Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

Korupcijska vertikala u pravosuđu RH

Lora: glavno zločinačko mjesto srbijanskog agresora

Tijekom jeseni 1991. i tijekom cijele 1992. g. u južnoj Hrvatskoj je najdramatičnije bilo na području Splita i srednje Dalmacije. Od sredine rujna 1991. u Hrvatskoj je započeo tzv. rat za vojarne u kojem se presudno naoružavala hrvatska obrana. Na prostoru od Šibenika do Ploča dragovoljci i postrojbe ZNG-a su osvajali velike količine svih vrsta oružja te zaposjedali brojne objekte koje je držala neprijateljska vojska.

Ratni brodovi neprijateljske vojske su blokirali sve hrvatske luke i pomorski promet na Jadranu, a raketne topovnjače i borbeni zrakoplovi tukli su po nizu civilnih objekata na obali i otocima. Tako je, između ostalih, učestalo raketirano i bombardirano šire splitsko područje i srednjedalmatinski otoci.

Raketirana je civilna zračna luka u Resniku, odašiljač na Labišnici, hotel „Resnik" i okolne civilne zgrade. Napadnuti su Brač i Šolta te poljoprivredna zrakoplovna luka na Hvaru. Bombe su padale na Čiovo i Kaštela. Napadnut je britanski trgovački brod koji je pokušao napustiti splitsku luku.

Tada se pokrenula i neprijateljska vojska u Hercegovini i Crnoj Gori s ciljem pomaganja u presjecanju hrvatske obale i okupaciji južne Hrvatske. Srbijanska vojska iz Bileće i Trebinja krenula je prema Čapljini. Napadnut je Stolac. Započelo je razaranje Ravnog. Krenuli su napadi i razaranje Dubrovnika. Neprijateljski zrakoplovi iz Mostara sudjelovali su u svim napadima na južnu Hrvatsku

Stanovnici Splita, Solina, Kaštela i Trogira učestalo su bježali u skloništa kako zbog neprijateljskog raketiranja, tako i zbog straha od neprijateljskih snajperista koji su djelovali unutar samih gradova. Hrvatska protuzračna obrana srušila je dva i oštetila jedan neprijateljski zrakoplov.

Glavno pomorsko ratno uporište srbijanske agresorske vojske bila je splitska ratna luka Lora. Iz nje su, pored ratnih brodova, u brojnim ratnim zločinima sudjelovale i kopnene snage – od snajperista do postavljača eksplozivnih naprava. Primjerice, neeksplodirane bombe su pronađene na Kašjunima, ali i na udaljenom nenaseljenom otočiću Brusniku koji je zaštićeno endemsko područje. O svemu tome detaljnije će se saznati iz narednih nastavaka ovoga istraživačkog feljtona.

Tek sredinom studenog 1991. g. splitsko područje je oslobođeno neprijateljske pomorske blokade, ratnih brodova i neprijateljskih vojarni. To se dogodilo nakon što je hrvatska obrana s otoka i obale teško oštetila razarač „Split" i nanijela druge gubitke neprijatelju. No, pomorska opasnost za splitsko područje ni tada nije prestala, jer su neprijateljski brodovi do kraja svibnja 1992. g. ostali na Visu i Lastovu. Nekoliko dana prije toga, cijeli svijet je potresla video vijest o desecima masakriranih stanovnika Sarajeva, koje je pogodila srbijanska granata dok su stajali u redu za kruh.

Dvostruka ratna drama Splita od travnja 1992. g.

Još ranije, od travnja 1992. g., počela je nova, dvostruka, ratna drama Splita vezano za početak totalne srbijanske oružane agresije na BiH. Prvo, u strateškim planovima i ratnim operacijama srbijanske vojske u BiH jedan od glavnih ciljeva i nadalje je bilo presijecanje Hrvatske u smjeru Splita. To su također su potvrđivali i daljnji stalni srbijanski topnički napadi na srednju Dalmaciju s okupiranih područja Hrvatske.

Drugo, Split je postao jedna od glavnih logističkih baza za pružanje pomoći obrambenim snagama BiH; i Armiji BiH i HVO-u. U Splitu su nicale brojne službene i neslužbene, domaće i strane, baze i štabovi za pružanje pomoći BiH; u oružju, streljivu, vojnicima i svim vrstama humanitarne pomoći.

Osim toga, prema Splitu su se slijevali deseci tisuća izbjeglica iz BiH i tisuće ranjenika; civila Bošnjaka i Hrvata iz BiH te vojnika Armije BiH i HVO-a. Prema do sada poimenice utvrđenim podacima, Split je bio najveća ratna bolnica Armije BiH, u kojoj je liječeno približno četiri tisuće vojnika Armije BiH.

Sve naznačeno, samo je najkraći sažetak općeg ozračja i događajnog konteksta iz kojeg se nedvojbeno zaključuje da je Split 1991. i narednih nekoliko godina funkcionirao na rubu izdržljivosti i kaosa. A to je bitno i za razumijevanje svih detalja konkretnih, procesuiranih, slučajeva Lora.

Izvorni državni dokumenti o početnim događajima slučaja Lora 1

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – Vojna policija (V. P. 2135/27 Šibenik) je 09. lipnja 1992. g. podnijela kaznenu prijavu protiv 44 osobe „zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjili krivično djelo oružane pobune iz člana 236. f. stav 1. krivičnog zakona Republike Hrvatske."

Radilo se o Šuša Đuri iz Kaštel Starog, Mrđa Nikoli iz Šibenika, Tutuš Savi iz Dicma, Paradžina Nikoli iz Broćanca, Vujić Marku iz Broćanca, Krivić Petru iz Kaštel Starog, Sušak Mirku iz Splita, Stojanac Milošu iz Dicma, Borović Nenadu iz Broćanca, Borović Goranu iz Broćanca, Beara Marku iz Ubla, Škaro Nediljku iz Radošića, Škaro Milanom iz Radošića, Ostojić Lazi iz Ubla, Borović Neni iz Splita, Borović Branku iz Splita, Borović Dušanu iz Splita, Vujić Branku iz Broćanca, Borković Đuri iz Otišića, Borković Petru iz Otišića, Borković Jovi iz Otišića, Ostojić Lazi iz Ubla, Prkut Đuri iz Ubla, Prkut Jovi iz Ubla, Papura Dušanu iz Splita, Maksimović Vojislavu iz Splita, Škaro Iliji iz Splita, Ivić Milanu iz Splita, Knežević Nenadu iz Kaštel Lukšića, Krivić Radi iz Ubla Beara Nikoli iz Kaštel Štafilića, Prosenica Dušanu iz Broćanca, Šarac Milanu iz Solina, Trzin Milanu iz Solina, Trzin Petru iz Solina, Bulović Momčilu iz Bitelića, Bulović Uglješi iz Bitelića, Bulović Gojku iz Bitelića, Bojadić Mirku iz Broćanca, Karanović Nikoli iz Broćanca, Rašković Draganu iz Broćanca, Krivić Tomi iz Ubla, Galić Stanku iz Kaštel Lukšića i Galić Dušanu iz Kaštel Lukšića.

Na temelju prijave Vojne policije, Mladen Bajić, zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, je tri dana kasnije (12. 06. 1992.) podnio Vojnom sudu u Splitu „Zahtjev za provođenje istrage " protiv poimence navedene 44 osobe, uz naznaku mjesta njihova prebivališta.

U tom zahtjevu Mladen Bajić navodi da su te 44 osobe osnovano sumnjive jer su „u razdoblju od početka kolovoza 1990. pa nadalje, iz neprijateljskih pobuda prema demokratskoj vlasti i uopće političkom sustavu Republike Hrvatske, na širem području sela Dicma, Broćanca, Radošića, Ubla, Bitelića i drugih mjesta u kojima pretežito živi srpsko pučanstvo, pristupili organiziranju ilegalnih oružanih skupina sa zadatkom neprijateljskog djelovanja protiv Republike Hrvatske."

Zatim Mladen Bajić obrazlaže da su, za postizanje tih ciljeva, svi osumnjičeni „najprije organizirali više sastanaka mještana srpske nacionalnosti na kojim sastancima su lažno prikazivali da im prijeti opasnost od legalnih organa vlasti Republike Hrvatske, da su ugroženi svi mještani srpske nacionalnosti, da će ih hrvatske vlasti sve ubiti, pozivajući ih pritom da zbog toga svi moraju nabaviti oružje, te se uopće organizirati radi neprijateljskog djelovanja."

Nadalje zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić u svojem Zahtjevu navodi da su svi osumnjičenici „od tzv. ̔JNA̓ nabavili znatne količine pješačkog oružja i to pištolje, poluautomatske puške, automatske puške i puškomitraljeze, te veću količinu vojne opreme, medicinskog materijala i lijekova, koje su potom međusobno podijelili i organizirali se u oružane skupine radi oružane kontrole ovog područja i napada nasela i gradove sa hrvatskim pučanstvom, a sve radi uspostave i provođenja vlasti tzv. SAO Krajina i na ovom području."

Na temelju takvih nalaza Mladen Bajić je u Zahtjevu logički zaključio da su svi osumnjičenici „sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske, pa su time počinili krivično djelo protiv Republike Hrvatske – oružane pobune – djelo označeno i kažnjivo po članu 236. f. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Stoga je Mladen Bajić, sukladno svojim tužiteljskim ovlastima predložio da nad svim opet poimenice navedenim osumnjičenicima „bude određen pritvor temeljem člana 191. stav 2 točka 1, 2. i 3. ZKP" te „ da od osumnjičenika bude uzeta obrana", „da njihovva obrana bude provjerena saslušanjem svjedoka: Novaković Petra iz Broćanca, Vujić Mare iz Broćanca, kao i drugih svjedoka."

U obrazloženju, zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić utemeljenost svojeg Zahtjeva za provođenje istrage i određivanja pritvora nad osumnjičenicima dokazuje pozivanjem na kaznenu prijavu Vojne policije i posebno na iskaz „Novaković Petra datog kako radnicima Vojne policije Šibenik, tako i istražnom sucu Vojnog suda u Splitu". Pritom Mladen Bajić još dodatno ističe da su, pored ostalog, osumnjičenici „organizirali sistem radio veza sa zadatkom da prikupljaju podatke o položajima, sastavu, opremi, naoružanju i akcijama hrvatske vojske".

Na kraju zahtjeva Mladen Bajić upozorava da će osumnjičenici, ako ih se ne pritvori, „boravkom na slobodi nastaviti s kriminalnom djelatnošću, te ometati istragu utjecajem na svjedoke i suizvršitelje."

Zbog ozbiljnosti situacije i nedvojbenosti dokaza, Boško Jurišić - vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu – istog dana (12. 06. 1992. g.), kada je zaprimio navedeni zahtjev Mladena Bajića, napisao je rješenje o provođenju istrage i određivanju pritvora nad osumnjičenicima, te je izdao i tjeralicu. Sve to je istoga dana (12. 06. 1992. g.) Boško Jurišić dostavio Vojnoj policiji Split na postupanje.

Ključne činjenice do 12. 06. 1992.

Prema tome izvorni dokumenti nekolicine državnih institucija Republike Hrvatske, koji su nastali u tijeku samih događanja potvrđuju nekoliko ključnih činjenica koje su tada neupitno utvrđene, a koje su presudne za razumijevanje kasnijih korupcijskih i diskriminacijskih protupravnosti koje se desetak proteklih godina događaju u hrvatskom pravosudnom sustavu glede slučajeva Lora.

Prvo, sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske događala se cijela procedura otkrivanja i utvrđivanja osnovane sumnje da postoji skupina od 44 neprijateljska vojnika koji duže vremena ratno i oružano djeluju protiv Republike Hrvatske. Glede toga da se radi o agresorskim vojnicima ne postoji ni najmanji tračak sumnje kod nijednog državnog tijela koje je o tome donosilo odluke; od Vojne policije, preko Vojnog tužiteljstva do Vojnog suda. Naprotiv, sve tri institucije su postupale promptno i odgovorno, obzirom na jasnoću opasnosti.

Drugo, nijedna od ovih institucija (Vojna policija, Vojno tužiteljstvo i Vojni sud), nije u svojem postupanju, na bilo koji način, prekršila svoje ovlasti.

Treće, redosljed i koordinacija postupanja između ovih institucija događala u potpunom skladu s pravnim propisima, uključujući i prateću pisanu dokumentaciju.

I četvrto, najvažnije. Glavni lik kasnijih slučajeva Lora, osobno g. Mladen Bajić (tada zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, a danas Glavni državni odvjetnik RH) je unutar do sada naznačene procedure (do 12. 06. 1992.) postupao u potpunosti profesionalno i odgovorno. U dostupnim dokumentima iz toga vremena nema nikave naznake da nije bilo tako. Dakle Mladen Bajić je tada (12. 06. 1992.), bez tračka ikakve sumnje, podnio Zahtjev kojim je zatražio provođenje istrage i određivanje pritvora nad skupinom agresorskih vojnika.

(nastavlja se)

prof. dr. sc. Josip Jurčević
Hrvatski list