dio vojnika, Bocinov je zatražio da dođu novi. Umjesto vojske u generalštabu u Beogradu su odlučili da mu pošalju rezerviste, dobrovoljce koji su čak i za nas značili strah i trepet. Jedna skupina od njih 36 bila je i na Kozjaku..."

Sredinom rujna 1993. g. Veliko krivično vijeće Okružnog suda u Splitu donijelo je presudu u kojoj zaključuje da je „nizom radnji u tijeku dokaznog postupka nepobitno utvrđeno da su optuženi sudjelovali u beskrupuloznim ratnim operacijama protiv civilnog stanovništva i Republike Hrvatske ... na prostoru od Ploča do Trogira ... izdavali su zapovijedi, prenosili zapovijedi o otvaranju vatre, ili pak samostalno vatreno djelovali."

Predsjednica sudskog vijeća (M. Šćepanović) je posebno naglasila da „neprijateljski žestoki vatreni napadi na mnoge objekte na području srednje Dalmacije nisu bili nipošto izvedeni stihijski ... već je to bio smišljeni dio paklenog plana okupatorske velikosrpske vojske da ostvari san o granicama velike Srbije, čemu su svoj obilat prilog dali u većoj ili manjoj mjeri svi optuženi." Zbog toga je sudsko vijeće za 31 optuženog izreklo ukupno 247 godina zatvora, u pojedinačnim rasponima od 15 do 7 godina, a jedan optuženi (Tomaić) je oslobođen optužbe.

Svi optuženi su tijekom suđenja imali i odvjetnike po službenoj dužnosti. Jedino je N. Mladenić sebi uzeo i dodatnog odvjetnika Silvija Degena, koji je u završnoj riječi izrekao i znakovit političko-pravni „biser": „Preuranjeno je, dok faktički rat još traje, suditi za ratne zločine."

Uporni ratni zločinac

Za opće tranzicijske procese u Hrvatskoj karakterističan je životni i ratni put drugookrivljenog N. Mladenića, koji je rođen kod Kukuljanova kod Rijeke i prema rođenju je Hrvat. Do svibnja 1991. g. bio je u Banja Luci, a tada ga srbijanski vojni vrh unaprjeđuje i poremješta u Split, u Loru na mjesto zamjenika zapovjednika i predsjednika Komisije za nadziranje otvaranja i prekida vatre. Mladenić je istovremeno bio i ovlašteni predstavnik za pregovore s predstavnicima RH glede napuštanja neprijateljske vojske s teritorija RH.

Tijekom tih pregovora Mladeniću su njegovi dojučerašnji kolege koji su prešli u Hrvatsku vojsku (npr. Sveto Letica) nudili prijelaz u HV i to – vjerovali ili ne - na mjesto zapovjednika obrane Splita. Međutim, Mladenić nije na to pristajao jer je bio uvjeren da će Srbija pobijediti, te se sa srbijanskom vojskom najprije povukao iz Lore na Vis, a potom u Boku. Potom, kad se - zbog opasnosti po svoj život u Boki - ipak odlučio vratiti u Hrvatsku, svoj odlazak je Mladenić naivno opravdavao navodnim čekanjem mirovine do koje mu je bilo preostalo dva mjeseca, te „lošom" ponudom od strane HV-a.

Mladenić je kaznu zatvora izdržavao u Lepoglavi, a u svibnju 1997. g. – iako je bio osuđen za ratni zločin – pušten je iz zatvora Uredbom Predsjednika F. Tuđmana, koja se pozivala na Zakon o oprostu.

Međutim, tu nije kraj priče, jer je Mladenić najprije (1995. g.) podnio tužbu Ustavnom sudu RH protiv presude Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud (1994. g.) učinio pravomoćnom presudu Okružnog suda u Splitu. A u ožujku 1999. g. Mladenić je – iako je dvije godine ranije pušten iz zatvora - tužio Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U lipnju 2001. g. Sud u Strasbourgu je dovršio pravosudni dio priče donošenjem jednoglasne konačne odluke o odbacivanju zahtjeva (tužbe) N. Mladenića protiv Republike Hrvatske.

Porijeklo pravosudnih protupravnosti

Prije nego ovaj feljton prijeđe na središnji događaj – slučaj Lora 1 – potrebno je navesti nekoliko osnovnih povijesnih značajki pravosudnog sustava u splitsko-dalmatinskoj regiji, jer će to omogućiti razumijevanje složenosti korijena protupravnog i naizgled kontradiktornog postupanja pojedinih „splitskih" pravosudnih djelatnika.

Krajem Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću cjelokupni pravosudni sustav komunističke Jugoslavije bio je stavljen pod potpuni nadzor Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kako bi se i na taj način osiguralo ostvarivanje revolucionarnih ciljeva totalitarnog režima. Ključnu ulogu u tome je imala sveomoćna obavještajno-kontraobavještajna služba „Odjeljenje zaštite naroda" (OZN-a), O tome najzornije svjedoče brojne tadašnje presude jugoslavenskih vojnih i „narodnih" sudova te tzv. „sudova za zaštitu nacionalne časti", koji su presude donosili prema izravnim nalozima OZN-e., kojoj je načelnik bio član Politbiroa KPJ Aleksandar Ranković, a njemu je jedini nadređeni bio Josip Broz Tito.

Tako je i pravosuđe u splitsko-dalmatinskoj regiji već od kraja 1944. bilo pod nadzorom OZN-e. Uskoro, 1946. g., OZNA-a je podijeljena na civilni dio (Uprava državne bezbjednosti – UDB-a) i vojni dio (Kontraobavještajna služba – KOS), te je podijeljen i utjecaj tih službi na pravosudni sustav; UDB-a je uglavnom brinula o sucima i sudovima, a KOS o javnom tužiteljstvu. Sukladno tome, glavni pravosudni kadrovici na širem splitskom području desetljećima su bile dvije osobe, preko kojih su djelovale obajveštajne službe.

U splitskom tužiteljstvu je ključna osoba i kadrovik bio javni tužitelj Ljubo Pervan, a u sudsktvu je ključna osoba i kadrovik bio vojni sudac Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) – Aleksa Bilan, koji se istakao i kao predsjednik vojnog sudskog vijeća koje je 1972. u Sarajevu na smrt osudilo četvoricu pripadnika skupine Hrvatski Feniks, uključujući i Ludviga Pavlovića, kojem je kazna preinačena u 20 godina zatvora. O svemu tome je nedavno detaljno pisao i Hrvatski list.

Pravosudni kadrovi iz „tvornice" Lj. Pervana i A. Bilana su na splitskom području upravljali pravosudnim sustavom i sudskim procesima, kako u razdoblju raspada totalitarne komunističke Jugoslavije, tako i u razdobljima nastanka i daljnjeg razvoja samostalne demokratske države Republike Hrvatske. U tom kontekstu nikako nije zanemariva ni činjenica da je glavni lik ovog feljtona – Mladen Bajić (sadašnji Glavni državni odvjetnik RH, a početkom 1990-ih zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) potekao unutar toga jugoslavenskog obavještajnog kruga.

Isto tako je znakovito, da je Bajić za svojega nasljednika u Splitu odabrao Michelea Squiccimarra posinka Bogdana Petrovića jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici JNA u Splitu. O svemu tome u više navrata su u proteklih godina povremeno pisali pojedini hrvatski mediji, uključujući i Hrvatski list.

Squiccimarro je od Bajića preuzeo tužiteljsku (državno odvjetničku) brigu o slučaju Lora, tj. nastavku procesa u kojem su se događale gotovo nevjerojatne manipulacije, nelogičnosti i kontradiktornosti, a o čemu će se detaljno govoriti u daljnjim nastavcima ovoga feljtona. Nadalje, usput je zanimljivo navesti da je jedna od zamjenica Squiccimarra, Marina Matušan (također kći vojnog lječnika iz Vojne bolnice JNA u Splitu) oslobodila pravne odgovornosti ubojice Ambroza Andrića i Pave Vegara (vođe skupine Hrvatski Feniks) koji su likvidirani u Trnbusima u srpnju 1972. godine. I o ovome je nedavno detaljno pisao Hrvatski list.

Nastavlja se

prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list