Only zunzarije& vuvuzele

Gledati film «Koko i duhovi»

Iako nismo filmski kritičari ni filmaši, nego pasionirani gledatelji, u najboljem smislu te riječi, dopustit ćemo si slobodu napisati nešto o filmu. Prije nekoliko minuta, poslijepodne na blagdan Svih Svetih, nazvala me šulkolegica Nena i izvijestila o svojim aktivnostima unatrag tjedan dana, od povratka iz Švicarske, gdje je bila u posjetu sinu, do današnjeg hoću/ne ću glede posjeta Mirogoju bei nacht. Uzvratio sam istom mjerom, a najviše ju je zanimalo to što sam sredinom listopada nakon dvadesetak godina bio u - kinu. Na pitanje: koji si film gledal, odgovorio sam – nemam pojma. Naravno, radilo se o naslovu, a glede sadržaja ocjena je bila minus pet. Čiste petice, naravno, nema.

Dječji film

U kino sam dospio slab i nemoćan oduprijeti se upornom nagovaranje prijatelja Mire, uz ispriku da se radi o dječjem filmu, ali i poentiranje da u filmu ima malu ulogu, a ne da mu se ići samom. Argumenti da mi je, reumatičnom, s problemima u kukovima, koljenima, itd., teško sjediti i izdržati u uskim, neudobnim sjedalima i još užim prolazima između redova sjedalica dva sata, jer se radilo o dugometražnom igranom filmu, nisu bili učinkoviti. Prevladalo je prijateljstvo. I žrtva u čast prijateljstva.

To nam je bio i prvi posjet Cinestaru u Branimirovoj ulici, a ozračje je bilo kao u sekvencama televizijske serije o Seinfedu, Radnja filmaDva sata, ili nešto manje, koliko je trajala projekcija proletjelo je začas, nije bilo nikakvog umora zbog sjedenja, dosade. Radnja filma i zaplet, i naravno sretan rasplet, toliko zaokupljaju pozornost, da je film bilo ugodno pratiti, bez napora, koji je inače potrebno uložiti ne samo u ponekad teško razumljive uvozne film žblj kartegorijeove, kakve emitiraju sve televizijegdje glavni junak sa svojim prijateljima često posjećuje njujorške kino predstave. Američka kina sa šankovima, kantama kokica, osvježavajućim napitcima, bombonima, žvakalicama, grickalicama i čokoladicama, više dvorana označenih brojevima s prikazivanjem više filmova, u koje se ulazi iz zajedničkog predvorja, široka i udobna sjedala, ogromni prolazi između redova sjedalica, savršena projekcija na širokom zaslonu, visokokvalitetan zvuk, u najavnim insertima prejak i preglasan, tako da se osjeti neugodna vibracija u solar plexusu, savršen ton za vrijeme trajanja filma o kojem je riječ. Sve u svemu – sjajno, pa i u slučaju prigovora kako se radi o besplatnoj reklami za Cinestar i za film. Oni imaju svoju vlastitu reklamu, koja je uvjerljiva i potvrđena, da se radi o kinima sa pet zvjezdica.

Projekciju filma je tog dana pratilo petnaestak gledatelja, radilo se o omladinskom filmu kojega je radnja smještena u vrijeme prema kraju bivše države. U Zagrebu kakvog se sjećamo, snimljene sekvence dočarale su nam ozračje u ondašnjim novogradnjama, koje su danas već trošne starogradnje, energetsko stanje u složenim hvatima i metrima cjepanica pokrivenim katranpapirom, prometni status skoro bez prometala, staromodan namještaj interijera, ali i uspjelih pokušaja prema ondašnjim dizajnerski modernim, a jeftinim trendovima, obleka isto tako. Ne ćemo ispričati fabulu jer bi to bilo nepristojno prema budućim gledateljima kojih će sigurno biti.

Ali možemo reći da ima zaboravljenih podruma i podzemnih prašnih labirinta sa trčećim štakorima, mrtvih ljudi, koji se kasnije otkriju i pokažu živima, tajnom blagu, otmice djevojčice i njezina bijega spuštanjem konopcem s prvog kata u ovećoj pletenoj košari s balkona, odnosa roditelja i djece u tinejdžerskoj dobi, zabrinutosti zbog njihovog nestajanja bez javljanja, sreće kada se pojave neozlijeđeni, zgodno oslikanim razlikama glede imućnosti običnih građanskih obitelji - svega što omladinski film čini zanimljivim s malone pustolovnim zapletom i neizbježnom milicijom/policijom, često glasnog ponavljanja riječi –jasno, u ondašnjim uniformama, s kapama nekad poznatim kao «šapke», stalno pod rukom, da bi se pod kraj filma na njima pokazao i mali hrvatski grb. I stari, uglavnom stojadinski, vozni park.

Zanimljiva radnja

Dva sata, ili nešto manje, koliko je trajala projekcija proletjelo je začas, nije bilo nikakvog umora zbog sjedenja, dosade. Radnja filma i zaplet, i naravno sretan rasplet, toliko zaokupljaju pozornost, da je film bilo ugodno pratiti, bez napora, koji je inače potrebno uložiti ne samo u ponekad teško razumljive uvozne film žblj kartegorijeove, kakve emitiraju sve televizije, gdje je radnja uglavnom vezana uz trku raznih tipova s revolverima, od policije, gangstera, dilera, kriminalaca, zločinaca, detektiva i ponekog scenaristički zalutalog normalnog tipa, nego i vrhunske uratke kao što je Indiana Jones i tajna kristalne lubanje. U domaćem filmu, koji smo gledali, radnja je stoga tekla zanimljivo, ali čini se na prvi pogled sporije od tempa na koji nas je televizija navikla. Što je rezultiralo zadovoljstvom u praćenju i normalnom razumijevanju fabule. Da je bilo napeto – je!

Od ocjene šlamperaja glede nepamćenja naslova filma i ostalih generalija spasio nas je Jutarnjak od prošle subote, u kojem je kao «Osoba tjedna» predstavljen redatelj Danijel Kušan, kojem je film «Koko i duhovi» prvi dugometražni film, a prikazan je na ovogodišnjem Pula Film Festivalu, gdje je osvojio četiri nagrade, među njima i prestižnu nagradu publike! Film je snimljen po predlošku istoimenog romana njegova oca Ivana Kušana.

Povratak djece u kino

Glede ocjene, ne ćemo se upuštati u tu, za nas, nesigurnu disciplinu, osim onoga – vrlo gledljivo, jer nam spoznaje o filmovima za mlade, ali da ih gledaju i odrasli, sežu do kultnog «Vlaka u snijegu», prema romanu isto tako kultnog pisca Mate Lovraka, kojeg smo reprizu s guštom očekivali prošle godine, ali ga nismo bili u stanju dogledati do kraja, i još kultnije serije «Smogovci» Hrvoja Hitreca, koju nemamo prigodu, a željeli bi, gledati u reprizi zbog razloga koje samo televizije ( i šire) znaju.

Ocjenu ćemo prepustiti novinarki Lani Bunjevac iz Jutarnjeg:

- Konkretno, kaže Bunjevac, moja je generacija bila toliko zaluđena «Smogovcima» da smo čak i na fakultetu markirali jutarnja predavanja, kako bismo po ne znam koji puta pogledali reprizu. Uspjeh «Koka i duhova» hrvatskom je filmu donio još nešto vrlo važno, a to je povratak dječje publike u kina. Kušan smatra da su djeca vrlo zahtjevna publika, koja je u posljednjih dvadesetak godina bila potpuno zanemarena».

Ne treba zanemariti ni informaciju novinarke Jutarnjeg da je Kušanov dugometražni debi u kinima u tri tjedna gledalo 29.000 gledatelja, što je respektabilna brojka ne sam za omladinski film, nego i za hrvatski film općenito.

Iako se nismo upustili u ocjenu, u preporuku se bez straha upuštamo i preporučujemo – gledati!

DRAN