Vojislav Šešelj je ostao dosljedan svojim djelima
Hrvati u Vojvodini u Srbiji su za vrijeme agresije na Hrvatsku bili žrtve. Istina o tome kao i prikupljanje dokaza nije interesiralo međunarodnu zajednicu. Nažalost, kaznenih djela je bilo - paljenja kuća, prisilnog iseljavanja, obilježavanja hrvatskih kuća, fizičkog maltretiranja, prijetnji, gubitka zaposlenja, bacanja bombi, a 15 ljudi je ubijeno. Haški optuženik i lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, je simbol protjerivanja Hrvata iz Vojvodine i Srbije, ali on bez potpore države nije mogao taj projekt provoditi. No, i u pritvoru ostao je dosljedan i svaki puta odgovarao da je srpski četnik koji ni milimetar ne odstupa od svojih djela. Za svoje najbliže suradnike je bio junak, istina do razlaza s njima, a danas su oni na vlasti u Srbiji.
Javno pozivanje na protjerivanje hrvatskih civila
Već poslije osnutka političke stranke Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini,15. srpnja 1990. godine, mediji TekstoviVeć poslije osnutka političke stranke Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini,15. srpnja 1990. godine, mediji iznose stav da je znak stranke šahovnica - ustaški simbol. Vođena je medijska kampanja da su svi Hrvati „ustaše". Izmišljali su se i objavljivali tekstovi da se Hrvati u Vojvodini naoružavajuiznose stav da je znak stranke šahovnica - ustaški simbol. Vođena je medijska kampanja da su svi Hrvati „ustaše". Izmišljali su se i objavljivali tekstovi da se Hrvati u Vojvodini naoružavaju, da se u podrumu đurđinske crkve, gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo nalazi oružja, te da je u kući Ivana Brekala u Subotici pronađeno puno oružja. Isto tako, izmišljani su i objavljivani tekstovi da pojedini vojvođanski Hrvati financiraju kupovinu oružja za obranu Hrvatske.
Objavljivani su tekstovi da se vojvođanski Hrvati nalaze u „zengama". Sve s ciljem stvaranja animoziteta prema Hrvatima, s ciljem kasnijeg protjerivanja. Na Trgu slobode u Subotici 1991., subotički Hrvati su organizirali miran prosvjed pod nazivom „Bedem ljubavi" paljenjem svijeća za mir, a protiv rata u Hrvatskoj. Naoružani pojedinci gaze svijeće u nazočnosti policije, a prosvjed se poslije pet dana zabranjuje.
Vršila se nasilna noćna mobilizacija pripadnika hrvatske zajednice, te su mobilizirani poslani na prvu crtu bojišnice da se bore protiv pripadnika svoga naroda i domovine Hrvatske. Napadi na Hrvate u Vojvodini postali su sve su učestaliji: bacane su eksplozivne naprave na kuće Mate Matarića (Sombor), Zdenka Buntića (Bač), Gabrijela Hlada (Sremska Kamenica)... Na vrata subotičke Katedrale i u niz crkava postavljale su se eksplozivne naprave, a župni stanovi i uredi u više mjesta bivaju demolirani.
Vojislav Šešelj se na predizbornom mitingu u Subotici i u drugim mjestima gdje žive Hrvati šetao s kalašnjikovom u ruci. U javnim govorima, Šešelj je pozivao na protjerivanje hrvatskih civila iz Vojvodine i tako poticao sljedbenike i lokalne vlasti da se uključe u kampanju progona lokalnog hrvatskog stanovništva. Tjerani su van iz stanova i kuća, a oni koji su ih branili od njegovih istomišljenika najčešće su premlaćivani. A, tada je među Hrvatima u Vojvodini dominirao strah. Nisu znali od koga da više strahuju, da li od susjeda, lokalne policije, te nisu imali kome reći da im se nešto dogodilo. Zbog niza pritisaka, pokušaja vojačenja, Hrvati iz Vojvodine sakrivaju se od vlasti po salašima, bježe, a veliki broj i napušta zemlju.
Medijska potpora protjerivanju
Srbijanski mediji su se utrkivali s objavljivanjem izjava Vojislava Šešelja koje su bile uvod u protjerivanje Hrvata. Tako su zabilježene neke od njih:
„Hrvate bih protjerao iz više razloga. Prvi što su oni krajnje nelojalni kao stanovnici Srbije, što je ogromna većina u HDZ, ili u funkciji njegovih vanjskih suradnika, što sve čine da destabiliziraju unutrašnje prilike u Srbiji. Oni su neposredni suradnici ustaša. Moramo primjeniti retorziju prema Hrvatima, jer je Tuđman protjerao 160 tisuća Srba. Ako su sve to učinili Srbima, što čekaju Hrvati u Srbiji. Treći razlog je što je najveći broj Hrvata koji danas živi u Srbiji, Ante Pavelić naselio u Zemunu, Slankamenu i još nekim mjestima. To je jednostavno princip državnog razloga u situaciji u kojoj je država u krajnjoj opasnosti. Mi tu petu kolonu moramo suzbiti. Radili bismo to na krajnje human način. Dali bismo im adrese izbjeglih Srba iz Hrvatske. To su jednostavna, čista i krajnje humana rešenja. Ne možemo biti humani prema Hrvatima a nehumani prema vlastitom narodu."(Osmica, 22. travanj 1992.)
Ili
„Zašto ste napravili spisak nepoželjnih novinara?
Treba pročistiti srpske državne medije, jer je veći postotak zaposlenih Hrvata. Ne ćemo stati sve dok se ne pročiste iz državnih medija Srbije. Smatram da svi Hrvati trebaju iseliti, osim onih koji su se odazvali mobilizaciji. Treba izuzeti Srbe katolike (Šokce i Bunjevce) koji uživaju punu ravnopravnost. Hrvatima ćemo dati adrese prognanih Srba iz Zagreba i Varaždina." (Večernje novosti, 17. travanj 1992)
Na mitingu u Novom Sadu podsjećajući na 300.000 izbjeglih Srba iz Hrvatske Šešelj je postavio pitanje što još čekaju Hrvati u Srbiji i naglasio da će se Srpska Radikalna Stranka zalagati da se oni protjeraju iz Srbije. Mogu ostati samo oni koji su se borili s njegovim dobrovoljcima a takvih je mali broj. Prognanim Srbima "treba dati adrese Hrvata u Srbiji, a Hrvatima adrese napuštenih domova u Hrvatskoj i da se obavi ta razmjena stanovništva, doduše pod pritiskom, ali ne od strane Srba", govorio ja tada Šešelj.
Kronika stradanja vojvođanskih Hrvata
Nije bilo mjesta od Subotice, Sombora, Bačke Palanke, Bača, Bezdana, Sonte, Vajske, Plavne, Srijemske Mitrovice, Rume, Kukujevaca, Golubinaca, Sota, Gibarca, Šida, Beške, Novog Sada, Beograda, Novog Slankamena, Sremskih Karlovaca, Sremske Kamenice, Petrovaradina, Surčina, Zemuna, Hrtkovaca..., da nije zabilježeno devedesetih godina neko kazneno djelo - paljenja kuća, prisilnog iseljavanja, obilježavanja hrvatskih kuća, fizičkog maltretiranja, prijetnji, gubitka uposlenja, bacanja bombi, a 15 ljudi je ubijeno:
Marija Purić je ubijena u osam sati navečer, dok je gledala televizor, u Golubincima. U Petrovaradinu je ubijena jedna osoba. U Slankamenu nije ubijen nitko ali je silovana jedna žena, i to su učinili zločinci iz Stare Pazove. U Hrtkovcima je ubijen Mijat Štefanac. U Kukujevcima je ubijeno više ljudi, samo u jednoj noći ubijena je tročlana obitelj. U Moroviću su ubijena dva brata... Uopće, najviše ubojstava je bilo u općini Šid.
U Novom Slankamenu, 5. kolovoza 1995. godina, poslije sv. Mise, vjernici su na ulici maltretirani i tučeni. Prijašnjih dana jedna je hrvatska kuća spaljena. Policija je dala do znanja Hrvatima da ih ne može zaštititi. U Hrtkovcima, 8. kolovoza 1995. godine, grupa mlađih ljudi upala je u crkvu prije večernje sv. Mise, istjerala župnika i vjernike i zabranila da se crkva dalje koristi. U Kukujevcima, 8. kolovoza 1995. godine, došli su uniformirani muškarci s dugim vojnim oružjem u rukama, prijetili su mještaninu Josipu Maroseviću i silili ga da se iseli. Kod Ivana Salitrežića istjerali su sve ukućane i zaključali se u kuću.
Josipa Salitrežića i njegovu suprugu izbjeglice su istukle, otele im novac i imovinu. Josip Salitrežić i supruga potom su pobjegli prema Šidu i svjedok ih više nije vidio. U Kukujevcima, 10. kolovoza 1995. godine, oko 12,00 sati počeo je masovan izgon Hrvata iz Kukujevaca i Gibarca. U Novom Slankemenu, 10. kolovoza 1995. godine, propao je pokušaj policije da vrati nekolicinu Hrvata u svoje kuće. Zbog prijetnje da će ga ubiti župnik preč. Edo Španović napušta župu pod prisilom.
Helsinški odbor za ljudska i manjinska prava u Srbiji 10. kolovoza 1995. godine, izdaje priopćenje za javnost u kojem konstatira teške povrede ljudskih prava Hrvata u Vojvodini. U Golubincima, 10/11 kolovoza 1995. godine, u noći su sve hrvatske kuće obilježene i dovode se Srbi iz Knina da se u njih usele. U Surčinu, 11. kolovoza 1995. godine, svi Hrvati su dobili ultimatum da se za 12,00 sati moraju iseliti. U Ruma, 11. kolovoza 1995. godine, u hrvatske kuće se nasilno uselili Srbi iz Hrvatske. U Novim Banovcima, 11. kolovoza 1995. godine, reporteri dnevnog lista „Naša Borba" obišli su ovo srijemsko mjesto i izvijestili da se u hrvatske kuće nasilno useljavaju novopridošli Srbi iz Knina i tjeraju domaćine da se isele, a da prije toga vlastoručno na kuću napišu ime i prezime Srbina koji je kuću „zauzeo".
U Srijemskoj Mitrovici je 15. kolovoza 1995. godine sahranjen Živko Lotrić, koji je dan ranije nađen u svojoj kući u Kukujevcima ubijen. U Suboticu je 16 kolovoza, stigla grupa građana hrvatske nacionalnosti iz Sonte, jer je u selo stigla grupa Srba koja terorizira ljude po selu i puca na kuće. Ovo je bio prikaz dijela stradanja Hrvata u Vojvodini. Strašne su to priče, ali država Srbija nije imala interesa da se to procesuira.
Gradonačelnik Zemuna je poticao deložaciju Hrvata
Vojislav Šešelj je za učinjena djela nagrađen mjestom gradonačelnika Zemuna. Položaj Hrvata u općini Zemun od dolaska na vlast Srpske radikalne stranke se naglo pogoršao, a gradonačelnik je poticao DeložacijaVojislav Šešelj je za učinjena djela nagrađen mjestom gradonačelnika Zemuna. Položaj Hrvata u općini Zemun od dolaska na vlast Srpske radikalne stranke se naglo pogoršao, a gradonačelnik je poticao deložaciju Hrvata. Zabilježeno je više slučaja nasilnog ulaska u stanove Hrvata, a najpoznatiji je slučaj bio obitelji Barbalić. Tada je gradonačelnik Šešelj dao jasan signal ostalim Hrvatima u Zemunu i okolici, što im slijedideložaciju Hrvata. Zabilježeno je više slučaja nasilnog ulaska u stanove Hrvata, a najpoznatiji je slučaj bio obitelji Barbalić. Tada je gradonačelnik Šešelj dao jasan signal ostalim Hrvatima u Zemunu i okolici, što im slijedi. Za organizacije koje su stale u obranu ugroženih Hrvata govorili su da su „proustaške", da su „ustaški lobi" u Beogradu i slično, a građanima koji su potpisivali peticiju šeseljevci (tako su se predstavljali) prijetili su telefonom i poručivali da se isele iz stanova. Policija ništa nije poduzimala.
Broj Hrvata u Zemunu neprestano se smanjivao: s 10 tisuća po popisu iz 1971. godine i 13 posto stanovništva, na nepune dvije tisuće i 1,27 posto, koliko je bilo na popisu 2002. godine. Zemun je grad koji je u prošlosti imao četiri hrvatska nogometna kluba: HŠK Građanski, HŠK Zemun, HŠK Dunav i HŠK Hajduk, zatim mnoga kulturno-umjetnička društva s hrvatskim predznakom, kao i Hrvatsku štedionicu i čitaonicu te Hrvatski sokol. Mnogobrojni Hrvati ostavili su neizbrisive tragove u povijesti Zemuna, a njihova djela i danas svjedoče o hrvatskom naslijeđu u Zemunu. Među mnogobrojnim Hrvatima čija djela i danas krase Zemun su: Franja Jenč, Josip Kraus, Franja i Stjepan Katinčić, Adam Filipović i mnogi drugi. Zemunsku poštu, Djevojačku osnovnu školu, zgradu Električne centrale, Opću javnu bolnicu, zgradu Željezničke škole, zgradu Vodne zajednice, bolnicu milosrdnih sestara »Milosrdnica«, kao i mnoge druge građevine gradili su Hrvati.
Predstavnici Vlade Republike Srbije da sada se nisu javno ispričali Hrvatima u Srbiji, niti iskazali iskreno žaljenje za nedužne žrtve i suludu politiku tadašnje Srbije.
Zlatko Ifković
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.