Hrvatska znanost je provincijalizirana do beznačajnosti

Očekivao sam da će se povodom TV emisije Branimira Bilića "Lica nacije" od 12. veljače u kojoj su gostovali molekularni biolog prof.dr.Igor Štagljar i ravnateljica Instituta Ruđer Bošković dr. Danica Ramljak, javiti i protestirati ne jedan hrvatski znanstvenik. No prevario sam se - nije se javio niti jedan i moram priznati da ne razumijem zašto.

Gospodin Bilić se potrudio da onim znanstvenicima koji su svoj radni vijek posvetili ovoj zemlji, koji su usprkos u nas tako uobičajenog jala, zavisti, podmetanja klipova, otpuštanja s posla i drugih nepodopština za koje ne možemo kriviti komunizam, pod izuzetno teškim uvjetima, u besparici i s oskudnom znanstvenom opremom postizali vrijedne rezultate i pronijeli ime svoje domovine širom svijeta, njima je gospodin Bilić dao do znanja da su manje vrijedni, beznačajni - kako Radman kaže "provincializirani do beznačajnosti." Smatrate li da je u pravu?

Danas je i u znanosti samohvala siguran put do priznanja u društvu. Još je čudnije da na takvu smohvalu nasjedaju mnogi, od medija do političara.

“Sad je sve trgovina, koja zahtijeva promidžbu, medije, prodavanje nečega, pa i prodavanje magle.” u trenutku iskrenosti kaže Radman, francuski akademik i hrvatski šampion u prodavanju magle. Kad smo već kod akademije, u Francuskoj ih ima ravno 28, no običan čovijek odmah pomisli na čuvenu Académie française koja ima samo 40 mjesta, a obično niti toliko članova. Ovo je samo primjer kako se malom manipulacijom detalja može postići veliki učinak.

Jedan od hrvatskih velikana znanosti akademik Josip Pečarić u svojoj knjizi "Kako su rušili HAZU” iznosi niz primjera Radmanove vještine. Na predstavljanju spomenute knjige profesor Slaven Letica je komentirao tada nedavno osnivanje Mediteranskog instituta za istraživanje života: "U MedILS-u se može izumiti samo četkica za zube, koju će tada vjerojatno poslati na DNK analizu i otkriti da je u vlasništvu Josipa Broza Tita." (Jutarnji list, 2006.)

Financiranje Mediteranskog instituta za istraživanje života

U vrijeme recesije Slobodna Dalmacija (2007.) piše: “Vlada je iz državnog proračuna izdvojila 30 milijuna kuna za MedILS, čelnici 28 tvrtki potpisali su donacijski ugovor vrijedan 5,6 milijuna kuna godišnje, pa će svaka tvrtka tijekom pet godina donirati Institutu 200 tisuća kuna. Danas, samo za hladni pogon, dakle za održavanje zgrade i administraciju, treba oko dva milijuna kuna na godinu. (Pitam se: Da li objava hvalospjeva i samohvale u uglednim ilustriranim časopisima spada također pod troškove hladnog pogona?)

Tim povodom profesor Letica uputio je otvoreno pismo premijeru Sanaderu (Večernji list, 2007.): “Dok svi drugi znanstvenici i znanstvene institucije sudjeluju u zahtjevnim nacionalnim i međunarodnim natječajima za dobivanje skromnih sredstava za svoja istraživanja, Vi ste iskoristili položaj premijera da biste svom 'posebnom savjetniku za znanost', bez javnog natječaja, osigurali enormna sredstva. Hoću zapravo kazati: još jednom ste se našli na skliskom terenu samovolje i sukoba interesa.” Pitam se, ima li tu posla i za USKOK?

Neukus samohvale

Radman (Danas, 4. veljače) tvrdi: “Svega 5 grupa znanstvenika publiciralo je sigurno više kvalitetnih publikacija nego što je to u biologiji i biomedicini uradila cijela jugoistočna Europa. Mi smo, dakle, odmah postigli izvrsnost. Prosječni faktor impakta publikacija s adresom MedILS-a, (veći je dio istraživanja urađeno je u Parizu, Frankfurtu, ili Bostonu!) je 16,2. Za usporedbu, Zavod za biologiju sveučilišta Harvard ima FI 8,3.” (sve urađeno na Harvardu!)

Najvrijednije otkriće bit će “Eliksir mladosti”. To ne čudi kada se zna da Radman prema ugovoru s državom slijedećih 40 godina (do svoje stote) ima pravo imenovati i raspuštati Upravna vijeća, ali njega se smijeniti ne može. Stoga će mu eliksir mladosti sigurno biti potreban.

Dragi moji sugrađani i znanstvenici, možete se vi ljutiti koliko god hoćete, ali priznati morate, uza sve šarlatanstvo Radman ima izvjestan šarm s kojim uspješno mota oko prsta sve od medija, sindikata znanosti, premijera, pa do predsjednika države. Recite mi, zar u ovoj Hrvatskoj stvarno nije bilo zaslužnijeg znanstvenika za dodjelu odlikovanja predsjednika države?

Sintetska biologija - nova grana znanosti

U gradiću Irvine (Kalifornija) pred točno deset godina sakupila se grupa inženjera, kemičara, informatičara i nekoliko biologa da rasprave potrebu osnivanja nove grane znanosti – sintetske biologije. To bi bio produžetak genetičkog inženjerstva, znanost koja bi trebala dizajnirati i definirati složene biološke sisteme sposobne da obavljaju određenu funkciju, sve do proizvodnje sintetskih organa. Moć sintetske biologije da manipulira životom ograničena je samo maštom. Naprosto je nevjerojatno da naš šarmantni znanstvenik koji tvrdi “GM biljke biti će sitna šala prema GM čovjeku,” nije prisustvovao tom sastanku, jer on po svojim pogledima na znanost očito pripada toj grupi s moći opijenih znanstvenika koji zaboravljaju čovjeku upučene riječi Stvoritelja:

“Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijet ćeš.”

Prva knjiga Mojsijeva, 2:17

Rezultat uske specijalizacije u znanosti

Problem nastaje kad netko tko je visokostručan u jednom uskom području (molekularna genetika) počinje diskutirati u drugom području o kome mu nedostaje osnovno znanja (poljoprivredna tehnologija, proizvodnja hrane, ekologija, bioetika).

Statistike pokazuju da, suprotno Radmanovim tvrdnjama, danas GM usjevi rode manje: RR-soja u prosjeku 6,7 % manje, a troši 2-5 puta više herbicida. Jedino Bt-kukuruz u uvjetima jakog napada kukuruznog moljca daje jednak ili nešto uvećani urod.

Nema šanse da se rodnost GM usjeva poveća, naprosto stoga što je rodnost kompleksno kvantitativno svojstvo koje ovisi o međusobnoj interakciji većeg broja gena i okoliša. Genetičko inženjerstvo danas nije, a neće niti biti, u stanju kontrolirati takav veći broj gena i njihovih interakcija.

Radman rado koristi pojam evolucije, samo zaboravlja na vrijeme. Milijunima godina evolucije u prirodi je uspostavljena ravnoteža koju čovjek svojom djelatnošću stalno remeti. Na svaku akciju čovjeka priroda odgovara protuakcijom. Poljoprivrednici su nekada poštovali plodosmjenu u kojoj je određeni usjev mogao biti sijan na istoj parceli tek svake sedme godine (sedmero-poljni plodored). Time se postizala prirodna kontrola korova, štetnika i biljnih bolesti. Zbog komercijalnog interesa takav se plodored danas više ne poštuje. U kukuruznom pojasu SAD-a postoji dvopolje kukuruz-soja, ili se kukuruz uzgaja kao monokultura. U Alabami se na primjer pamuk sije u monokulturi već 150 godina. Jasno da su tako stvoreni idealni uvjeti za razvoj agresivnih biljnih bolesti, štetnika i korova. Od polovice prošlog stoljeća oni se suzbijaju pomoću kemijskih sredstava. Zahvaljujući GM usjevima već nakon četrnaest godina komercijalne sjetve neki su korovi stekli otpornost prema herbicidima (divlji sirak, loboda, štir i drugi). U SAD se samo 2008. godine na GM usjevima potrošilo 26 % više herbicida no na konvencionalnim usjevima – dakle GM usjevi ne smanjuju ni zagađenje okoliša kemikalijama, kako to Radman tvrdi.

U toj igri dobit izvlače jedino multinacionalne korporacije poput Monsanta, Singente, Bayera i drugih, stoga ne začuđuje njihovo nastojanje da unutar utjecajnih političara i djelatnika vladinih službi neke zemlje, te pokojeg znanstvenika nađu 'prodane duše' koje će im pomoći pri uvođenju GM usjeva u tu zemlju. Osim poljoprivrednog sjemena, danas su možda još opasnije farmaceutske korporacije sa rekombinantnim (GM) ljekovima.

Marijan Jošt