Policija čuvala „ustanike" dok su plesali kozaračko kolo

Gledajući slikovni zapis iz slavljeničkog i ustaničkog Srba činilo se da je vrijeme stalo. Ostarjeli tzv. partizani, nešto mladeži, ulovilo se u kozaračko kolo, plesalo kao u Titova vremena. Iritantno je to bilo gledati, najviše zbog prosvjeda većeg broja hrvatskih građana koji je tekao usporedno s proslavom u Srbu. Prosvjednike je čuvala hrvatska policija, kako ne bi sam skup kulminirao sukobom.

Proslava i cilj

Ne znam kako su se osjećali i hrvatski policajci i skupina građana koja je prosvjedovala, jer gledati 2011. da ih netko radi budalom i pleše i pjeva Titove koračnice stvarno ne može biti lako. Pogotovo kada se zna jako dobro da sam „ustanak" nije bio ustanak, već organizirana palež i ubijanje. Zato je izgledalo kao da spomenuti tzv. partizani i njihovi unuci plešu i zabavljaju se na nečijem grobu.

Ustanak u Srbu je bio srpski, s različitim ideologijama, ali s jedinstvenim ciljem: etnički čist teritorij. Ubijalo se Hrvate. Hrvatska 'elita'Treba se upitati kako je laž o ustanku u Srbu postala istina. Štoviše, etničko čišćenje u Hrvatskoj slavi i naša politička elita, kao bogatstvo povijesne zbiljeSada ostarjeli ustanik čak iz Beograda dolazi na mjesto nekadašnje klaonice, da bi mirno pojeo „ustanički" obrok i progovori koju „reč" o slavnoj prošlosti, kada je grupa osoba predvođena Jovanićem, Polovinom i Matićem napala praznu postaju u Srbu i „oslobodila" je od nikoga. A nakon toga krenula su partizansko-četnička klanja, dok od hrvatskih duša nije potpuno očišćen teren u Lici. Ostao je pošteđen samo Lovinac, kojeg su slični „antifašisti" zapalili devedesetih godina tijekom Domovinskog rata. Dodamo li tome zbivanja u  Domovinskom i u prošlom ratu u Republici Srpskoj jasno je koliko su dalekosežne posljedice kozaračkog kola i kozaračkih kola.

Stjepan Mesić u Srbu

Treba se upitati kako je laž o ustanku u Srbu postala istina. Štoviše, etničko čišćenje u Hrvatskoj slavi i naša politička elita, kao bogatstvo povijesne zbilje. Pri tome se zanemaruje i činjenica kako su „ustanici" mučki ubili i Marka Oreškovića, kada je htio odjeliti srpski fašizam od komunista, svojstven divljanju lokalnih četnika, komunista i drvarskih četnika po hrvatskoj zemlji pod talijanskom okupacijom. U svom pokušaju Orešković je završio mrtav, slično kao i istina o tim događajima.

Kao i u Kumrovcu, povijesne krivotvorine u Srbu podržao je Stjepan Mesić. Milorad Pupovac je pak u svom gorljivom govoru u Srbu veličao zbivanja iz 1941. Pri tome mu je zasmetao čak i dan prije položen vijenac HSP-a, kao i prezime predsjednika te stranke Danijela Srba. HSP je međutim vijencem tek htio upozoriti na stvarna povijesna zbivanja. Slaba organizacijaDa je svaka udruga ili stranka okupila barem 10% članstva kojeg ima na papiru tada bi se vidjelo puno više od onih tristotinjak hrabrih hrvatskih građana na prosvjedu protiv proslave u SrbuSlično vrijedi i za Dražena Kelemineca iz druge pravaške stranke koji već duže vrijeme upozorava na politiku apsurda s proslavom 27. srpnja.

I na kraju...

Što reći o svemu? Teško je tvrditi kako je teatar apsurda posljedica inertnosti naroda, kao što neki to rado vole reći. Treba radije pitati gdje su 27. srpnja bile silne udruge. Zar one nisu mogle organizirati svoje članstvo? Što je sa silnim domoljubnim strankama i pokretima, zar njihova vodstva nisu u stanju politički djelovati? Zar ovo nije bila prilika za pokazati jedinstvo i slogu?

Da je svaka udruga ili stranka okupila barem 10% članstva kojeg ima na papiru tada bi se vidjelo puno više od onih tristotinjak hrabrih hrvatskih građana na prosvjedu protiv proslave u Srbu. Zato bi se pojedini naši političari trebali konačno zamisliti na beznačajnosti stranačke scena koja je i ovaj puta zbog neorganiziranih vodstva podbacila, a zbog čega su je „ustanici" premašili i u svojem broju i organizaciji.

Igor Drenjančević