Ponašanje u prometu

Može li se ponašanje u prometu naučiti, a ako može, na koji način? Bonton koji se odnosi na prometnu sigurnost sudionika sastavni je dio naše savjesti. Ljudi smo i griješimo, kako u donošenju odluka, tako i u prometnom prosuđivanju. Smirenost, pažnja, gledanje drugih sudionika u prometu ključni su za sigurnost svih. Svjedoci smo svakodnevnih nesretnih slučajeva koji se događaju na ulici. Prometni znakovi očito nisi dovoljna mjera koje bi sesvi pridržavali.

Krenimo najprije od pješaka koji često precijene situaciju i pretrčavaju preko cesta s više traka, a nikad ne znamo koliko će automobilima još biti crveno. Bez obzira što pješak ima pravo prelaska preko pješačkog prijelaza u odnosu na vozače, treba gledati i procjenjivati hoće li se vozilo zaustaviti. Trebalo bi uzeti u obzir vlastitu sigurnost, a ne provoditi prava.

Što se tiče biciklista, oduvijek je bilo pravilo da se bicikl gura preko pješačkoga prijelaza, što danas rijetko susrećemo. Najčešće vidimo ljude kako biciklom punom SigurnostLjudi u malim sredinama često su opušteni i osjećaju se sigurnije, dok su gradski vozači naučeni na bržu vožnju reguliranu semaforima. Svaka vožnja je različita i itekako ovisi o sredini. Nesavjesni i neoprezni vozači u centru pažnje na nesreću imaju samo sebe i isključivo sebe. Prevelika brzina u naseljenim mjestima pogubna je za nevine ljude koji se eto, uobičajeno nalaze nasred ceste, odnosno na pješačkoj stazi. Svjedoci smo jedne takve situacije koja se dogodila nedavno usred Zagreba, na Kvaternikovu trgu.brzinom, bez da prethodno prikoče„preletavaju“ s jedne strane na drugu, a pritom nas opuhne vjetar koji proizvode od silne brzine.

Vožnja automobila

Voziti automobil zna biti itekako teško i neugodno, posebice ako nismo fokusirani na situaciju oko sebe, na ljude oko sebe, i onda kada vozimo „napamet“. Ima dosta onih koji se voze istim putem do određenoga cilja i natrag i tako svaki dan godinama, a onda se odjednom nešto promijeni, a nismo toga ni svjesni jer znakove i upozorenja ni ne primjećujemo, jednostavno ne dopiru u naše područje opažanja. Voziti u maloj sredini, a kasnije u velikoj također nosi sa sobom određeni stupanj nesigurnosti kao i obratno, kada gradski vozači dolaze u male sredine.

Ljudi u malim sredinama često su opušteni i osjećaju se sigurnije, dok su gradski vozači naučeni na bržu vožnju reguliranu semaforima. Svaka vožnja je različita i itekako ovisi o sredini. Nesavjesni i neoprezni vozači u centru pažnje na nesreću imaju samo sebe i isključivo sebe. Prevelika brzina u naseljenim mjestima pogubna je za nevine ljude koji se eto, uobičajeno nalaze nasred ceste, odnosno na pješačkoj stazi. Svjedoci smo jedne takve situacije koja se dogodila nedavno usred Zagreba, na Kvaternikovu trgu.

Nesavjesnosti pripisujemo i vožnju pod utjecajem alkohola. Premda je dozvoljeno 0, 5 promila savjesni vozač zna da neće popiti ni kapi bez obzira na zakon, jer što nam zakon vrijedi ako nas alkohol ometa u vožnji.

Situacija koja nas izbacuje iz takta su mobiteli! Krenimo od pješaka koji razgovaraju s prijateljima preko Vibera, What's upa ili Messengera i ne vide kamo hodaju, do biciklista koji tipkaju na mobitel preko istoimenih aplikacija i ne vide kamo voze, do onoga najgorega, kadavozači pišu poruke jer oni, tobože, sve imaju pod kontrolom.

Savjesnost i odgovornost

Nevjerojatno je kako tako mala stvar može upravljati našim umom i savješću. Krivci pri nesrećama često ostanu pošteđeni, barem u onoj mjeri koja bi na neki način zadovoljila žrtve, ali i opomenula ostale na savjesnost i odgovornost. Dakle, nije toliko bitno što pišu zakoni i kakve kazne predviđaju, već je bitno da smo sudionici prometa umom i tijelom, da ne mislimo samo na sebe već i na druge kako bi se smanjili tragični događaji.

Na predavanjima u autoškoli neprestano se spominje kultura vozača, no prilikom posjedovanja vozačke dozvole nekolicina se prisjeća predavačevih riječi i primjera o kulturi vozača. Osim što se od vozača očekuje kultura, pri čemu se misli na njihov oprez i uvažavanje drugih, valja istaknuti da se treba poraditi na kulturi svih sudionika prometa, od pješaka do biciklista.

U prvom razredu osnovne škole učiteljice upoznaju razred sa snalaženjem u prometu. Djeca su još premala da bi sve upamtila i o tome logički promislila. Dobivanjem vozačke dozvole i intenzivnim kočenjem ispred zebre osvješćujemo svoje postupke koje smo radili kao pješaci kada smo istrčavali ispred vozila. Tek tada postajemo pažljiviji pješaci. No, što je potrebno učiniti da postanemo svi zajedno pažljiviji? Nesnosno trubljenje automobila u koloni zasigurno nije.

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.