Pothvat "Mjesec"

 

U ovom napisu koristim kratice: DG za dalekoglednicu (televiziju), SM za svemrežje (Internet), SP za slikopis (film).

mjesecNedavno smo na DG imali prilike vidjeti dokumentarac "Operacija Mjesec". Upravo je tako stajalo u najavama programa. Poslije je bila znakovita suprotnost između snažnih osjećaja koje je u gledateljima ovaj SP pobudio i skoro pa potpune odsutnosti komentara u priopćavalima. Raščlanjujući sve dostupne podatke, slike, snimke, svjedočenja sudionika tog pothvata, gledatelji su mogli shvatiti što se 1969. godine stvarno događalo: čovjek se zapravo nikad nije iskrcao na mjesec. Sve je bila prijevara radi promidžbenog učinka, tehnologijske pobjede SAD-a nad suprotstavljenim Sovjetima a na taj način i radi rušenja komunizma. U dokumentarcu je pobrojano niz argumenata koji nesporno potvrđuju da je sve bila laž snimljena u studijima MGM kraj Londona, istim studijima u kojima je prije toga snimljena i Kubrickova "Odiseja u svemiru".

Ali ..., e sad dolazi ono čuveno "ali ...". Ali pri kraju dokumentarca se moglo vidjeti kako sudionici dobivaju nekakav papir te se potom smješkaju i govore kako su sa zadovoljstvom sudjelovali u emisiji. Učinjeno je to na način da se u početku ne zna kakav su to papir dobili a nije odmah bilo jasno ni zbog čega se smješkaju. Mnogim gledateljima to očito nije bilo jasno ni kasnije ili se pak tih kratko umontiranih dijelova više nisu ni sjećali. Čini se kako je tek manji dio gledatelja uspio shvatiti da je sve to neka, pomalo nastrana, zafrkancija te da su na onim papirima zapravo bile uloge koje su sudionici (na kraju, ispada glumci) igrali.

Podvaline podvale podvala

To s papirima na kraju prikazano je kratko i površno, isprepleteno sa odjavnom špicom, na jedan, rekao bih, podgranični način (subliminalna poruka), tj. negdje na granici zamjetljivog. Čitajući jedini forum koji sam na SM našao o dokumentarcu, vidio sam da su i tamo ljudi bili zbunjeni i posvađani. Kao da nam je neka "nevidljiva ruka" bacila, kao i toliko puta do sada, kost pa se naslađuje kako se mi onda glođemo. Kao što vidimo, postoji tehnika. Nešto je rečeno i nije rečeno, istina je i nije istina. Podvala je i nije podvala. Na Youtube-u sam poslije našao kako je i sama podvala ustvari podvala ("Moon landing hoax is a hoax"). Čovjek se upita, pa tko je tu lud?

Na Youtube-u sam odgledao dva skoro istovjetna dokumentarca. Jedan iz tri dijela gdje su izbačeni dijelovi sa papirima i osmjesima tako da SP čovjek gleda kao normalan dokumentarac kojem se vjeruje. Vidio sam i onu drugu inačicu, u šest dijelova, ovaj put dopunjen papirima i osmjesima. Pa tko voli, nek izvoli. Tehnika ovdje primijenjena istovjetna je onoj u čuvenom radijskom "izravnom prijenosu invazije marsijanaca" Orsona Wellesa iz 1938. godine. Većina ljudi je tada propustila "uhvatiti" očito prekratku uvodnu napomenu kako se radi o inscenaciji a ne o prijenosu "u živo" a onda su krenula dramatična "izravna javljanja s terena". Poslije su naravno, puno bolje i potpunije objasnili o čemu se zapravo radilo ali je neželjeni(?) učinak već bio postignut. Mnoštvo je ljudi u panici zakrčilo ceste bježeći pred marsijancima kako bi utočište potražili u planinama. Slična je tehnika fluidne stvarnosti i neizvjesnosti primijenjena i u poznatoj seriji "Dosje X".

Dakle, na ovim i sličnim primjerima možemo vidjeti kako naša okolina u kojoj se zrcalimo i koja nas oblikuje, postaje nejasna, zdvojna, nevjerodostojna, neistinita, patvorena. Sve je ciničko ruganje i sprdnja. Ili možda ipak nije? Ili je to ipak prava stvarnost? Ovakve, u nas ubačene dvojbe, nesigurnosti, postaju dio nas i time mi sami postajemo poput nje, zdvojni i nesigurni. Ali zbog toga, potom i povodljivi, skloni prihvatiti izbor i rješenja istih onih koji su nas, između ostalog i ovakvim SP-ima, i uveli u to stanje zdvojnosti. Slično je i s nasiljem i pornografijom koji tako postaju naše "nove vrijednosti", naša "nova kultura" a mi neki "novi ljudi" a zapravo u sve većoj mjeri ono što smo još do jučer nazivali psihopatima. Ne zaboravimo, djeca to osjećaju i uzvraćaju na svoj način.

U psihijatriji se smatra kako ne postoji jedinstven uzrok shizofrenije nego više čimbenika doprinosi nastanku bolesti. Jedan od važnijih je svakako i tzv. "dvostruka poruka" ("double bind"). Na primjeru ovog dokumentarca vidimo kako se "dvostruka poruka" koristi kao tehnika proizvodnje ludila. Gledateljstvo (mnoštvo) postaje zbunjeno, rastrojeno, i ne snalazeći se u porukama koje dobiva, uznemireno. Ne zna što je stvarnost a što nije, ne može više tu stvarnost shvatiti, u odnosu na tu stvarnost se postaviti i konačno, najsvrsishodnije reagirati i uopće normalno živjeti. Ako je nužno, od napada se i braniti. Ali u tome i jest stvar. Tako zbunjeni ne možemo ni shvatiti kakav je to napad i odakle uopće dolazi. Mi se mijenjamo brže od naše sposobnosti da to shvatimo. I tako mi postajemo krotke ovce u Novom svjetskom poretku, toj policijsko-vojnoj diktaturi. "Svojom voljom" prihvaćamo sve bez ikakve volje za otporom.

Stvarnost nam uporno izmiče

Ako su u dokumentarcu nastupili glumci s ulogama, onda to i nije bio dokumentarni nego igrani SP. A ipak u najavi je jasno stajalo baš "dokumentarni". Osim već spomenutih postoji i niz drugih primjera. Cjepiva, genetski preinačena hrana – GPH, zaprašivanje otrovima iz zrakoplova bez oznaka. Sve to uništava naše zdravlje. Pa ipak, puno njih je spremno poreći opasnost jer stručnjaci, ili šute ili nas uvjeravaju u suprotno, ili se bar čini kako nema dovoljno dokaza. Slično je i sa rušenjem Njujorških blizanaca. Stvarnost nam uporno izmiče. Točnije, naša ćutila su zaposjednuta te nam je onemogućen uvid u pravu svarnost, tako da više nismo ni svjesni da živimo nametnutu umjetnu stvarnost a koja i služi tome da nas odvrati od one prave. Ovo je vrlo uspješno prikazano u SP-u "Matrix".

Što se tiče spomenutog dokumentarca, na SM-u se može pročitati kako on spada u skupinu, mogli bi reći, "rugamentaraca" (na engl. mockumentary ili mocking documentary), dakle dokumentaraca rugalica. Nisam imao pojma da tako nešto uopće postoji a dojam je zapravo kako su izmislili cijeli SP žanr samo kako bi ljude izluđivali a onda ih ponovo oblikovali prema njihovim planovima.

Usmjereno mnoštvo i tajne službe

Sličan je postupak i sa igranim SP-om. Prečesto uopće nismo svjesni sprege vojnoindustrijskog sklopa i Hollywooda ali nju više nitko iz SP-nih krugova i ne poriče. Podsjetit ću samo da je Luigi Luraschi, kao agent CIA-e, desetljećima u potpunosti upravljao Hollywoodom ali i drugim SP-nim središtima u svijetu. Njegova je bila zadnja u svemu, od tehnika utjecaja na gledatelje, odabira scenarija i uloga do zadnjeg statista.

Na Govornici "Usmjereno mnoštvo" (u Makarskoj već 6 godina vodim javne tribine) spominjao sam i Johna Gittingera bivšeg glavnog psihologa u CIA-i i njegovu izjavu: "Svaki čovjek je na neki način ranjiv a ta se ranjivost može iskorititi da se od nekoga napravi ono što se želi napraviti a oni sami to ne žele biti. Od ljudi se može napraviti strojeve, automate za svrhe koje im se odrede".

Kao što sam već spomenuo, mi smo ono što zrcalimo iz našeg okruženja gdje upijamo doživljaje, gdje izmjenjujemo osjećaje. Zato volimo svoje mjesto, dok nam neki sličan grad, u Italiji ili Francuskoj npr., ne znači baš ništa. Taj sklop uspomena, doživljaja, osjećaja čini nas onim što jesmo. A ako se to zrcalo, ta vanjska stvarnost, zamijeni, npr. DG-om, postat ćemo nešto potpuno drugo. I upravo tom cilju služi DG i zato je Luraschi desetljećima nadzirao SP studija. Kao što sam rekao na Govornici "Usmjereno mnoštvo", mijenjati našu svijest upravo i jest cilj onih koji onda tako mogu nama neometano upravljati i sigurno vladati. Govorio sam između ostalog i o poznatom psihijatru, E. Cameronu i njegovim pokusima koje je obavljao za CIA-u u sklopu zloglasnog projekta MK-Ultra. Ovdje se, međutim, ne radi o brisanju naše svijesti i pamćenja elektrošokovima i visokim dozama antipsihotika da bi nam potom u snu putem magnetofona ucijepili novu osobnost. Ovdje je postupak puno istančaniji, puno teže ga je prepoznati a time je opasniji. Učinak je čak i gori od onog Cameronovog. Nismo ni svjesni da smo promijenjeni.

Ali taj CIA-in plaćenik, kao ugledni gospodin i liječnik, predsjednik Svjetske psihijatrijske udruge i mason, nikad nije ni optužen za svoja nedjela a kamoli osuđen. Za utjehu na Youtube-u možemo naći tek izraze žaljenja bivšeg predsjenika SAD-a B. Clintona. I danas ima finih i poznatih, uglađenih i uglednih, sposobnih i stručnih ljudi, a u suštini zločinaca, koji, kao ni spomenuti ugledni psihijatar, nikad neće odgovarati za svoje zločine, bez obzira koliko ljudi unesrećili, koliko ljudi zarazili ili ubili, koliko obitelji rastrojili, koliko djece i odraslih izludili.

Stvarnost kao niz krivotvorina i laži

Je li čovjek bio na mjesecu ili nije? Po svim argumentima koje smo do sada čuli i vidjeli, ne samo u ovom "rugamentarcu", može se zaključiti kako je taj "epohalni pothvat" još jedan u nizu laži i prijevara. Naša stvarnost se doima kao niz krivotvorina, od Pearl Harboura i rušenja Njujorških blizanaca do tzv. "demokracije" i tzv. "ljudskih prava". Domovinski obrambeni rat se krivotvori pred našim očima usprkos mnoštvu svjedoka. Ali to mnoštvo je usmjereno, a time i ušutkano. Admiral D. Domazet Lošo nas upozorava na informacijski rat i njegove metode. U tom surječju, možemo se upitati, slijedi li neka vrsta napada širih razmjera u sklopu kojega bi ovaj "rugamentarac" i njemu slična izluđivanja ljudi bili uvod, neka vrsta "topničke pripreme" (pandemija i proglašenje ratnog stanja npr.)?

Odsutnost komentara (kritičara, komentatora, blogera) na spomenuti dokumentarac se možda može shvatiti kao izraz zbunjenosti i nesnalaženja. Možda osvrta nema i zbog osjećaja postiđenosti jer smo "pali na štos". Ali upravo tu možemo vidjeti da se stidom zbog "padanja na štos" može uspješno suzbiti naša moć mišljenja i potom proizvesti naša šutnja. Ne bih htio vjerovati kako je "nevidljiva ruka" onemogućila osvrte. Moguće da je tome doprinio i strah od izjašnjavanja o "nezgodnoj temi" za koju više nismo ni sigurni je li uopće "tema" pa je sve skupa onda najbolje preskočiti. Ali, u psihologiji, što je neka tema "nezgodnija", to je tim važnije o njoj razgovarati. Istina oslobađa, bez obzira koliko teška ili nerazumljiva bila, i bez obzira koliko mi zbog toga od nje bježali. Da ne bi bili tek dijelovi usmjerenog mnoštva, izluđenog mnoštva, dužnost nam je uložiti napor, pokušati shvatiti istinu, pokušati shvatiti tko i zašto, na kakve sve manje ili više uočljive načine s njom i zbog čega manipulira. I prije svega, ne dati se potkupiti ni vrbovati. Živjeti istinu i živjeti za brata čovjeka bez obzira koliko on sada bio protiv nas. Budimo ga iz nametnutog i zlokobnog ali njemu ugodnog sna. Naravno da ćemo postati njegovi "neprijatelji".

 

Ivo Dužević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.