Only zunzarije&vuvuzele

Povodom pisma Gojka Borića

Kao suverenista, pristalicu teorije suvereniteta, formiranog u bivšoj državi na temelju udžbenika i predavanja «Teorija države i prava» autora prof. dr. sci. Olega Mandića, koji je svojedobno držao istoimenu katedru na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, što sam i danas, neugodno me je iznenadio tekst gospodina Gojka Borića, objavljen u HL od 22. studenoga 2011. u rubrici Pošta – pisma, reakcije, stajališta pod naslovom: «Što je ostalo od prvotnog suvereniteta koji sad brani Benjamin Tolić»?

Načelno, Jugoslavija je bila suverena država, sa svim elementima suverenosti, Republika Hrvatska u početku i otprilike do bolesti prvog demokratski izabranog predsjednika dr. Tuđmana, a spominjanje Albanije u negativnom kontekstu od strane g. Borića držim neodmjerenim, jer je Albanija vrlo dugo suverena država, koja je tu suverenost održavala usprkos svim prijetnjama i napadajima i nadživjela Jugoslaviju.

U samu eristiku, dakle odnos dva, po meni, vrlo poštovana hrvatska autora, kao i niz sintagmi i izraza iz teksta ne uključujem se, jer ima sadržaj, metode, običaje, jednom riječju, stil borbe mišljenja argumentima vrlo sličnima onomu što se definira kao sve dozvoljeno u ljubavi i ratu – sve do uvrjeda.

Radi «težine» mojeg teksta treba ovdje dati i neku definiciju eristike pa ćemo posegnuti za Rječnikom stranih riječi Bratoljuba Klaića, gdje autor eristiku određuje kao svađu, prepisku, vještinu prepiranja; vođenje prepirke, spora; težnju za nadbijanjem protivnika u diskusiji bez obzira na istinitost izvoda i zaključaka. U Borićevom tekstu ima svega toga, pa i uvrjeda, ali to nije ono na što ćemo se pokušati referencirati.

O autorima sve najbolje

Prije svega moramo reći da se radi o autorima koje poštujemo. Bardovima, sličnih dobnih dosega, a i sam sam tu negdje. Gospodin Borić je 'talking head' svojevrsnog zaslona/prozora HL s pogledom u EU iz njemačkog prostora, gdje autor živi i djeluje, a članke gospodina Benjamina Tolića čitam povremeno, kada dođem u prigodu, bilo u Hrvatskom slovu, ili prenesene na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, ili negdje drugdje. Tolić i BorićPrije svega moramo reći da se radi o autorima koje poštujemo. Bardovima, sličnih dobnih dosega, a i sam sam tu negdje. Gospodin Borić je 'talking head' svojevrsnog zaslona/prozora HL s pogledom u EU iz njemačkog prostora, gdje autor živi i djeluje, a članke gospodina Benjamina Tolića čitam povremeno, kada dođem u prigodu, bilo u Hrvatskom slovu, ili prenesene na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, ili negdje drugdjeTekstovi su im odlični, seriozni, informativni, ilustrativni, puni podataka, formuliranih mišljenja, stavova, stajališta, komentara. Jednom riječju, respektabilni, a zajedničko im je, nažalost, što se ne mogu vidjeti niti u jednom tiražnom mainstream mediju. Budući ću morati citirati dijelove teksta g. Borića, koji su nam zanimljivi, njih ću staviti pod znakove navoda

Moj tekst će se zlonamjerno moći interpretirati i da je pisan na temelju istrgnutih citata, pa odmah na samom početku moram reći da nemam nikakvih zločestih, ni zlobnih namjera. Da sam zbunjen i da mi je stalo do pojašnjavanja rečenog, to da.

Evo citata:

«...a što se tiče današnje suverenosti Republike Hrvatske, čak i one u prvih deset godina njezina postojanja, treba samo spomenuti da je Hrvatska pod svojim prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom pristala na Haaški tribunal, potpisala Daytonski sporazum i ušla u Europski parlament, dakle udaljavala se krupnim koracima od klasičnog državnog suvereniteta, onako kako ga krivo shvaćaju naši suvremeni «suverenisti», a tada nisu ni pisnuli protiv toga. Zašto? Pretpostavljam jer nisu imali snage protiviti se vrhovniku ili su bili uhljebljeni u njegovim strukturama».

Glede pravog i krivog shvaćanja suvereniteta, kako danas stvari stoje, pravo shvaćanje suvereniteta je, opet ćemo posegnuti u Rječnik Bratoljuba Klaića i pročitati, da «suverenitet znači (1) vrhovna prava – prava suverena; (2) samostalnost, nezavisnost države o drugim državama u njezinim unutarnjim poslovima i u vanjskim odnosima». Za mene je ovo definiranje sasvim dovoljno i razumljivo kao pravo, uz moj dodatak da postoji suverenitet u značenju da ga se može ustavnom, parlamentarnom i zakonodavnom procedurom prenijeti na nekog drugog, poštujući definirane interese svoje države i naroda.

Da ima drugih definicija, starijih ili mlađih i modernijih to je nepobitno, ali ovaj tekst nema pretenzija produbiti to pitanje. G. Borić vrlo tvrdo navodi pristanak na Haaški tribunal, Daytonski sporazum i ulazak u Europski parlament, dok je prvi predsjednik bio živ, kao udaljavanje od klasičnog suvereniteta velikim koracima i u pravu je, osim njegove mjere dužine koraka, jer, po mojem mišljenju, suverenitet nije bitno izgubljen, a te akcije trebalo bi povijesno analizirati s obzirom na uvjete (međunarodni pritisci), vrijeme (rat, okupacija, zbrinjavanje izbjeglica i prognanika, razne vrste balvana i embarga i dr.) u kojem su nastale.

Međutim, prije svega, svaki rat u povijesti završio je međunarodnom mirovnom konferencijom. I zaključcima otprilike – kom opanci, a kom obojci...Nama je, umjesto mirovne konferencije, svim silama i elementima moći nametnut Haaški tribunal, kao ad hoc sudska institucija, koju će «zaraćena plemena» s poštovanjem i pobožnošću prihvatiti, koja je trebala kazniti krivca i agresora, a to se, poslije pokazalo naivnim. Agresor, na koncu nije ni do danas imenovan niti će biti. Tko normalan u ondašnjim uvjetima općeg i njegovanog strancoljublja ne bi povjerovao tzv. međunarodnoj zajednici i stranoj pravdi, premda drugačijih iskustava nije nedostajalo, bila su poznata, ali nisu bila u prvom planu. Bila su «pod tepihom». Ista je stvar s Daytonskim sporazumom. Tko ga ne bi potpisao u ondašnjim uvjetima, a izrodio se u današnje, uza svakog laika nerazumljivo stanje u Republici BiH, s kojim nitko, ni stranci no domaći, nije zadovoljan, ali ima nezadovoljnih, zadovoljnih, i najzadovoljnijih.

Uvrjedljivo obraćanje suverenistima

Ulazak u Europski parlament pokazuje težnju za ulaskom u Europu kao cilj i dr. Franje Tuđmana. G. Borićevo uvrjedljivo obraćanje suvremenim «suverenistima» kao uhljebljenima u njegovim strukturama, ne odnosi se na mene, a vjerujem ni na njih, jer su znali da dr. Franjo Tuđman zna braniti nacionalne interese. Znao je i bio prepreka bogzna čemu sve ne. Otuda i pitanje otkuda «detuđmanizacija» i tko ju je provodio. I odakle i zašto. I komu je i još uvijek odgovara? Neka to g. Borić pokuša odgovoriti sam sebi. Suverenistima sigurno ne.

Da nije bilo «detuđmanizacije» kao glavne političke i praktične preokupacije vladajućih, moglo se, na razini države, tražiti pred Ujedinjenim narodima izmjene pristupa Haaškom sudu na temelju pravnog instituta – clausula rebus sic stantibus, na temelju promijenjenih okolnosti prema kojima se sud transformirao u izjednačitelja agresora i žrtve, ratnih protivnika u zločinima, izbjegavši utvrditi agresora. Treba podsjetiti da je spomenuta klauzula važna i važeća u međunarodnom pravnom životu i inkorporirana i u sporazum Hrvatske i Vatikana, i to izrijekom, da se sporazum primjenjuje dok se ne promijene okolnosti. Neka g. Borić opet pokuša odgovoriti sam sebi i na to pitanje, zašto to nije učinjeno kada je trebalo. I , jesu li, po njemu, «suverenisti» išta mogli učiniti onda, kada ne mogu ni danas?

Opet citat:

«A što se tiče današnje Hrvatske pitam se gdje je njezina suverenost kada je njezinih 90 posto banaka u stranim rukama. Nešto slično može se reći i za osiguravajuća društva, dvije trećine medija u vlasništvu su njemačkih i austrijskih nakladnika, odustajanjem od ZERP-a darovali smo Talijanima silno jadransko bogatstvo, glede nafte i zemnog plina isto smo darovali Mađarima, u pravosuđu moramo surađivati ne samo s Haagom, nego i s Beogradom itd., itd. Što je ostalo od prvotnog hrvatskog suvereniteta koji sada brani Benjamin Tolić?

Mora se priznati da je ovaj hodogram g. Borića sjajno oslikao put nakon smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske. Da je još spomenuo razinu zaduženosti države mogli bi ga nazvati putem koji vodi u jedini «suvereni» status, koji je prvi počeo prije pet/šest godina definirati dr. Slaven Letica, isto tako stalni suradnik, HL, kao i g. Borić, kao dužničko ropstvo. Sve je to voda na dr. Borićev mlin glede, po njemu, «suverenista», a navodnici g. Borića pokazuju da takvima nedostaju argumenti.

E, sad, glede argumenata treba također citirati dr. Borića o njegovu opredjeljenju:

«Nigdje nisam zagovarao učlanjenje Hrvatske u E-Uniju, pod svaku cijenu. Kritizirao sam Sanaderovu krilaticu kako nema cijene koju ne ćemo platiti da bismo ušli u EU. Isticao sam: EU da, ali da je isto tako važno, kako. Upozoravao sam da se Hrvatska mora dobro pripremiti za opstanak u Uniji.

Sve je ovo lijepo, da ne može biti ljepše kada dr. Borić na kraju svojeg članka ne bi rekao:

«Vjerujem da bismo unutar Europske unije bolje prošli jer ne bismo imali toliko prostora za strane ucjene, a naše bismo interese mogli bolje braniti».

G. Borić je, kako se sam predstavlja, zagovornik proeuropske političke misli i tvrdnje da će naš ulazak u EU biti oproštaj od Zapadnog Balkana. U idealnoj demokraciji to je njegovo pravo, kao što je pravo i suverenista i «suverenista» iznositi i argumentirati svoja mišljenja, a narod će se o ulasku, ili ne, izjasni na referendumu, zbog čega je mijenjan i Ustav. Gdje je putokaz za tu zemlju «nedođiju» na kojem piše – idealna demokracija? Poznata je teorija i praksa na temelju Brežnjevljeve doktrine ograničenog suvereniteta, suverenitet SRH u SFRJ, i sadašnji i budući suverenitet članica EU. Koja i kakva je razlika?! Nema je, jer je to temeljni postulat složenih država, kakva će, realno je očekivati, postati i EU. Nažalost, poznat je i početak i kraj složenih država, koje traju dok netko ima interes da traju.

Od g. Borića jedino očekujemo odgovor na pitanje o značenju njegova uvjerenja, koji očitavamo kao emociju, o smanjenju prostora za strane ucjene, kada je sve što je prethodno sjajno nabrojao, ilustrirajući status i sadržaj današnjeg suvereniteta hrvatske države, izmješteno iz njega kroz pregovore, ali i praksu, ucjenama upravo EU i njezinih članica, uz pripomoć SAD. Jesu li interesi EU zadovoljeni pa g. Borić iz svojih izvora i svoje EU promatračnice zna da će prestati, kao i da ćemo, ali ne kaže kako, bolje braniti naše interese s takvim suverenitetom, kako ga je i on opisao i definirao.

Kada ne bi bilo medija, a promjene eurosituacije iz sata u sat tresle Europljane, ali i nas, a mogući raspad eurozone sprječavao miran san svima onima koji štede u eurima u bankama, ali i u madracima, slamaricama, pa i «ispod veša» u ormarima, zabrinutim za njegovu vrijednost i svoju crkavicu, ne bi znali za moguću i predvidivu reorganizaciju EU na, zasad, dvije vrste članica i ostale poznate i nepoznate euposlastice. Sjećamo se Stjepana Radića i njegovih riječi iz 1918. o guskama u magli, a od euroobservera Borića i HL očekujemo barem savjet o najkvalitetnijem GPS uređaju za što komforniji let crogusaka, kroz magluštinu, u EU, koja se danas jedva nazire i bez magle.

Završno kako sada, ali glede suvereniteta i uvijek, stvari stoje, a ta poštapalica je uvijek snažna, kada se njome koriste dame, je da država postoji ili stoji samo ako je suverena, država bez suverenosti ne stoji i nema je, kao ni suverenosti naroda bez države. Sve ostalo je nešto između. Snažni hibridi kao svjetska financijska oligarhija, moćne međunarodne korporacije i sl. imaju stvarni suverenitet kroz nedodirljivost, na temelju svoje financijske i gospodarske moći, ali one nisu države u klasičnom smislu riječi. Zasad države nisu odumrle, kakva su bila ljevičarska i liberalistička očekivanja, premda se te politički opredijeljene svjetske političke i društvene grupacije i skupine ponašaju ne samo kontinentalno nego i globalno, kao da država i njihovih granica nema.

Kakva je uloga g. Borića i naših suverenista i «suverenista» i male gologuze Hrvatske u svemu tomu pokazat će vrijeme, koliko ga ima.

Dran