Stanimirović i stotine ratnih zločinaca danas nadmašuju i najpijanije snove
Sredinom ožujka, prije samo 14 godina (1997.), u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku identificirano je tijelo legendarnog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića, kojega je srbijanski agresor pogubio na Ovčari neposredno nakon okupacije Vukovara.
Sredinom ožujka, prije samo 14 godina, američki general Jacques Klein, upravitelj Prijelazne uprave u okupiranom Hrvatskom podunavlju, uručio je srbijanskim okupacijskim vlastima popis od 150 ratnih zločinaca. Uz to je Klein naglasio da Vlada Republike Hrvatske (RH) jamči „da je popis sveobuhvatan, isključiv, te da neće biti proširivan".
Na to su žestoko reagirale srbijanske okupacijske vlasti, „a vođa Srba iz Podunavlja dr. Vojislav Stanimirović je naglasio kako nije zadovoljan tim popisom", jer smatra „da je nerealan i prevelik." Mediji su tada zabilježili da se dogodio i „vrhunac drskosti" jer je srbijansko okupacijsko „udruženje boraca otadžbinskih ratova" i „udruženje penzionera" J. Kleinu predalo zahtjev za izjednačavanjem u pravima njihovih članova s hrvatskim braniteljima i umirovljenicima."
Sada (2011.) - dakle samo 14 godina poslije 1997. – ratni zločinac dr. V. Stanimirović i stotine njegovih ratnih zločinaca zauzimaju brojne istaknute položaje u strukturi državne i lokalne vlasti u RH, koji položaji nadmašuju ne samo zahtjeve koje su postavljali 1997. g., nego nadmašuju i njihove najpijanije snove. Uz te položaje nagrađeni su i tzv. pozitivnom diskriminacijom u imovinskom i političkom pogledu.
S druge strane, stotine najistaknutijih heroja hrvatske obrane već čame u zatvorima RH, jer su ih za navodne ratne zločine optužile ili već osudile institucije vlasti države RH. A sve više opljačkanih, osiromašenih i čak gladnih hrvatskih građana očajava u svojem položaju svekolike negativne diskriminacije. Također je loše materijalno, statusno i psihološki prošla i većina Srba u Hrvatskoj koji su ustrajno ostali lojalni svojoj hrvatskoj domovini, a posebno loše su prošli Srbi u Hrvatskoj koji su bili hrvatski branitelji.
Na taj način bratska pljačkaška struktura koja vlada Hrvatskom – svojim djelima, a sve više i riječima – šalje velikoj većini hrvatskih građana i njihovih potomaka jasne poruke kojoj strani bi se ubuduće trebalo priklanjati.
Referendumsko pitanje
Perverzija stanja između 1997. i 2011. g. nije se dogodila ni najedanput niti neplanirano. To sve je operativno započelo godinama prije, ali nismo vjerovali i očekivali da će nas toliko srozati institucije države za koju smo bili spremni ginuti. Prvi jasan znak sadašnjeg stanja bilo je donošenje abolicijskog zakona već u kolovozu 1992. godine. Sada je očigledno i to zbog čega srbijanske okupacijske vlasti nisu 1994. g. prihvatile plan Z-4, kojim im je na okupiranom području nuđen samostalni parlament, uprava, policija, vojska, pravosuđe i valuta.
Ta razvidno je da su žrtvujući Z-4, s malo strpljenja, dobili na dlanu cijelu Hrvatsku. U prvoj Jugoslaviji je hrvatski ban bio činovnik beogradske vlade, a sada je u tome statusu praktično predsjednik RH Ivo Josipović i većina najmoćnije državne strukture.
Budući se za dva mjeseca obilježava 20. obljetnica povijesnog referenduma održanog u RH, potrebno je barem dva mjeseca razmišljati o tadašnjim i naročito sadašnjim značenjima ondašnjeg referendumskoga pitanja: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije)" (naglasio J.J.). Nagradno pitanje: Mislite li i sada da je ova formulacija tada slučajno postavljena baš na ovakav način?
Sit gladnu ne vjeruje
Bilo bi posve pogrešno zaključiti da su naznačeni primjeri glavni uzrok sadašnjeg stanja u Hrvatskoj. Naznačeni primjeri su samo jedna od brojnih – međusobno povezanih - posljedica stanja u koje smo privedeni. Odnosno, ovo je tek jedan mali isječak naše sveukupne stvarnosti, na temelju kojega možemo nedvojbeno prepoznavati koliko duboko smo materijalno i moralno potonuli kao cjelokupna zajednica.
Glavno ishodište potonuća Hrvatske je naopako i neodrživo postupanje cjelokupnog državnog institucijskog sustava. Taj sustav skupo plaćamo svi mi porezni obveznici sa svrhom da nam služi za ostvarivanje naše zajedničke dobrobiti. Državne institucije su neka vrsta višenamjenskog uslužnog servisa. A naš institucijski državni servis služi svakome samo ne nama građanima koji ga plaćamo.
Vidjeli smo da bilo kakve dosadašnje promjene u našem općem servisu nisu popravljale stanje, nego naprotiv. Mijenjali smo stranke na vlasti, ali smo i dalje propadali. Mijenjali su se i „božanski" čelnici stranaka, ali njihovi sljedbenici čvrsto nastavljaju tuda kuda su išli i Ivo i Ivica.
Kriza u Hrvatskoj je toliko duboka i široka da nije moguće riješiti bilo koji pojedinačni ili grupni problem dok se ne riješimo ishodišta krize, a to je dotrajalost cjelokupne upravljačke strukture. To na svoj način potvrđuju i šetnje prosvjednika koji u metropoli – kao koncentraciji moći – prosvjeduju ispred svih stranačkih središnjica i bezbrojnih državnih lokalnih upravljačkih institucija koje je okupirala vladajuća i oporbena kasta.
Međutim, i vladajući i oporbeni vlastodršci se ne pomiču iz svojih sinekura i sinekurica, jer su sigurni da će im i ovoga puta uspjeti prijevara naroda uobičajenom rotacijom, tj. stalnim kruženjem jednih i istih iz oporbe u vlast, te tako u nedogled. Ta, čemu odstupiti, kad ima još dosta zajedničkih dobara koja se mogu opljkačkati. Čak štoviše, sve energičnije hodnje prosvjednika pokazuju kako još ima i dosta svježe krvi u narodu, od koje se vampiri mogu dobro napiti a potom ostatak i prodati.
Presiti upravljači za sada ne pokazuju ni najmanju zabrinutost zbog gladnih prosvjednika, jer očekuju da će ih izgladnjivanjem umoriti, ili da će se prosvjedne šetnje pretvoriti u novu besplatnu hrvatsku društvenu igru, uz vokalno-glazbenu pratnju refrena: „Lijevo-desno nigdje moga stana, oj ulice alaj si pijana...". Ove klopke su realna opasnost za prosvjednike, ako uskoro ne artikuliraju svoje zahtjeve s jasno određenim ciljem preuzimanja vlasti legalnim i legitimnim izbornim putem.
Vlast se nikada i nigdje nije zbiljski preuzimala masovnim prosvjedima, nego su prosvjedi bili samo korak prema organiziranom preuzimanju vlasti. Neki upravljači koji to veoma dobro znaju nastoje užurbano i svim metodama nametnuti prosvjednicima svoje lidere, koji narod trebaju uvjeriti da su ulice pijane. Stoga se radi opreza prisjetimo da nam je, prije desetak godina, načine zavodljivosti i kasnije rezultate ovih postupaka najblistavije predstavila galama Ive Sanadera na splitskoj rivi.
prof. dr. Josip Jurčević
Dnevno.hr