Inflacija neodgovornih izjava, riječi i ponašanja
Nakon izrečenih haških presuda svaki dan nas mediji preplavljuju izjavama vladajućih i oporbenih političara, predsjednika raznih udruga i vojnih djelatnika. Tko je za sve kriv, tko je zakazao, kako mi primitivni građani ne razumijemo presude, jer one ne osuđuju Hrvatsku već samo udruženi zločinački pothvat, presude se ne smiju povezivati s ulaskom u EU, jer one su sudske presude dok europski političari žele hrvatskom narodu samo dobro i kako EU ne predstavlja i haški sud. O svemu nas najbolje informiraju gospođa Teršelić, Puhovski, Pusić i ostali, koji daju preporuku da se moramo suočiti sa svojom prošlošću.
Najteže nas pogađaju izjave nekih predsjednika braniteljskih i sličnih udruga, jer bar bi oni morali biti solidarni sa svojim osuđenim generalima. Neki se distanciraju od skupova, jer da se sve može rješavati pravnim putem, jer da oni ne žele divljanje po cesti (premda niti jedan dosadašnji braniteljski skup nije završio divljanjem), oni osobno nisu pogođeni presudama, za njih ne postoji opasnost od srpskih tjeralica (možemo se pitati gdje su u ratu bili), članovi su raznih političkih stranaka i prije svega grade svoje političke karijere, ne pogađa ih niti ako si neki branitelj u njihovoj sredini oduzme život.
Čak bitnije od njihovog načina trošenja sredstava je pitanje na koji način upravljaju svojim udrugama. Veoma brzo reagiraju na svaku najavu nekog protestnog skupa i to da se ograde od njega ili da ga ne podupiru. Jesu li u ovim sudbonosnim vremenima za Hrvatsku proveli među svojim aktivnim članovima anketu i ispitali njihovo mišljenje o podržavanju primjerice Pokreta za bolju Hrvatsku, Hrvatski rast-Hrast i drugih, pa tek na osnovi rezultata zastupali mišljenje većine članova? Ili donose odluke na osnovi „ja sam udruga"? Odlučuju li prema naputku svojih stranaka ili dobivanju naknadnih licemjernih medalja? Doprinose samo kaosu i zbunjenosti građana. Po čijem nalogu?
Mira Ivanišević