Večernjak kao partner

Prije nekoliko dana Večernjak se raspisao o svom jubileju kroz mišljenja, čitaj hvalospjeve, ode čak, (sami sebe hvale i izborom objavljenih pohvala, ha-ha... op.p.) poznatih i za njih važnih o njemu. U povodu visoke godišnjice! Među njima, dopuštamo si i malo sarkazma, više onih s pozitivnim mišljenjima koji ga ne kupuju iz svojeg džepa nego im dolazi na stol za njih besplatno zbog njihova mjesta u hijerarhiji. Prvi refleks je bio Kalimerovski – zakaj mene nikada nitko niš' ne pita. Odgovor sebi bio je i gorak i sladak. Gorak zbog ne poznatosti pa stoga i medijske nezanimljivosti i marketinško-piarovske beskorisnosti, a sladak isto tako jer zbog ne poznatosti možeš reći kaj god hoćeš i kada te nitko ništa ne pita, a misliš da imaš što za reći. Tu je nezamjenjivi onkl Facebook, koji ti to i bez Večernjakove ne zainteresiranosti omogućava. I, štoviše, nevažnom, ali sebi važnom, omogućava ti frizerski reći – Večernjakovci k'o vas šiša ... Evo vam i mojeg mišljenje koje ionak, da sam vam ga poslal, ne bi nikad objavili. Čovjek mora imati uvijek i gotovo uvijek ima izbor, uobličen u barem u dva izlaza. Jedan izlaz ima samo u slučaju kada ga pojede Vrak.

Prvo Vjesnik kao državni list

U početka mojeg novinskog opismenjavanja, rođenog Zagrepčanca, imao sam izbor između dva dnevnika – VjesnikSan je dosanjan i bio ostvaren tek kada je Vjesnik poslije devedesetih prošlog stoljeća počeo objavljivati kultnu, vrlo demokratsku rubriku „Stajališta“ koju je uređivao nezamjenjivi Miroslav Ležaja, gdje je objavljeno više mojih članaka i stajališta. Stajališta, mislim na rubriku su bila škopljena i uškopljena po načelu – neš' ti medijske demokracije, jer demokracija to smo mi.... I nestala zajedno s Vjesnikom s medijske scene prije desetak godina.Vjesnika i Narodnog lista. Ponekad i Borbe, ali to je već bila kućna investicija. Vjesnik je bio veći, većeg formata i državnopolitički važniji, s većim slikama u odnosu na Narodni list, manjeg formata i s manje i manjim slikama. Gledajući prvo slike (za klinca tisuće riječi, ha-ha...), a i zahvaljujući neredovitoj kupnji, ne baš svakog dana mojeg poštovanog pokojnog Oca, a njegov je izbor kao državnog službenika bio državna novina, Vjesnik je bio i moj izbor preko kojega sam upoznavao novine, ali i novinarski nedosanjan san, što se pokazalo kasnije.

San je dosanjan i bio ostvaren tek kada je Vjesnik poslije devedesetih prošlog stoljeća počeo objavljivati kultnu, vrlo demokratsku rubriku „Stajališta“ koju je uređivao nezamjenjivi Miroslav Ležaja, gdje je objavljeno više mojih članaka i stajališta. Stajališta, mislim na rubriku su bila škopljena i uškopljena po načelu – neš' ti medijske demokracije, jer demokracija to smo mi.... I nestala zajedno s Vjesnikom s medijske scene prije desetak godina. Da ne bi bilo zabune ovaj dio posta nije oda samo Vjesniku nego malo duži uvod. Upokojenom, (moguće i nasilno) Vjesniku pripada nekrolog, ali o tomu na godišnjicu njegova ukidanja, koju nitno niti slavi niti se toga sjeća jer moderni svijet ne voli uspomene, koje su za nekoga, a u ovom slučaju Vjesnikovce, i gorke i bolne.

Narodni list je mrtav – živio Večernjak

Kao nestali vodi se i Narodni list. Ne znam zašto, ali moguće i da netko zna. Najvjerojatnije zbog modernizacije zastarjelih novina. Ni o tomu nema nekrologa, nigdje epitafa... Osim moguće u nekoj povijesti novinarstva i medija. Tko nađe – dobitnik. Ali, po poznatom povijesnom kraljevskom načelu, jer svaki medij je svojevrsno „kraljevstvo“ koje se obraća svojim podanicima koji se u ovom slučaju nazivaju čitateljima, Narodni list je mrtav – živio prvo Večernji vjesnik, pa onda i Večernji list - zamijenio ga je – rodio se – Večernjak. Koji je ovih dana proslavio svoj jubilej. Sve do umirovljenja bio sam u ranije istaknutoj skupini koja nije kupovala novine, već su „formacijski“ stizali na stol svi državni dnevni listovi i izabrani gospodarski...Meni najzanimljiviji, uz poštovani i ozbiljni Vjesnik s člancima dužine plahti, kako se to opisivalo nekad u novinarskom slangu, najsimpatičniji, sveobuhvatniji i sadržajno raznolikiji Večernjak s kraćim tekstovima, a s obale Slobodna Dalmacija... sa stilom uređivanja – pulziranje uvijek zanimljivih Velog i malih mista i njihova južnjačkog temperamenta... Za uvod dovoljno...

Večernjak – partner (istospolni, haha)?

I danas u Zagrebu se tiskaju dva mainstream lista, a moj je izbor uz „ penzičku“ cijenu pretplate jedan od njih - Večernji list. Zašto? Zato jer ga držim partnerom. Dakle Večernjak je, naglašavam, moj životni partner. S obzirom da je po naslovu muški rod, moglo bi se reći i istospolni, s kojim svakodnevno u ležećem stavu provodim vrijeme poslije ručka. I čitam ga. Naglasak je na čitanju, a ne informiranju. I poneki puta i reagiram, što je objavljivano u gotovo visokih više od devedeset posto slučajeva. Jesam li zaljubljen u partnera? Nisam. Što je s obzirom na protok godina i normalno. A čitanje i ustrajavanje je, moglo bi se reći i – stvar partnerske navike. Ali, nije. I poštujem ga. I zavidan sam, onako ljudski. Dok ja starim, a zdravstvo je takvo kakvim ga opisuju mediji, pa i Večernjak, i osjećamo ga takvim, moj partner se , kada se pojavi potreba, obnavlja, mijenja i modernizira izgled, prilagođava sadržaj potrebama svojih vlasnika, oglašivača i čitatelja, uvodi nove rubrike u skladu sa željom ostati u trendu. Sve to u sve težim uvjetima za papirnate novine, u kojima se za egzistenciju bori, nastojeći ostvariti onu već ofucanu i istrošenu floskulu – za svakoga ponešto. Naravno da kao i u svakom partnerskom odnosu ima i nezadovoljstva i s moje strane, a vjerojatno i sa strane partnera. Međutim, prevladavajuće je pristojno zadovoljstvo. A u slučaju da me partner vara, što je moguće, ostaje utjeha da o tomu uvijek saznam zadnji, ali saznam, a s obzirom da se radi o papiru, opraštam mu jer ionak vrijedi samo jedan dan. A poslije svakog danas postoji ono sutra...

Sadržaj je paleta zadovoljavajućih sadržaja

Naglasak je na sadržaju, a forma je prikaza sadržaja uvijek profesionalno ponuđena od strane uredništva, a prihvaća se kao i u svakom partnerskom odnosu s vremenom i navikom na novo. Fluktuacija autora i novinara je očekivana ali koji puta i iznenađujuća, u skladu s kretanjima na novinarskom „tržištu“. Novi nasljeđuju „stare“, koji odlaze na bolje ili na neki drugi način, u što se ObzorPosebnu izvanserijsku kvalitetu drži tjedni prilog OBZOR. S naglaskom da nismo isti, da nemamo iste ukuse, svjetonazore, gledišta i želje. U tomu je najvažnije da imamo izbor, u ovom slučaju ne samo dva stajališta ili stila nego više njih. Pa tko što voli nek' izvoli. A naglasak je Večernjak nije moja novina nego – još jednom – partner, sa svim dobrim i manje dobrim partnerskim atributima i značajkama. Do rastave. Do koje uglavnom ne dolazi, jer Uredništvo zna znanje.ne bi šteli mešat, ali zašto ne reći da poslije nekih odlazaka ostaje nepopunjena praznina. Koja se poslije protokom vremena popuni, ili se na nju zaboravi. Posebna vrijednost lista su komentari i analize u kojoj autori imaju svoje kolumne. To smo ocijenili kao korištenje pozitivnih demokratskih iskustava“ upokojenog“ Vjesnika i njegovih ranije već spomenutih „stajališta“.

Kroz tu rubriku prodefilirali su brojni autori različitih svjetonazora od kojih se je zahvaljujući izboru Uredništva moglo štošta saznati, naučiti, upoznati se s rezultatima raznih i raznolikih razmišljanja, spoznaja i stavova, ponuđenih nama čitateljima kao paleta s koje možemo skidati po želji i boje i nijanse koje nam odgovaraju. Posebnu izvanserijsku kvalitetu drži tjedni prilog OBZOR. S naglaskom da nismo isti, da nemamo iste ukuse, svjetonazore, gledišta i želje. U tomu je najvažnije da imamo izbor, u ovom slučaju ne samo dva stajališta ili stila nego više njih. Pa tko što voli nek' izvoli. A naglasak je Večernjak nije moja novina nego – još jednom – partner, sa svim dobrim i manje dobrim partnerskim atributima i značajkama. Do rastave. Do koje uglavnom ne dolazi, jer Uredništvo zna znanje.

Zastupnik čitatelja

A to znanje dobrim dijelom dolazi iz djelovanja institucije - Zastupnik čitatelja, koja je u Večernjaku ustanovljena unazad desetak godina i razvijena do savršenstva, jer novinarski i urednički osposobljena osoba s iskustvom na tom mjestu točno zna kako pulzira novinski dio Večernjaka, ali i čitateljstvo sa svim svojim primjedbama, a kakve su i koje vrste to se tamo zna, i o tomu se vjerojatno raspravlja i na temelju toga donose odluke. U tim dodirima neposredno s onima za koje se novine „prave“ nalazi se i masa novih zamisli i načina kako ih ostvariti, a primjedbe se kanaliziraju onima koji su u Uredništvu, kao vrlo složenom i sofisticiranom organizmu, sposobni ocijeniti ih i usvojiti. Zaključno.

Kao parter Večernjak nije tak loš kakav bi mogao biti, ali ni dobar kakav bi mogao biti i čemu, očekivanja su, teži. Oni koji su više zadovoljni kupuju ga i čitaju, a ostali kupuju i čitaju nešto druga. Dobro je da izbor postoji. Iako me nisu niš' pitali, preko onkla Facebooka čestitke i dobre želje da se popraviju, za što uvijek ima prostora...

DRAN