Tko vodi hrvatski narod i u kojem smjeru? Valjda do nestanka

Ovih dana najviši politički vođe nas iznenađuju s mnogim, zdravom razumu ne prihvatljivim, obrazloženjima:

Političari mogu biti pod istragom ili nepravomoćno osuđeni i usprkos tome biti predsjednici ili članovi nadzornih odbora i upravljati s velikim kapitalom i ljudskim resursima ili biti na drugim časnim dužnostima. Glavno da kukurikaju.

Šefica porezne uprave mogla je na više tekućih računa napraviti velike minuse. Nije nam poznato na koji način ih je podmirila, a jedan joj još visi za vratom. Možda novim kreditom jer neke banke su prema nekima veoma darežljive. Je li uspjela podmiriti dug mjesečnom plaćom, dobitkom na lutriji, prodajom nekretnina. Glavno da je optužila HDZ za njihovo davanje oprosta plaćanja poreza, a Račanova VladaPod Račanom se mijenjao Ustav i izvršene su mnoge promjene, banke i hoteli su se prodavali podobnima, a od obećanih radnih mjesta ni traga, dvostruko povećan vanjski dug, državne službe očišćene od braniteljavidjeti ćemo hoće li netko uopće za to odgovarati.Glavno je kukurikanje.

U atraktivna veleposlanstva odlaze ljudi bez diplomatskog staža i znanja. Pod komunizmom je bila isto kod diplomata samo važna pripadnost partiji, nacionalnost i pripadnost tajnim službama. Traži se ponovno samo poslušno kukurikanje. Dovoljno je imati „pametnu i stručnu" ministricu.

Pod Račanom se mijenjao Ustav i izvršene su mnoge promjene, banke i hoteli su se prodavali podobnima, a od obećanih radnih mjesta ni traga, dvostruko povećan vanjski dug, državne službe očišćene od branitelja, itd. Ukinute su zaštitne carine, premda smo bili država koja je izišla iz rata sa srušenim proizvodnim pogonima, infrastrukturom itd. i u kojoj se nije moglo proizvoditi za zapadno tržište i biti jeftiniji od uvoza. Glavno je bilo uvoziti i onemogućiti polagani razvoj i oživljavanje vlastite proizvodnje. Za sve te pogrješke plaća narod sa sve većom neimaštinom i većim nametima

Zabavljaju nas ponovno s primjenom hrvatskog jezika. S neću ili ne ću, sa sportom ili športom i s još sličnim primjerima. Umjesto da odgovorna ministarstva donesu odluku da se u svim javnim nastupima i državnim institucijama mora primjenjivati hrvatski književni jezik, a lokalizmi su postojali i postojat će. U Hrvatskom školskom pravopisu Babić, Ham, Moguš se sport uopće ne navodi, već šport, športaš, športski, a pravilno se piše ne ću, niječnica se piše sastavljeno samo kod nemoj, nemam i nestati, nestajati, nedostati i nedostajati.

Na redu omalovažavanja su ponovno jadne žrtve Bleiburga i svih onih u jamama po Sloveniji i Hrvatskoj. Licemjerne, turističke posjete Josipovića i Kosor tim mjestima su iza nas i nakon njih se nije dogodilo ništa značajno u razjašnjavanju komunističkih zločina. Sada smeta i onaj mali odobreni iznos za dan sjećanja u Bleiburgu, a koji je u omjeru s drugim potporama raznim udrugama za ljudska prava s protuhrvatskim djelovanjem zanemarivo malen. Je li to dio Kukuriku zahvale svojim vjernim biračima? Dovoljno je uzeti u ruke knjigu „Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji", autori dr.sc. Mitja Ferenc i Želimir Kužatko, iz 2007. nakladnika Počasni bleiburški vod Zagreb i „Spomen obilježja" u izdanju Hrvatskog domobrana – Udruge ratnih veterana u Zagrebu 2006. i „Sve naše Dakse" Joška Radice - Matica Hrvatske Dubrovnik 2003. Svakom poštenom političaru i domoljubu bila bi već ta stručno dokumentirana izdanja dovoljna da se pristupi konačnom vrednovanju tih žrtava bez političkih špekulacija.

Krivci su, naravno, uvijek Hrvati

Moramo se upitati tko je kriv za stalno optuživanje Hrvata za zločine za vrijeme NDH, a sada smo i zločinci iz Domovinskog rata. To se ne događa niti u samoj Njemačkoj, niti u bilo kojoj drugoj državi koja je bila njezin saveznik u Drugom svjetskom ratu. U Poljskoj su bili židovi proganjani i u komunizmu, ali ih se ne proziva. Za takovo stanje u Hrvatskoj isključivo su krivi hrvatski političari, koji su u komunističkom režimu bili na raznim pozicijama, koji su jugoslavenski odgojeni i oni koji ne posjeduju odgovornost za dobrobit hrvatskog naroda, već osjećaju mržnju na sve što je hrvatsko, a ne žele ju napustiti, jer nigdje ne bi mogli bolje živjeti nego u ovoj ispaćenoj Hrvatskoj. Srbija je uz sklepani sporazum s Kosovom ispunila sve potrebne uvjete za početak pregovora s EU. Naravno i uz veliku potporu Hrvatske, kako je rekao Tadić, davanjem prijevoda, nereguliranjem granica, koja će skoro sigurno odustati od svoje tužbe protiv Srbije u Haagu, jer Srbija nije napravila ratne zločine i štete u Hrvatskoj, a ispunila je civilizacijsko djelo: upoznala nas je gdje se nalaze još uvijek tražene nestale osobe, ratnu štetu će nam dobrovoljno nadoknaditi, svoje državljane stambeno će sama zbrinuti, vratila je pokradeno kulturno blago itd.

Josipovićevo vrijeđanje hrvatskog naroda u Izraelu

O izjavama predsjednika Josipovića u Izraelu su već mnogi pisali. Primjereno bi mu bilo da se poklonio žrtvama s iskrenim pijetetom. Mogao je nenametljivo progovoriti o mnogim Hrvatima koji su spašavali Židove, a čija se imena ne nalaze u kući pravednika. Održao je politički govor mržnje, uvrijedio je svu djecu u Hrvatskoj, jer ona se nemaju za što ispričavati, njih je potrebno odgajati da postanu budući odgovorni humani građani i da ostanu na putu svojih otaca koji nisu napadali tuđe narode već uvijek branili svoje.

Moram ponoviti dio iz njegovog govora u Knessetu, na koji je sigurno jako ponosan: „Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. I evo me ovdje, pred Parlamentom židovske države, i još važnije, pred djecom Hrvatske ....".

Iako je spašavao Židove, kriv je što je kao unovačeni domobran preživio Križni put

Kao predsjednik države je na taj način rekao da sve dok Hrvati ne ubiju oslabljenu zmiju u svom srcu nema prijateljstva između dvaju naroda. Mogao ih je zamolio da nam oproste za tešku prošlost kao što predlaže nama da zaboravimo grozote u zadnjem obrambenom ratu i da oprostimo Srbima sve zlo koje su nam nanijeli. Njegovoj posjeti nije bila svrha zbližavanje i prijateljstvo. Tko je „on" da u Knessetu vrijeđa djecu većine Hrvata koji nisu glasovali za njega? Je li toliko opijen svojom navodnom veličinom da gubi zdrav razum i govor diplomacije. Na koji način su se hrvatsko-židovski komunisti zalagali u SFRJ da se Židovima i ostalim građanima vrate nekretnine konfiscirane za vrijeme NDH? Odlučuju li hrvatski Židovi tko zaslužuje da bude zaveden u kući pravednika? Npr. prof.dr. Petar Grisogono se pismom 1995. obratio pok. Mihaelu Montilju u kojem je naveo da su se 1941. u njegovo susjedstvo doselili iz Beograda Filip Majić odvjetnik, njegova supruga, sestra, kći i unučica. Split je tada bio pod Italijom. Obitelj Grisogono se družila s obitelji, znala je da su Židovi i kod SS-ovske provjere 1943. obitelj Grisogono je jamčila da su obitelj Majić Hrvati. 1946. se odvjetnik Isak Levi, alias Filip Majić, javio iz Beograda i zahvalio se na hrabrosti obitelji Grisogono.. Gospodin Montiljo nikada nije odgovorio na to pismo. Možda zbog toga što je Petar Grisogono nakon mature bio unovačen u domobrane i prošao Križni put.

Srbi opet biraju gdje će ih Hrvatska stambeno zbrinuti

Predsjednik Josipović je pokazao da ima meko srceJosipovićeva zmijaO izjavama predsjednika Josipovića u Izraelu su već mnogi pisali. Primjereno bi mu bilo da se poklonio žrtvama s iskrenim pijetetom. Mogao je nenametljivo progovoriti o mnogim Hrvatima koji su spašavali Židove, a čija se imena ne nalaze u kući pravednika i puno osjećaja za sve ljude samo ne za same Hrvate i to na predstavljanju UNHCR studije „Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa" autora Milana Mesića i Dragana Bagića sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Terence Pike, predstavnik Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice na predstavljanju je rekao da unatoč značajnom napretku u procesu povratka izbjeglica u RH, socijalno uključivanje i pristup zapošljavanju ostaju izazovi za povratnike srpske nacionalnosti. Najavio je međunarodnu donatorsku konferenciju u travnju, kad će biti predstavljen regionalni program stambenog zbrinjavanja čija bi provedba do 2016. godine u 4 partnerske zemlje stambeno zbrinula najugroženije raseljene osobe, od toga u Hrvatskoj 8500. Da je Hrvatska obnovila 148 453 stambenih jedinica, od kojih trećina pripada Srbima. (Izgleda da broj povratnika raste svakim danom i da za sve građane Hrvatske postoje rokovi za prijave i žalbe samo se Srbima odobrava prijavljivanje nakon isteka svih zakonskih rokova. Ako im ne odgovara život u Srbiji ili Kanadi postoji još uvijek Hrvatska. Zanimljivo da je Hrvatska u Poglavlju 23 navela kao svoju obvezu stambeno zbrinuti 2300 srpskih povratnika. Nadajmo se da je UN poslao predstavnike po svim zemljama u kojima tisuće izbjeglih nevinih ljudi živi pod vedrim nebom i šatorima, koji su bježali pred masakrom, a nisu se iselili sa svom pokretnom imovinom.)

Predsjednik Josipović smatra da svaka politika koja u sebi ima ljudskosti može i mora voditi računa o izbjeglicama, o onima koji žele natrag svoj dom i domovinu. No neki ljudi, naveo je Josipović razmišljaju u kategorijama „mi" i „oni". Mislim da prije svega moramo osvijetliti jednu prevažnu činjenicu: ti ljudi su državljani RH, ti ljudi su imali svoj dom negdje u Dalmatinskoj zagori, u Splitu, Zagrebu ili drugdje, i mnogi od njih su željeli ili žele doći natrag u svoje domove. Josipović je citirao „briljantnu rečenicu" iz studije prema kojoj dom nije samo zgrada i stan, već su to društveni okoliš, ljudi, radno mjesto, pa i pjesme i športski klubovi. Ključni problem je za mnoge ljude što više nema doma u tom smislu. Dalje Josipović daje „tračak nade": politika tu može i mora svima omogućiti da se vrate, da slobodno raspolažu svojom imovinom, da sanira ekonomske štete koje su se dogodile, da omogući rješavanje statusnih pitanja vezanih uz mirovinu itd., i da nakon toga svega da slobodnoj volji i slobodi kretanja omogući onima koji možda nisu iskoristili ovu priliku da sutra, preksutra, za koju godinu, povratak u svoj dom.

Za pobjegle Srbe nema rokova

Milan Mesić, koautor studije, naveo je da dio povratnika, nositelja bivših stanarskih prava, povezuju sudjelovanje u procesu stambenog zbrinjavanja s eventualnom mogućnošću da će u budućnosti zamjenski stan „preseliti" u drugu državu, koju su odabrali kao mjesto gdje žele trajno živjeti. Da je zbog toga svrsishodno da se poštuje vlastiti izbor preostalih izbjeglica i da im se pomogne u rješavanju stambenih i drugih životnih problema u zemljama primitka.

(Sve to se navodi i predlaže državi bez porasta BDP-a i s velikom zaduženošću. U Slobodnoj Dalmacije je 2.3.2012. Agencija APN ponovno objavila Javni poziv za prikupljanje ponuda za kupnju gotovih stanova za zbrinjavanje povratnika - bivših nositelja stanarskih prava u gradovima Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i Zadru kvadrature od 35 do 95 m2 s nenavedenim brojem stanova – to je tajna. Valjda što smo nakon prošlih oglasa izračunali da se radi o milijardama kuna.)

Možemo se upitati: „ljudi - je li to moguće".

Toliko puta se pisalo i tražilo tumačenje od vlastitih vlasti, Europske komisije pa i UNHCR-a da objasne:

Tko su srpske izbjeglice koje se vračaju u Hrvatsku i koje je potrebno stambeno zbrinuti? Jesu li to djelatnici JNA, carine i milicije bivše SFRJ? Kada su dobili hrvatsko državljanstvo?

Što se smatra njihovim domovima? Ako se radi o vlasništvu ono se mora vratiti svima bez obzira na nacionalnost. Kako to da se „dom" može zamijeniti s domom u drugim državama ili im se dom može osigurati našim sredstvima u drugoj državi?

Radi li se samo o bivšim nositeljima stanarskog prava? Tko provjerava jesu li uopće to bili ili su stanove koristili za vrijeme aktivne službe?

Je li se kod srpskih izbjeglica/povratnika provjerava jesu li bili aktivni pripadnici JNA nakon 1992.?

Zbog čega se stalno navode stanarska prava za sve slučajeve? Postoje Zakon o stambenim odnosima SFRJ i Zakon o najmu stanova RH koje političari RH krše.

Tko ima interes Hrvatsku gospodarski dodatno uništavati s kupovinom stanova po tržnoj cijeni, davanju u najam po 2,35 kuna/m2, omogućiti kupnju po cijeni prodavanih društvenih stanova i dozvoliti preprodaju i dobit o kojoj može hrvatski radnik ili nezaposleni samo sanjati?

Tko želi neka se vrati i bori se za svoj opstanak kao svi ostali građani ukoliko nije djelovao protiv RH.

Stanarsko pravo nije bilo niti je pravo vlasništva. Radi se o u komunizmu izmišljenom obliku korištenja stana, ali radi se ipak samo o stanovanju. Nije se govorilo moj dom je u Dubrovačkoj, nego dobio sam stan tu ili tu već prema stupnju partijske važnosti. Mijenjali su se i tada stanovi za bolji veći ili manji za novčanu naknadu i nije se govorilo zamijenio sam dom.

Sve skupa je sramotno. Mogu pisati građani ili udruge o svemu tome, sve ostaje prema onome što su obećali nekim političarima iz EU, prije svega za svoje karijere i uništenje Hrvatske. Ne govori se niti toliko o prijedlozima oporavka gospodarstva koliko o povratu Srba i oprostu. Političari drugih država, bile one članice EU ili ne, u vanjskoj politici pridržavaju se svojih zakona iako nijedna nije pretrpjela rat i grozote kao mi.

Razni mediji različito tumače događaje iz gospodarstva i politike, čak sami ministri različitog su mišljenja, zabavljaju nas svađama a u stvari su isti, sve za zabavu građana i svoju.

Preostaje li nam stvarno samo pognuti glave i čekati uspješne rezultate nove vlade ili da nakon neuspjeha odu kao što je najavio ministar Čačić?

Mira Ivanišević