Plagiranje u znanstvenoj zajednici

Od prepisivanja testova u školskoj klupi, do prepisivanja diplomskih radova, doktorata i konačno znanstvenih radova u nas Hrvata trasiran je siguran put i način ponašanja, tako da se i ne trebamo čuditi što je u nekim područjima sve veći broj onih koji ga slijede. Najvažnije je da je to siguran put, a opasnost da kradljivac, krivotvoritelj ili plagijator bude izvrgnut sankcijama gotovo ne postoji, sve dok se eventualno u to iz svojih pobuda ne upetlja politika kada su u pitanju položaji i povlastice.

Svaka znanstvena organizacija (fakultet ili institut) ima svoj Etički kodeks kojim je propisano etičko ponašanje znanstvenika i radnje koje znanstveniku nisu dopuštene, a Sveučilište u Zagrebu je potpisalo Deklaraciju o pristupanju Europskoj povelji za istraživače. Namjera Lisabonskog Europskog vijeća bila je da tom poveljom omoguće ostvarivanja najkonkurentnijeg i najdinamičnijeg gospodarstva znanja u svijetu. (Svakom imalo razboritom čovjeku jasno je, da se takav cilj ne može postići toleriranjem krivotvorenja i plagijata.) Komisija Europske zajednice preporuča uvođenje i implementaciju novih instrumenata za razvijanje karijera istraživača, te smatra da se na taj način doprinosi poboljšanju mogućnosti napredovanja u karijeri.

Međutim, već odavno znamo da u našem društvu marljivost u radu nije garancija za uspjeh u životu, pa Plagiranje]Od prepisivanja testova u školskoj klupi, do prepisivanja diplomskih radova, doktorata i konačno znanstvenih radova u nas Hrvata trasiran je siguran put i način ponašanja, tako da se i ne trebamo čuditi što je u nekim područjima sve veći broj onih koji ga slijede. Najvažnije je da je to siguran put, a opasnost da kradljivac, krivotvoritelj ili plagijator bude izvrgnut sankcijama gotovo ne postoji, sve dok se eventualno u to iz svojih pobuda ne upetlja politika kada su u pitanju položaji i povlastice.niti u znanosti. Tako i neki među znanstvenicima, koristeći svoje "instrumente za razvijanje karijere" velikim koracima, sigurno grabe naprijed, ostvarujući ideju Europske zajednice: "kreiranje najkonkurentnijeg i najdinamičnijeg gospodarstva znanja". Čak što više, Europska povelja za istraživače smatra da ovakve mogućnosti napredovanja također doprinose izgradnji pozitivnog stava javnosti prema istraživačkoj profesiji. Lijepo zamišljeno, zar ne? No je li to u stvarnosti tako?

Sve znanstvene institucije Hrvatske imaju svoje Etičke kodekse, koji propisuju pravila etičkog ponašanja u znanosti. U svakom od njih poglavlje "Znanstveno nepoštenje" obuhvaća standardne točke: izmišljanje, krivotvorenje, plagiranje i autoplagiranje, zloporabu autorstva, te sukob interesa. Pored kodeksa sve te institucije imaju i Etička povjerenstva, koja bi u slučaju potrebe trebale djelovati po pravilima usvojenog i važećeg Etičkog kodeksa. No pokazalo se u nekim slučajevima da je to tek forma bez ikakvog učinka, pa tako ako je znanstvenik optužen za plagijat, Etičko povjerenstvo njegove institucije stati će u obranu svog djelatnika, a podnositelja prigovora za plagijat okriviti za blaćenje ugleda institucije. U pismenom očitovanju Etičkom povjerenstvu vlastite institucije, znanstvenici plagijatori nikako ne smiju priznati plagijat, te im je u tu svrhu dozvoljeno da se koristi svim mogućim lažima, jer su sigurni da istinitost njihovih očitovanja nitko neće provjeravati. Što više, ta očitovanja neće biti stavljena niti na uvid podnosiocu prigovora za plagijat.

Etičko povjerenstvo će u tom slučaju donijeti mišljenje: "Povjerenstvo nije kompetentno za stručnu provjeru plagijata niti ima istražne ovlasti, pa suzdržavajući se od provjere iznesenih suprotnih navoda ne može nedvojbeno utvrditi povredu etičkog kodeksa." Time je, nadaju se vrli etičari, predmet plagiranja i krivotvorenja znanstvenih podataka na zadovoljavajući način riješen.

Međutim, ako je pak podnositelj prijave za plagijat dovoljno uporan, pa se obrati višem tijelu (u nas to je Odbor za etiku u znanosti Republike Hrvatske, koga imenuje Sabor), te osigura međunarodnu ekspertizu trojice kompetentnih, vrhunskih stručnjaka iz tog područja znanosti, time i ekspertize koje jasno ukazuju da se radi o krivotvorenju, krađi, plagijatu i sukobu interesa, nakon nekog vremena, taj Odbor donijet će mišljenje, koje se temelji na mišljenju Etičkih povjerenstava matičnih institucija, koje priznaju da "nisu kompetentna za stručnu provjeru plagijata, niti imaju istražne ovlasti, pa suzdržavajući se od provjere iznesenih suprotnih navoda ne može nedvojbeno utvrditi povredu etičkog kodeksa".

Republički Odbor će prihvatiti odluku Etičkog povjerenstva fakulteta čak i ako je ono krnje (nedostaje obavezni član student), dakle odluka je pravno bez značaja. Ako treba, Odbor će u donošenju svog mišljenja naprosto zanemariti postojanje drugog plagijatora i ponašati se kao da za njega nikada nije podnesena prijava. Ovo mišljenje Odbora za etiku u znanosti Republike Hrvatske je konačno (ne zaboravimo ovo je najviše tijelo za etiku u znanosti koje je imenovao Sabor) i na to mišljenje ne postoji mogućnost žalbe.

Kad zbivanja krenu stranputicom, u demokratskom društvu jedino što nam preostaje je, da zakonske norme i etičke standarde pokušamo obraniti putem javnog istupanja u medijima.

Razumljivo je da se Sveučilište s razlogom protivi metodama medijskoga eksponiranja, jer prorektor tog Sveučilišta, a ujedno i koordinator Etičkog savjeta, iako informiran o plagijatu izjavljuje: "Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica," te uključuje oba plagijatora u Znanstveni centar izvrsnosti (skupinu znanstvenika koja po originalnosti, značenju i aktualnosti rezultata svoga znanstvenog rada/plagijata, unutar svoje znanstvene discipline, ide u red najkvalitetnijih organizacija ili skupina u svijetu), a jednoga od plagijatora i u Etički savjeta Sveučilišta.

Dakle, moj savjet je: Ako se želite u hrvatskoj znanosti penjati brzo i visoko prihvatite se krivotvorenja, plagiranja, zloporabe autorstva. Put je siguran i bezopasan. Sretno!

Pogovor: Ovo je satira, bolje reći tragi-komedija, na novije događaje u hrvatskoj znanosti. Neki od mogućih čitatelja, kao npr. prof. dr. sc. Svjetlana Luteroti - predsjednica Etičkog povjerenstvo Farmaceutsko biokemijskog fakulteta, pa prof. dr. sc. Valerije Vrček - znanstveni djelatnik tog fakulteta, te njegova supruga dr. sc. Ivana Vinković-Vrček - znanstvena djelatnica Instituta za medicinu rada, ili dr.sc. Željko Jovanović - bivši ministar u Vladi RH, a posebno akademik Vlatko Silobrčić, predsjednik Odbora za etiku u znanosti RH, bi se mogli prepoznati. Mogao bi se prepoznati i prorektor Sveučilišta prof. dr. sc. Ante Čović. Zbog svih njih je i ova tragi-komedija i napisana, a o nama ovisi hoćemo li ju prihvatiti uz smijeh ili uz plač.

Ujedno, ispričavam se velikoj većini kolega znanstvenika koji s ovakvim metodama rada i ponašanjem u znanosti nemaju veze.

prof. dr. sc. Marijan Jošt
(autor priloga je naš cijenjeni dugogodišnji suradnik te on osobno odgovara za pouzdanosti i točnosti podataka)