Politkomesari opet su tu

Nedavno je premijer MIlanović predstavljajući jednog novog ministra i opravdavajući njegovu potpunu nekvalificiranost za taj položaj nadmeno rekao: „Uostalom to je politički položaj".

Naravno, sva hrvatska javnost, i lijeva i desna, s Premijerom dijeli uvjerenje da je biti ministar u potpunosti politička funkcija pa se podrazumijeva da za tu funkciju (a to vrijedi i za direktore državnih poduzeća, ravnatelje agencija, i slično) nije potrebno nikakvo znanje i stručnost, već jedino političke kvalifikacije.

Budući da nisam nikada bio u nikakvim političkim Mihael Zmajlovićorganizacijama, ne znam što bi to trebalo značiti i što bi čovjek na političkoj funkciji u nekoj organizaciji zapravo trebao raditi. Ja sam mislio da čovjek na čelu jedne organizacije (od ministarstva do poduzeća) koja ima određeni broja ljudi, deset, sto, tisuću treba rješavati probleme, rukovoditi ljudima, donositi odluke, ostvarivati određene ciljeve. Za to treba imati organizacijska, menadžerska i stručna znanja. Što u tom svemu znači - politički položaj, politička funkcija i politička osoba? Znači li to da ta osoba ne treba rukovoditi, već samo donositi političke odluke, tko u tom slučaju rukovodi organizacijom, koje su to političke, a koje su menadžerske, a koje su stručne odluke, koliko ima jednih, drugih, a koliko trećih vrsta odluka?

Nije mi baš to posve jasno pa ću pokušati taj pojam U komunizmuU komunizmu, koliko god je uloga Partije bila negativna i štetna i u poduzećima i u društvu, ali ipak partijski sekretar nije bio direktor poduzeća, (naravno, direktor poduzeća morao je biti član Partije). Partija je ocjenjivala direktora, ali ipak nije upravljala poduzećem umjesto njega, nije donosila operativne i stručne odluke, nije se bavila organizacijom proizvodnjei tu političku funkciju malo analizirati. I počnimo s primjerima iz povijesti.

Primjeri iz komunističke prošlosti

Mi koji smo malo stariji znamo, a oni koji su gledali partizanskeZoran Milanovićfilmove ili čitali „Partizanski dnevnik" Ivana Šibla mogli su zapaziti da su partizanski komandanti uz sebe imali političke komesare. (Tu praksu su komunisti pokupili iz SSSR-a.) Ali treba zapaziti i još jednu činjenicu - te su funkcije bile odvojene i znalo se što radi komandant, a što radi komesar – tzv. politkom. I nije bilo slučaja (osim vjerojatno u posebnim okolnostima) da je politički komesar bio i komandant i donosio operativne odluke u bitkama. Nešto slično poslije rata, u komunizmu, nastavilo se i u poduzećima. Na primjer, direktor poduzeća Rade Končar bio je Ante Marković, a „politički komesar", partijski čelnik bio je Stanko Stojčević. Poslovne odluke donosio je Marković, a Stojčević se bavio komunistima, njihovima sastancima, kadroviranjem itd. Komunisti se nisu petljali u konstrukciju generatora, ali su pazili da ne bi netko ideološki zastranio i da sve drže pod kontrolom. Pričao mi je jedan prijatelj, ugledan Končarev inženjer: „Ja sam znao da ne mogu postati direktor, jer nisam bio u Partiji. Ali mi inženjeri bili smo cijenjeni, jer je naš posao bio važan za poduzeće. Stojčevića nisam nikada vidio u živo, osim na televiziji. On i njegovi partijci sigurno su znali da je moj tata bio domobran i bio na Križnom putu, da ja nisam u Partiji, da sam se ženio u Crkvi, ali nikada nije bilo problema, kada sam napredovao u okviru dozvoljenih razina – do šefa odjela i upravitelja ureda. Ako si radio svoj posao, ako nisi previše ugrožavao sustav, više – manje su te pustili na miru, do razine direktora, jer je poduzeće moralo funkcionirati. U našem Tehničkom uredu niti jedan šef nije bio u Partiji".

Partija je, naravno, kod izbora direktora forsirala političku, negativnu kadrovsku selekciju i to je bio jedan od razloga što je komunizam propao - politički izabrani kadrovi pokazali su se nesposobnima uspješno voditi poduzeća i rješavati probleme. S vremenom su ti politički komesari gubili sve više svoj utjecaj, a mi smo ih gledali s podcjenjivanjem.

(Nakon 1990. većina tih partijskih kadrova ubacila se u novi sustav, postali su veliki i uvjereni kapitalisti i ubrzo se obogatili. A mi koji nikada nismocrvenabili u Partiji sve smo to u čudu gledali, kao glupe ovce i zadnje budale.)

Zanimljivo je još nešto. U ona komunistička vremena, a posebno u 80-tim godinama mi svi smo s velikim podcjenjivanjem gledali na Fakultet političkih nauka i sve njihove kadrove, kao i na stručnjake za predvojničku obuku i društvenu samozaštitu. To smo smatrali trećerazrednim fakultetima, u odnosu na „ozbiljne" fakultete. I sada najednom kadrovi s tih fakulteta u našem kapitalističkom društvu imaju nevjerojatnu moć, upravljaju velikim gradovima (u Zagrebu), velikim poduzećima (ZG holding u početku) i važnim funkcijama, provode najsloženija restrukturiranja i reorganizacije velikih poduzeća (u ZG holdingu).

U komunizmu, koliko god je uloga Partije bila negativna i štetna i u poduzećima i u društvu, ali ipak partijski sekretar nije bio direktor poduzeća, (naravno, direktor poduzeća morao je biti član Partije). Partija je ocjenjivala direktora, ali ipak nije upravljala poduzećem umjesto njega, nije donosila operativne i stručne odluke, nije se bavila organizacijom proizvodnje. Ipak su te dvije funkcije bile odvojene. Stojčević je bio jako moćan čovjek, ali Partiji nije padalo na pamet da mu povjeri rukovođenje Končarom. Ali je zato HDZ-ova vlast na čelo ogromnog HEP-a postavila malog, nesposobnog i nestručnog partijskog potrčka.

I kada smo mislili da je propašću komunizma odzvonilo i političkim komesarima, oni su se pojavili u ovom našem kapitalizmu s još većom snagom i uz još veću moć nego ikada, krajnje nesposobni i nestručni, ali s mnogo većim ovlastima, te uz potpuno razumijevanje i podršku svekolike javnosti. Sada ne samo da partijska funkcija nije eliminirana iz državnih organizacija, već je eliminirala stručnu funkciju i zasjela na rukovodeću funkciju na način na koji se niti komunisti nisu usudili raditi. Postalo je pravilo da onaj tko osvoji vlast ima pravo raditi što hoće i njegovi kadrovi automatizmom uz funkciju „dobivaju i pamet" da upravljaju nekom organizacijom.

I to se sve događa 2012. godine.

To je stvarno suludo, blesavo i komunizamupravo bolesno.

Što su to političke odluke

U poduzeću, bilo kojoj organizaciji svakodnevno se donosi veliki broj odluka – to i jest posao rukovoditelja. Koje su odluke političke, a koje operativne i stručne, koliko ima jednih, a koliko drugih? (Naravno, političke odluke donose se samo u državnim organizacijama, privatna poduzeća su nešto drugo).

Budući da većina ljudi nema pojma o tome što znači upravljati poduzećem, ministarstvom ili bilo kakvom organizacijom ili sustavom, trebamo to malo razjasniti.

Pokušajmo si zamisliti da je poduzeće ili neka druga organizacija, jedan brod (u državnom vlasništvu) kojim upravlja kapetan i donosi razne odluke. „Političke" odluke mogu biti jedna ili dvije – da brod vozi željeznu rudaču iz Južne Amerike ili da vozi pomoć u hrani djeci Afrike ili da na brodu zaposli lijepu susjedu vlasnika broda ili da posada jednom tjedno ima ideološki kružok. Političkih odluka ima malo, a da bi brod uopće plovio kapetan mora donositi tisuće operativnih, izvršnih odluka za koje treba imati veliko znanje potrebno kapetanima. Umjesto broda možemo to analizirati na primjeru HEP-a. Koje su to političke odluke koje donosi direktor HEP-a? To su odluke koje su donesene na Vladi i on ih samo provodi – odluka o tržišnoj ili socijalnoj cijeni struje, hoće li se graditi Ombla, hoće li se graditi nuklearka ili proširiti termoelektrana Plomin, hoće li nam biti važnija zaštita prirode ili opskrba struje pod svaku cijenu, hoće li se elektrane prodati ili čuvati, te hoće li zaposliti nećaka od predsjednika stranke. (Iako bi i sve te političke odluke trebalo donositi na temelju detaljnih stručnih analiza i prijedloga). Nakon toga direktor donosi tisuće odluka koje zahtijevaju stručnost, iskustvo i znanje. Ako donosi samo političke odluke, postavlja se pitanje što radi većinu vremena.

Kaos u Zagrebu

Što znače političke i izvršne odluke, te njihova povezanost može se vidjeti na primjeru (jako skupog) kaosa koji vlada u Gradu Zagrebu. Zagrebom upravljaju Gradska skupština i Gradonačelnik koji je izvršna vlast. Skupština donosi političke odluke kroz usvajanje planova, strategija, propisa, programa i slično. Gradonačelnik kroz izvršnu i operativnu vlast te odluke treba realizirati. Milan BandićMeđutim, oni su „u neprijateljstvu" i ne surađuju. Zagreb je blokiran i nalazi se u suludoj situaciji koju svi građani skupo plaćaju. Skupština blokira sve odluke Gradonačelnika, a on ne poštuje odluke Skupštine. Međutim, ima nešto još gore. Zastupnici u Skupštini su uglavnom krajnje nestručni, nemaju znanja, a većinom su lijeni i nisu naučeni na ozbiljan i studiozan rad koji je potreban za donošenje kvalitetnih odluka. A Gradonačelnik niti je stručan, ne zna ništa o organizaciji i rukovođenju, ali je briljantan populist i zna komunicirati sa svojim biračima i zato osvaja vlast. U Skupštini rasprave su na jako niskoj razini. Izgleda da stranke nemaju ili ne koriste stručne timove koji bi analizirali neki problem i donosili kvalitetne prijedloge. Na aktualnom satu većina pitanja su na razini diskusija u kafiću, kada se komentiraju naslovi iz novina, a svađe zastupnika zabavljaju medije i javnost. Gradski zastupnici postavljaju Gradonačelniku pitanja za probleme koje bi u svakom normalnom gradu rješavao neki običan referent.

To znači da Grad ne funkcionira, da referenti ne rade svoj posao, ali to znači da niti Gradonačelnik ne radi svoj posao, jer je njegov posao da osigura efikasno funkcioniranje gradskih službi. Međutim, gradske službe jedva funkcioniraju, jer pročelnici, ljudi koji rukovode uredima i s 500 zaposlenih nemaju pojma niti o organizaciji niti o stručnom aspektu svog posla. Oni su političke osobe i „ne trebaju biti stručni". Moramo se sjetiti kako su se pred nekoliko godina obrukali u Skupštini koja je morala odlučivati o njihovom postavljenju. Pokazali su da niti jedan od njih čak ne zna kako se napiše običan životopis, što inače zna svaki klinac od 17 godina. Najgori primjer svega može se naći u Uredu za gospodarstvo gdje se pročelnik, koji upravlja sa 60% hrvatskog gospodarstva, s gospodarstvom uopće ne bavi, jer ga jedino zanima pisanje pjesama i turistička putovanja s inovatorima po svijetu na koja Grad troši ogromne novce. Budući da ništa normalno ne funkcionira, onda Gradonačelnik mora vatrogasnim metodama raditi posao referenata, zuji po Gradu i želi ostaviti dojam velikog angažmana. A ne radi uopće posao Gradonačelnika. „Neprijatelji" Gradonačelnika koji vladaju u Skupštini sve to ne razumiju i napadaju ga posve trivijalnim prigovorima s kakvima on lako izlazi na kraj.

Posljedica svega toga je Zagrebfinancijski kolaps Grada, Holding ima stotine milijuna kuna gubitka, a broj nezaposlenih prešao je 40.000.

Naravno, to Zagrepčani uopće ne razumiju i rastope se od sreće, ako im Gradonačelnik obeća da će im popraviti klupu u parku ili kada mladi predsjednik Gradske skupštine pleše s umirovljenicama.

Od Strategije, taksista do vrtića

Razina stručnosti i sposobnosti u gradskoj upravi, u kojoj su sve funkcije i u Gradu i u Skupštini političke funkcije, može se ilustrirati s nekoliko primjera.

Grad Zagreb jedini od svih gradova u Hrvatskoj nema svoju Strategiju razvoja. To je najvažniji dokument razvoja bilo kojeg grada, ali to je vjerojatno pretežak zadatak za intelektualnu razinu ljudi koji upravljaju Gradom. Većina zastupnika, zajedno s Gradonačelnikom niti ne znaju što je to Strategija ni zašto služi, a kada je napravljen nekakav smušeni prijedlog nisu ga niti ozbiljno pročitali niti ozbiljno komentirali.

Drugi primjeru su još uočljiviji. Svi se sjećamo da su prošle godine Skupštinu obilježila rješavanje dva problema koji su izludili građane Zagreba – problem s taksistima i problem s dječjim vrtićima. Problem koji je nastao za zagrebačke taksiste, kada je konkurencija iz Rijeke dolazila u Zagreb, u normalnom društvu bi se riješio u maksimalno dva sata, uz jednu kavicu sa šlagom. Međutim u Zagrebu je preko sto ljudi o tome diskutiralo mjesecima, a zagrebački taksisti su se maksimalno osramotili. (Nitko nije uočio jedan još važniji detalj tog problema. Zagrebački obrtnici i njihova Komora su pokazali da nisu sposobni suočiti se niti s konkurencijom koja dolazi iz Rijeke. Zamislite kako će biti sposobni suočiti se s konkurencijom koja će 2013. početi dolaziti iz Bugarske, Rumunjske, Mađarske. To je problem o kojem nitko ne želi razgovarati).

Još veća sramota od taksista je slučaj dječjih vrtića. Taj problem, koji bi se među normalnim ljudima riješio za dva dana, izluđivao je roditelje male djece cijelu godinu i sve još nije gotovo. Treba reći da je u tom problemu Gradonačelnik u pravu, a stranke i njihovi zastupnici u Skupštini maltretiraju građane i pokazuju potpunu nesposobnost da bilo koji problem riješe. NjihovZagrebjedini cilj je napadati Gradonačelnika, ali nemaju hrabrosti raspisati referendum i smijeniti ga.

Grad Zagreb zaslužuje i bolju Skupštinu i boljeg Gradonačelnika. Iako su možda u pravu oni koji kažu da Zagrepčani imaju točno ono što zaslužuju, prema tome kako se odnose prema svom Gradu, interesima Grada i prema budućnosti svoje djece. To pokazuju već jako dugo na izborima.

Sada se vidi koliko je besmisleno opravdanje da su važna upravljačka mjesta političke funkcije za koje ne treba stručno znanje.

Kako je to sve moguće

Užasava me sama činjenica da moram ovo stanje uspoređivati s iskustvima iz komunizma, jer sam se iskreno nadao da o komunizmu više nikada neću morati razgovarati, a još manje uspoređivati ih s današnjim političarima. Nažalost, sada moram reći (koliko mi god nije drago) komunistima je bilo stalo do države, do gradova, do poduzeća, jer su znali da jedino u okviru strukture države mogu postojati. Pa, iako su nanijeli mnogo zla, učinili veliku štetu, radili sve moguće sulude reforme koje su upropaštavali gospodarstvo i činili ga sve lošijim, ipak nisu hotimično uništavali poduzeća i državu.

Ovima, današnjima do države nije niti malo stalo, jer su im gospodari koje treba slušati u Bruxelessu (s tim se Jadranka Kosor najviše i hvali), a poduzeća smatraju svojim plijenom koji ne treba čuvati već maksimalno očerupati. Zato je moguće da na ključna mjesta stavljaju politkomesare koji nemaju nikakvih niti znanja, niti sposobnosti, osim što u okviru svojih političkih zadataka moraju slijepo slušati svoje partijske šefove, pa makar i upropastili organizaciju koju vode.

Zato je moguće da se „instalira" idiotski stav da „menadžer ne mora biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake". Taj stav i takva politika upropastila je našepoduzećegospodarstvo, jer ga vode ljudi koji nisu u stanju riješiti niti jedan problem.

Kod izbora direktora u komunizmu partijske komisije su pisale dugačke i detaljne partijske karakteristike, za rukovođenje poduzećem ispunjene nepotrebnim podacima. Ali su se bar potrudili da nešto prouče i napišu. Danas je dovoljno da šef stranke, koja god bila, na povjerenstvu za kandidata kojeg predlaže kaže: „To je moj prijatelj i ja imam povjerenja u njega". Taj kandidat ne treba zadovoljiti niti jedan stručni kriterij, ali glavno da je prijatelj, kum ili da s nekim svaki petak karta.

To su postala načela na kojima se stvara ovo društvo i to su razlozi sveopće krize i katastrofe u koju srljamo.

Mogu razumjeti da kumicama s Dolca sve to nije jako važno, da to ne razumiju, ali još nisam čuo nikakvu reakciju niti od naših intelektualaca, od naše znanosti, od Matice, od HAZU, od Sveučilišta. Lijevi intelektualci sve to podržavaju, a ostali se ne žele miješati u medijiposlove onih na vlasti. Izgleda da je mnogim intelektualcima ipak najvažnije u tom promašenom sustavu zauzeti neku poziciju, dobivati svoju plaćicu, čuvati svoje privilegije, ne „talasati" previše, ne buniti se, dobivati svoja putovanjca u inozemstvo, nastupe na raznim simpozijima, po koji EU projekt, neku lovicu tu, neku tam, pa glumiti „struku" na političkim projektima, ima toliko poslova na kojima čovjek može misliti na sebe i lijepo zaraditi, da stvarno nema smisla baviti se problemima društva.

Uz opću ravnodušnost javnosti izvršena je „intelektualna kastracija Hrvatske", sve stručne ljude je politika eliminirala iz svih sfera odlučivanja. Čak su javno proglašeni „trećim ešalonom". Takva politika svoj vrhunac doživjela je pod Sanaderom, ali su i ovi koji su danas na vlasti, nastavili na isti način. Na sve funkcije postavili su političke poslušnike, bez znanja, iskustva, a i bez morala, poltkomesare koji znaju samo slušati svoje partijske šefove i šefove iz Bruxelessa.

Oni će kao i u oni komunizmu uništiti ovo društvo.

A možda je to nekome i cilj.

Pajo Grkčević

 

Pon, 23-09-2019, 01:24:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.