Nacionalizam

Nacionalizam ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Ona pozitivna ima odrednicu u domoljublju, ona negativna u šovinizmu. Po toj prosudbi pojam je vrlo opasan, ako se koristi u svrhu mržnje i protežiranje većine, ali mnogo puta i manjina pokušava šovinizmom spojiti svoje ideje. Uglavnom pojam su ljudi kroz povijest češće koristili u negativnim konotacijama, kao što; su imperijalizam, rasizam, fašizam, komunizam, pa do današnjeg stanja, vjerskog fundamentalizma.

I naš narod je sudjelovao u tim metamorfozama društva, ali u zadnje vrijeme politička praksa EU baš nas sve više stigmatizira, kao primjer negativnog nacionalizma, iako nismo ništa više ili manje imuni na sve loše i dobre konotacije imena nacionalizam, makar smo puno mlađa država od naših susjeda.

Svatko logičan priupitao bi se, kako to da i tako velika nacija kao primjerice Italija pati od karcinoma nacionalizma imperijalističkog stila još i danas, a neki njeni čelnici baš nas upozoravaju na opasnost nacionalizma. Sjetimo se kako postoji zadarski gradonačelnik u pričuvi na talijanskoj strani, stalne pretenzije na Istru, nekakve vlade koje svojataju Istru i na kraju je sve to podržano od IDS-ove samovlade u Istri, rasprodajom imovine i forsiranjem talijanskog jezika. Kao da nije bilo dovoljno pljački istarske imovine, opijanja u ricinusovom ulju, pa sada svakakvi talijanski poduzetnici vršljaju po Istri, kupuju zemlju i hotele u bescjenje, a sama privreda te županije sve više propada uz sva ta "silna ulaganja". Primjećujemo tek da se Jakovčićev trbuh sve više širi, kao i njegovi vinarski apetiti. Jedina konstruktivna ulaganja vidljiva u Istri su prometnice, a čak i one prvo se povezuju sa Trstom, a tek kasnije kreću prema Rijeci i Zagrebu. Na taj način i naša vlada potiče sve jači talijanski utjecaj i nepotrebnu talijanizaciju. Enormno skup most na Mirni podržao je kontraverzni župan istarske regije, ali ga istovremeno ne zanima povezivanje dubrovačke županije s ostatkom zemlje, jer mu je taj most preskup. Kada ta dva slučaja usporedimo, uviđamo kako već sada naša vlada provodi strane interese, zanemarujući vlastite građane.

Indolencija i krajnja nestručnost naše vlade, koja se poput pijanca na autocesti sudara sa svojom kratkovidnošću i ne vidi kako u Istri talijanizaciju prihvaćaju uglavnom doseljenici iz područja bivše države, koje je namjerno Ranković naseljavao pedesetih godina prošlog stoljeća. Talijanska država gradi i ima vrlo lijepo uređene vrtiće i škole u Istri, s besplatnim udžbenicima, izletima i vrlo jasno se približava loše stojećim doseljenicima,a oni njoj uzvraćaju podržavanjem talijanskih ideja. Zadnji primjer je Poreč i okolica, koji provode jaču talijanizaciju od dopuštenog, talijanski jezik postaje imperativ, iako na terenu ima izuzetno malo Talijana, baš kao i na području Vodnjana i Galižane, tako da su mnoga bošnjačka djeca većinom u njihovim školama iz čistog prosperitetnog razloga. Naravno ima i hrvatskih slijepaca, zadojenih nekakvim prosperitetom na talijanski način, tako da i danas ti nakaradni tipovi radije nose prezimena nastala na kućnom broju osobe, jer talijanski imperijalisti nisu mogli slavenska imena u potpunosti promijeniti, talijanizirati, pa su ovi ostali kućni broj-Quaranta, Bilići su ostali Delbianco. To se događa zbog nebrige države za vlastiti narod i edukaciju.

Tu ljudsku glupost ne plaća kod nas samo Istra, plaća i glavni grad kao i ostali naši popaljeni gradovi, u koje su mnogi prognanici pobjegli, a sada hodočaste na koncerte plastificiranih celulitnih srpskih pevaljki, valjda da ih uvijek podsjete kako su ih ovi ekavičari uz tu muziku tjerali iz domova. Kažu ljudi, da se o ukusima ne raspravlja, ali ovo nema veze sa ukusima, već su oba primjera plod nedostatka osobnosti. Kao točka na i svim glupostima je i ponašanje nekakvog tehničkog direktora "Lena", koji nam želi propisati način navijanja na stadionima i time pokazati koliko on drži do našeg domaćinstva i autoriteta domaćina, a opet time u svezi i do državne vlasti. I to se sve pobrojano događa, jer nitko ne brine o vlastitom narodu

Više je nego jasno, da je i prema njemu došao glas o nama kao nacionalistima, šovinistima, pa on kao europejski malograđanin na vlastitom primjeru nekulture i bahatosti polako trenira naš ulazak u EU, sarkastično rečeno.

Naša vlast, umjesto da je ponosna što smo spasili i oslobodili svoju zemlju i Bosnu, trčkaraju po svijetu i izdaju svoje generale, oporba uopće ne postoji već egzistira kao frustrirana druga strana hdezeovskog obraza, drugačijeg imena -SDP.

Zna ta oporba graktati po Saboru, ali ne zna konstruktivno oponirati vlasti, a kad zagusti baš ta "intelektualna elita" pokriva broj ruku potrebnih hadezeovcima. S vremena na vrijeme naša konstruktivna oporba prodrma potencijalnu oporbu klasičnom komunističkom parolom,"kako državotvorna oporba" koketira s fašizmom, zaboravljajući kako sama sdpovska elita predvođena predsjednikom Josipovićem koketira s partizanskim genocidom, relativizira ga i na taj način pokazuje u sebi itekako puno zabrinjavajućeg fašizma i primitivizma, koji ne može biti vodeća snaga u zemlji. Inače će hrvatska država biti drvena kuća trulih greda iz koje ispadaju čavli svakodnevno, jer su graditelji svjesno ugrađivali trule planjke.

Zato je po meni presudno dići glas ponosa, nad stalnim pritiskom laži vlasti i tzv. oporbe, vraćanjem digniteta otvoriti vrata progresu, hrvatskoj ideji i riječi pred tuđim nacionalizmima, poglavito srpskim i talijanskim. Primjerice prihvatiti ruku HSP-a, doći u Vukovar, pokazati konačno mirnu većinu, stvaraoce zemlje i reći dosta je izdaje! Previše je nevine krvi proliveno, ljudskih sudbina osakaćeno, da bi nekakvi Tadić vršljao po svetinji Vukovaru, a sam skup treba imati poziv na otrježnjenje. Naravno, buđenje domoljublja je važnije od same stranačke komponente. Vukovar je spojio zemlju danom kada je postao masovna žrtva, sada opet taj isti Vukovar simbolizira sve prevarene radnike bez posla, sve branitelje bez prava, sva popaljena ognjišta, sve izdaje generala, sve tragične i nerazjašnjene žrtve vatrogasaca, nebrigu prema njihovim obiteljima, svako gaženje , trganje i paljenje naše zastave, zapravo svaku izdaju i nema boljeg mjesta od Vukovara za takav istup.

Konačno podignimo glave i glas.

Igor Drenjančević