Prof. dr. sc. Josip Jurčević: Feljton "LORA X", 3. dio
I Mladen Bajić (zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) i Boško Jurišić (vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu) postupali su veoma žurno. Istoga su dana (12. 06. 1992. g.) izradili Zahtjev za provođenje istrage i određivanje pritvora (Bajić), kao i Rješenje o provođenju istrage i tjeralicu (Jurišić), te je također toga dana cijeli spis dostavljen Vojnoj policiji.
Pod utjecajem te brzine, kao i činjenice da se radilo o čak 44 osumnjičena neprijateljska vojnika, Vojna policija Split je također postupila promptno i već je narednog dana (13. 06. 1992. g.) uspjela uhititi devetoricu neprijateljskih vojnika navedenih u tjeralici: Sušak Mirka, Borović Branka, Papura Dušana, Knežević Nenada, Krivić Radu, Bulović Uglješu, Bulović Gojka, Krivić Tomu i Galić Dušana.
Takva uhićenja bila su u to ratno doba uobičajena i na splitskom i na cijelom hrvatskom prostoru, pa se i ovo uhićenje događalo rutinski. Prema Službenoj bilješki koju je 16. 06. 1992. g. napisao vojni istražni sudac Jurišić, on je u Rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora te u tjeralici izričito „stavio da osumnjičenici po uhićenju budu privedeni u Okružni zatvor Split, te da o tome ovaj sud (Vojni, op. a.) odmah bude obaviješten."
Međutim, prema kasnijim iskazima brojnih svjedoka, toga puta, kao i u nizu drugih slučajeva, zatvor Općinskog suda na Bilicam u Splitu bio je pretrpan, pa su devetorica uhićenih srbijanskih vojnika odvedena u pritvor Vojno istražnog centra u Lori.
Tako su stjecajem okolnosti stvoreni preduvjeti za događaj koji je tek desetak godina kasnije pretvoren u slučajeve Lora, koji još uvijek traju.
Ključni događaj
Nakon privođenja devet uhićenih srbijanskih vojnika u pritvor u Lori nije se dugo čekalo na ključni događaj. On se zbio već 14. 06. 1992. godine, u večernjim satima. Tada je smrtno stradao jedan pritvoreni srbijanski vojnik, a drugi je umro tjedan dana kasnije u bolnici od zadobivenih prostrijelnih rana i povreda.
O ključnom su događaju usmeno i pismeno svjedočile brojne osobe; pritvorenici, pritvorski čuvari, vojni policajci, različiti vojni zapovjednici, patolozi, liječnici vještaci i drugi svjedoci. No, svi oni su svjedočili deset i više godina nakon završetka samog događaja, pa je protok dugog vremena sigurno utjecao na kakvoću sjećanja.
Najvjerojatnije su na vjerodostojnost iskaza svjedoka u zakašnjelom sudskom procesu utjecale i neke druge okolnosti, motivi i interesi koji su uobičajeni tijekom takvih sudskih procesa. To zorno pokazuju i brojne kontradiktornosti među iskazima svjedoka iz iste skupine, bilo da se radilo o bivšim pritvorenicima, ili pripadnicima vojne policije. O tome će biti više riječi u nardnim nastavcima ovoga feljtona.
U takvoj situaciji, kao i zbog drugih razloga, logično je da se za rekonstrukciju ključnog događaja u Lori treba najveće pouzdanje pridavati službenim dokumentima, koji su nastali kada i sam događaj, a to znači 14. 06. 1992. i narednih dana.
U prilog tome - a napose za temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića; korupcijska vertikala u pravosuđu Republike Hrvatske – najznačajnija je činjenica što je istu večer (14. 06. 1992. g.) u Lori obavljen očevid od strane Vojnog suda u Splitu, a među petoricom nazočnih u ime suda nalazio se i Mladen Bajić. Ostali nazočni bili su: Boško Jurišić - vojni istražni sudac; Luka Oršulić – djelatnik Vojne policije; Marko Buljan – kriminalistički tehničar; i ing. Berislav Tomašević – sudski vještak za balistiku.
Oni su te večeri „u ime suda" sastavili „Zapisnik o očevidu od 14. 6. 1992. na mjestu događaja u Vojnoj bazi Lora Split u krugu Vojnog zatvora, a povodom tjelesnih ozljeda koje je zadobio pritvorenik Knežević Nenad."
Vojni policajac Oršulić je u 22,20 sati obavijestio vojnog suca Jurišića „ da je pritovrenik Knežević Nenad pokušao bijeg iz vojnog zatvora ... te da je pri pokušaju bijega ranjen iz vatrenog oružja, a zatim da je sa ozbiljnim tjelesnim ozljedama prebačen na liječenje u KBC Split".
Uviđaj je započeo u 23,20 sati. U sudskom Zapisniku o očevidu, sudac Jurišić je najprije opisao šire mjesto događaja u Lori, a potom je naveo da ga je nadzornik zatvora Vrkić Tonći upoznao s tijekom događaja. Čuvari Botić Anđelko i Gudić Ante vodili su pritvorenika Kneževića sa kruga za šetnju prema ćeliji.
No, pritvorenik Knežević (športaš judaš) je „naglo udario nogom jednog čuvara, a zatim pobjegao prema ogradi od bodljikave žice sa južne strane, preskočio istu, te se dao u bijeg u pravcu juga. Da se sve to dešavalo za danjeg svjetla oko 20,30 sati. Na pritvorenika da je pucao stražar Botić Andjelko, a zatim da je on /Tonći Vrkić/ pucao prema pritvoreniku koji je bio u bjegstvu, ali kako pritvorenik nije odmah pogođen da se on zajedno sa još nekim stražarima dao u potjeru za pritvorenikom, da su usput pucali na njega, te da su ga konačno pronašli otprilike 200 m od zatvora ... u jednom grmu, da su pritvorenika izvukli iz grma i tada su uočili da je ranjen u ruku i rame".
Uviđaj cijelog terena na kojem se odvijao događaj vršen je uz pomoć baterijskih lampi, te je na ogradi od bodljikave žice pronađen komad sivkaste pamučne tkanine „s hlača pritvorenika". Pronađene su i „četiri čahure, kalibra 9x18", te udubljenje od zrna metka na metalnim vratima. U Zapisniku je navedeno da „drugih tragova na mjestu događaja nije ponađeno", te da je uviđaj „na mjestu događaja dovršen u 00,20 sati."
U završnom dijelu Zapisnika je navedeno da je s mjesta događaja obavljen „telefonski razgovor sa dr. Tociljem sa Hitnog kirurškog prijema, koji me je izvjestio da pritvorenik Knežević Nenad je doista primljen na Hitni kirurški". Potom je momčad za provođenje sudskog uviđaja otišla u bolnicu gdje su u razgovoru s liječnikom Božidarom Bulovićem i dr. Petričevićem saznali za vrste rana i ozljeda pritvorenika, a krim-tehničar „je preuzeo odjeću pritvorenika Knežević Nenada u svrhu vještačenja."
Neutvrđenog sata iste noći (14./15. 06. 1992. g.) u pritvoru u Lori je pod slabo razjašnjenim okolnostima smrtno stradao Gojko Bulović, jedan od devet pritvorenih srbijanskih vojnika. No, prema dokumentu „Službena bilješka od 16. 6. 1992. g." vojni istražni sudac Jurišić za to je saznao tek ujutro 15. 06. u telefonskom „razgovoru sa djelatnikom Vojne policije Abram Zvonimirom"
Budući je dežurstvo Jurišića isticalo, on je o tome „obavijestio Vojnog tužitelja Šimić Ivana, dežurnog istražnog suca Vojnog suda Matulović Zorana, te predsjednika Vojnog suda Barbić Antu." Sutra ujutro (16. 06. 1992. g.) Jurišić je na sudu pitao suca Matulovića za slučaj smrti Bulovića, na što je ovaj odgovorio „da nikakvu oficijelnu obavijest nije dobio pa da stoga nije ni pristupio vršenju uviđaja."
Takav razvoj događaja naveo je Jurišića da napiše spomenutu Službenu bilješku u kojoj kaže: „Smatram svojom obvezom da o navedenim događajima obavijestim predsjednike Vojnog suda i Okružnog suda Split."
Vanjski pregled i obdukciju mrtvog tijela Gojka Bulovića izvršio je, 25. 06. 1992. g., dr. Šimun Anđelinović, liječnik vještak koji je zaključio da je smrt nastupila nasilnim putem „zbog zadobivenih višestrukih ozljeda ... djelovanjem tupo tvrdog predmeta."
Isti je liječnik vještak, 25. 06. 1994. g. (dva dana nakon što je u bolnici umro Nenad Knežević) izvršio vanjski pregled i obdukciju tijela Kneževića, te je zaključio da je i ova smrt bila nasilna, a povrede koje su dovele do smrti „su uglavnom nastale kao posljedica djelovanja tupo tvrde sile, ali se sa sigurnošću ne može isključiti ni pad."
Tada, 1992. g., za ove dvije smrti srbijanskih vojnika nitko nije bio procesuiran, što znači da nitko nije bio niti osuđen ili oslobođen optužbe. Ni jedno državno tijelo nije tada pokrenulo bilo kakve postupke protiv zatvorskih stražara, niti su oni disciplinski odgovarali.
Isto je bilo i s mnogobrojnim drugim nasilnim smrtima koje su se diljem Hrvatske događale tijekom srbijanske oružane agresije. To se odnosi i na hrvatske i na agresorske smrtno stradale. S tim što je daleko veći broj i nasilnih i neprocesuiranih ratnih smrti pretrpjela Hrvatska. Ovaj podatak ne opravdava ni jednu nasilnu smrt niti neprocesuiranje bilo koje nasilne smrti. Ali je taj podatak važan za razumijevanje i konteksta općeg događanja i pojedinačnih slučajeva.
Pravoslavni svećenici predvode i naoružavaju srbijanske vojnike
Za pravosudno korupcijsku temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića posebno je zančajno pitanje jesu li smrtno stradali srbijanski vojnici Gojko Bulović i Nenad Knežević bili vojnici ili civili.
U prošlom nastavku feljtona, koji je došao do 12. 06. 1992. g., svi službeni dokumenti državnih tijela - uključujući i dokumente zamjenika vojnog tužitelja Mladena Bajića – bez trunke dvojbe dokazuju da su i Bulović i Knežević bili dio neprijateljske vojne skupine, dakle srbijanski vojnici
S još većom upornošću i neupitnošću je Mladen Bajić potvrđivao tu činjenicu i mjesecima nakon smrti Bulovića i Kneževića, kada je tužiteljski nastavio postupati prema vojnoj skupini kojoj su pripadali Bulović i Knežević
Nakon prikupljanja daljnjih dokaza i iskaza dvadesetak novih svjedoka, Mladen Bajić zamjenik vojnog tužitelja u Splitu uputio je (11. 09. 1992. g.) Vojnom sudu u Splitu „Optužnicu" protiv skupine od 29 srbijanskih vojnika, a koje su do smrtnog stradavanja Bulović i Knežević bili dio. Do podizanja optužnice državna tijela su prikupila i saznanje da tu neprijateljsku skupinu predvode i naoružavaju tri pravoslavna svećenika (Đuro Šuša, Nikolaj Mrđa i Savo Tutuš), koji su bili u bijegu.
Optužnica je protiv 29-orice proširena i za oružana nedjela kojima je bio cilj okupirane dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji. Iz optužnice se također saznaje da je dio skupine (koji se ranije nalazio u pritvoru u Lori) razmijenjen te da su potom opet nastavili oružano djelovati protiv Republike Hrvatske.
Dva hrvatska vojnika (Ante Topić i Ante Cvitković) - koji su bili zarobljeni kod Kijeva i zatvoreni u Kninu te potom razmijenjeni - posvjedočili su da su se dva optuženika (Nikola Beara i Petar Krivić) „isticali u njihovom zlostavljanju i maltretiranju" tijekom boravka u kninskom zatvoru.
Oprost zločincima
Međutim, Sabor RH je tada donio „Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske", i taj zakon je stupio na snagu 25. 09. 1992. godine. Stoga je, 12. 11. 1992. g., Vojni sud u Splitu (u sudskom vijeću su bili suci Zdravko Bilan, Ante Barbić i Boško Jurišić) donio Rješenje „Obustavlja se krivični postupak" protiv 27 pripadnika navedene skupine srbijanskih vojnika, a dvojica su već prije bili obuhvaćeni oprostom.
No, Mladen Bajić je ostao veoma dosljedan te je već 18. 11. 1992. g., Vrhovnom sudu uložio „Žalbu" na ovo Rješenje, navodeći da spomenuta srbijanska vojna skupina i dalje čini nedjela koja ne obuhvaća Zakon o oprostu, te „da je Republika Hrvatska prema normama međunarodnog prava dužna goniti počinitelja ovog krivičnog djela."
Mjesec dana kasnije Vrhovni sud RH (u vijeću su bili Novoselec dr. Petar, Horvatinović mr. Ružica i Mikor Milivoj) je riješio: „Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja", obrazlažući svoju odluku tautološkom pravnom gimnastikom kako je „žalbeni razlog, zapravo, promašen."
(nastavlja se)
Prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list