Vardan Mamikonjan 

Smrt nepojmljiva je smrt, smrt pojmljiva je besmrtnost.
Egiše, armenski povjesničar (410. - 480.)

Vardan Mamikonjan (oko 388. - 26. svibnja 451.) je armenski vojskovođa i knez, junak vjerske borbe Aremanaca sredinom 5. st. protiv perzijskih Sasanida koji su pokušali prisilno preobratiti istočnu Armeniju na zoroastrizam. Uzgred budi rečeno da je Armenija tijekom 5. - 6. stoljeća bila podijeljena između Bizanta i Perzije. Vardan se je rodio oko 388. god. Otac mu je bio armenski vojskovođa Amazasp Mamikonjan, a majka - Saakanuš, kći katolikosa Saaka Parteva, potomka Grgura Prosvjetitelja. Godine 420. katolikos Saak šalje Vardana Mimikonjana i Mesropa Maštoca u Carigrad gdje Vardan postaje zapovjednik postrojbe u području koje je nadzirao Bizant. Nakon otčeve smrti vraća se 422. god. u istočnu Armeniju gdje kao najstariji sin predvodi kneževski rod Mamikonjana.

Martiros Atunjan (1889. - 1958.), “Vardan Mamikonjan”

Ustanak

Uskoro nakon svrgavanja Artašesa IV. (422. - 428.), zadnjega aršakidskoga kralja, perzijski šahinšah (“veliki kralj Perzije”) Bahram IV. imenuje 432. godine Vardana vojnim zapovjednikom perzijske Armenije. Godine 442. - 449. kao zapovjednik armenske postrojbe Vardan sudjeluje u ratu Sasandiskoga Carstva protiv Hetthalita (ili Bijelih Huna). U vrijeme vladavine šahinšaha Jezdegerda II. (438. - 457.) u Armeniji je bilo na djelu prisilno uvođenje zoroastrizma što je izazvalo u većine armenskoga stanovništva ispočetka odlučan prosvjed, a zatim i ustanak. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. je poslao Armencima pismenu poruku sa zahtjevom da prihvate zoroastrizam, njegovu vlast i vjeru. Armensko svećenstvo i knezovi na čelu s Vardanom Mamikonjanom su mu odgovorili na Saboru u Artašatu 449. god.: “U našoj vjeri nitko nas ne može pokolebati, ni anđeli, ni ljudi, ni mač, ni oganj, ni voda, niti bilo kakve muke. Sva imovina naša i vlasništvo su u tvojim rukama, i tijela naša pred tobom. Čini što želiš prema vlastitu nahođenju. Ako nas budeš pustio da i dalje u miru ispovijedamo našu vjeru, nikoga drugoga za gospodara na zemlji ne ćemo priznavati osim tebe, a na nebu ne ćemo zamijeniti Isusa Krista drugim Bogom jer nema drugoga Boga osim Njega. <...> Umrijet ćemo kao smrtni da bi On primio našu smrt kao [smrt] besmrtnih! Ali ti o svem tom nas više ne pitaj. Vjera naša je čvrsta i ne možemo ti, kao djeca, lagati, jer nam je vjera nerazdvojiva od Boga s kojim nema načina raskinuti savez i prevjeriti, ni sada, ni kasnije, nego ostati s Njim zauvijek, na vijeke vjekova!” (Egiše, 1971., II., str. 40. - 41. O Vardanu i ratu armenskom / preveo sa staroarmenskoga I. A. Orbeli, AN Arm. SSR, Erevan, 192. str.). Prognavši ih iz Armenije, Vardan i katolikos Ovsep I. (Josip I.) zatražili su pomoć od Teodozija II. (vladao od 408. do 450.) i bizantskih knezova u Armeniji. Međutim, ni novi bizantski car Marcijan (vladao od 450. do 457.) koji je ratovao na zapadu, ni Huni s kojima je Vardan sklopio savez protiv Perzijanaca, nisu pružili Armencima vojnu pomoć. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. krenuo je s vojskom iz Pajtakarana pod zapovjedništvom Muškana Nisalavurta u jugoistočni dio Armenije da uguši armenski narodni ustanak.

Ivan Ajvazovski (1817.-1900.), “Prisega pred Avarajrskom bitkom” (zapovjednika Vardana Mamikonjana), 1892.

Avarajrska bitka

Bitka se je dogodila 26. svibnja 451. god. na avarajrskoj ravnici, na obali rijeke Thmut, u provinciji Vaspurakan, u kotaru Artaz. To je bila bitka za obranu kršćanstva koje je Armenija prihvatila još 301. god. te kršćanskih duhovnih i moralnih vrjednota. Prema riječima povjesničara Egišea (410. - 480.) armenska vojska Vardana Mamikonjana imala je 66.000 boraca, a perzijska čak tri puta više. U bitci su sudjelovale i žene, i starci, i djeca, dakle svi koji su mogli držati oružje u rukama, uključujući i Vardanovu braću. Prije bitke neki knezovi na čelu s marzpanom (namjesnikom) Vasakom Sjunijem izdajnički su prešli na perzijsku stranu.

Karapet Berkretci (oko 1449. – 1500.), “Avarajrska bitka”, minijatura iz armenskoga psaltira 1482.

Egiše, O Vardanu i ratu armenskom, minijatura 16.st., http://ru.hayazg.info/

Grigor Handžjan (1926. - 2000.), “Avarajrska bitka”

Vardan Mamikonjan je podijelio armensku ustaničku vojsku na tri dijela: središte, desno i lijevo krilo. Stao je na čelo lijevoga krila jer je desno krilo perzijske vojske bilo najsnažnije i najopasnije. Vardan je sa svojim konjaništvom prešao rijeku i napao lijevo neprijateljsko krilo, potukao ga i potisnuo. Perzijski vojskovođa Muškan Nisalavurt, vidjevši bijeg vlastite vojske, pokrenuo je postrojbe s borbenim slonovima protiv Vardanova lijevoga krila. Nakon dugih napada i borbi prsa u prsa Perzijanci su okružili Vardana Mamikonjana s ostatcima njegove vojske. Bez obzira na junački otpor armensko konjaništvo nije moglo odoljeti pritisku razrjarenih slonova. Krvava bitka je trajala do sutona, a polje je bilo prekriveno mnoštvom trupala. Perzijanci su, usprkos teškim gubitcima, u toj bitci izvojevali pobjedu, a Vardan Mamikonjan je tu i poginuo. Perzijskoga cara Jezdegerde II. se je duboko dojmila armenska hrabrost i nepokolebljiva vjera te je pristao da i dalje slobodno ispovijedaju kršćansku vjeru.

Crkva sv. Vardana u Kislovodsku (Rusija)

Spomenik Vardanu Mamikonjanu u Jerevanu (Armenija)

Iako je bitka bila izgubljena, ona je postala velika duhovna pobjeda armenskoga naroda. Armenski narod je u neravnopravnoj borbi sačuvao kako kršćansku vjeru, tako i svoj istobit (identitet). Armenska apostolska crkva je Vardana Mamikonijana i 1.036 poginulih boraca proglasila svetcima. Vardan Mamikonjan je postao simbol obrane kršćanske vjere u Armenaca i jedinstva naroda i Crkve.

Artur Bagdasarov