„Nikad u životu ne smijemo izgubiti vjeru i nadu"

U danima kršćanske kulture u Splitu Hrvatska udruga Benedikt Split organizirala je tribinu i susret s Vilimom Karlovićem, autorom knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru". Tribinu je, obzirom na tragična osobna iskustva pisca, veoma suptilno vodio Vide Popović, na čemu mu hvala.

Teško je prenijeti sadržaj knjige, može ju se samo preporučiti za čitanje, a sud o njoj kao i vlastito formiranje mišljenja o tim tragičnim događanjima za hrvatski narod mora donijeti čitatelj sam.

Potresna je bila iskrenost i vjera u izrečenom g. Karlovića, koji je uz sve proživljene strahote došao do spoznaje o Bogu i svog obraćenja. Iskreno je govorio o svom strahu i moljakanju za život. Pitao se je li to bila izdaja onih koji su mučeni i pobijeni, a on je ostao na životu. U tim dilemama mu je pomogla molitva i vjera u Boga. S dvadeset godina se je priključio 1. brigadi ZNG-e i krajem rujna 1991. odlazi u obranu Vukovara, nakon pada Vukovara preživljava strijeljanje na Ovčari, masakr na Veleprometu i zatvor u Srijemskoj Mitrovici sa svim oblicima mučenja.

Poruka nama slušateljima je bila da ne smijemo izgubiti vjeru i nadu i da naš spokoj nađemo u oprostu.

Nakon tribina i raznih predavanja moramo razmisliti o svemu što je bilo rečeno. Vjeru i nadu ne možemo sasvim izgubiti i to ako vjerujemo u Božju pomoć i ako za nju iskreno molimo. Ali to nije dovoljno.Netko bi obespravljeni, poniženi i lažima izloženi narod morao probuditi i aktivirati. Pojedinačna pisanja, kod režimskih i sluganskih medija, kod bezbroj braniteljskih i drugih udruga, kod nerazumnih ili malo vrijednih političara, ne mogu mnogo postići. Samo da ne bude prekasno.

Pitanje oprosta

Pitanje oprosta je veoma teško. Čak moji prijatelji i ja imamo različita mišljenja. Pitam se kome je moje razmišljanje o oprostu uopće važno. Ipak ga želim iznijeti jer sam uvjerena da mnogi razmišljaju na sličan način.

O pomirbi i oprostu nam godinama pričaju politički moćnici sumnjivog morala, a i crkveni velikodostojnici. Osobno mogu oprostiti onome tko je direktno meni nanio zlo, ali opraštati agresoru i ratnim zločincima, koji se i ne kaju i možda bi i danas isto počinili, ne mogu. Mogu samo moliti Boga da im oprosti ukoliko mu se oni uopće obrate s istinskim kajanjem.

Uz obnavljanje i rehabilitaciju četništva u Srbiji, izjavu "istoričara" Pejina da je Vukovar srpski, stalnog ponavljanja da su Hrvati ustaše i da su neki hrvatski pisci i znanstvenici Srbi, uz političko nametanje pomirbe jer da smo svi jednako za sve krivi, želim ponovno prenijeti članak iz broja 42. „Jadranske pošte" od 12.septembra 1925.godine.

Srpski separatisti

Cicvarićev „Dnevnik" donio je nedavno slijedeći recept na adresu vlade:

„Ova država danas stoji na Srbima. I to će možda tako uvijek ostati. Stoga je za našu današnju državu najznačajnije kako da se srpski element što više pojača, kako da se državi što više da srpski karakter. To je problem kome se svi moramo posvetiti i najviše posvetiti. Da bismo ga što bolje i što brže riješili, mi treba da se učimo kod Francuza, kod Talijana, kod Poljaka, kod Čeha, kod Rumunja, pa i kod Turaka. Mi moramo postaviti sebi kao glavni zadatak da ovu državu napravimo Srbijom, da je što više napravimo Srbijom. I mi stoga moramo na sve mogućne načine pomagati suženje srpskog elementa u našoj državi. Najveću pažnju, u tome pogledu mi moramo pokloniti Makedoniji, koja je za nas, u nacionalnom pogledu, od najvećeg značaja. Treba Srbe što više naseljavati po Makedoniji,Kriva politikaZemlja se škrto daje hrvatskim poljoprivrednicima i stočarima, valjda je rezervirana za njih i druge. Vodi li se takva hrvatska politika baš samo zbog diktata EU ili pak zbog stare ljubavi prema kraljevini i SFRJ? naročito u pograničnim krajevima. Ne treba žaliti sredstva koja su potrebna da se izvrši kolonizacija Makedonije. Stanovništvo koje je nesigurno za našu državu treba potiskivati, naročito potiskivati od granice. Ne bi bilo zgorega nesigurno makedonsko stanovništvo naseljavati po Hrvatskoj, kako bi ova što više izgubila svoj današnji katolički karakter. Zemlju u Hrvatskoj nipošto ne davati Hrvatima nego samo pravoslavnim t.j. Srbima i onima koji se smatraju, kao Bugari (a koji će u Hrvatskoj biti pravi Srbi).

Što se tiče Bosne i Hrvatske, tamo treba energično potiskivati i katolike i muslimane, tamo treba Srbima dati najpunijeg maha gdje god se može, zemlju treba oduzimati od katolika i muslimana i davati je Srbima. Bosna i Hercegovina moraju biti čisto srpske.

Posrbljivanje Dalmacije nije lak posao ali na tome se mora raditi.

Srba ima dosta u svijetu. Sve ih treba pozvati da dođu u Otadžbinu i svima treba dati mogućnost da u Otadžbini lijepo žive. To nije nemogućno, samo ako se država predano stavi u službu srpske stvari.

Posrbljujmo našu zemlju, posrbljujmo je što brže što energičnije!

Ima nas i amo i tamo svakakvih, na sreću, iz dana u dan sve manje......»

Zar se sve to ne događa i danas uz svesrdnu pomoć hrvatskih političara i potporu nekih članica EU? Srbima više nije potreban rat da bi došli do svojih vječnih težnji. Povući će se tužba protiv njih u Den Haagu, u većini su abolirani, kao manjina imaju veća ljudska prava od većinskog naroda, nude im se stanovi uz poziv dođite, čekaju vas radna mjesta, mirovine itd.

Zemlja se škrto daje hrvatskim poljoprivrednicima i stočarima, valjda je rezervirana za njih i druge. Vodi li se takva hrvatska politika baš samo zbog diktata EU ili pak zbog stare ljubavi prema kraljevini i SFRJ? Osim njima, trebat ćemo kršćanski opraštati i našim vrlim političarima, jer nisu (') znali što rade, ako nas bude.

Mira Ivanišević