Dokad početnički!?

Stara novinska mudrost, ali i uzanca, da novine vrijede jedan dan, a poslije toga se mogu koristiti za zamotavanje kupljene ribe u ribarnici ili pri obavljanju higijenskih potreba, sada je dobila novu/staru inačicu jer novine za blagdana i praznika izlaze u dvo ili trobrojevima, dakle vrijede višednevno, pa je materijala i za čitanje i ev. za ostale potrebe više. Stoga sam se baš trećeg dana važenja blagdanskog Večernjaka spopiknul na Ivkošićevu Tjednu inventuru, koja zahvaća protekli tjedan prije Uskrsa i to, pazi sad, baš na Ponedjeljak 21. ožujka, tjedan dana ranije od danas, jer pišem 28. ožujka.

Autor se bavi nevoljama poznate, slavne spisateljice i njezinim teškoćama kako strancima s kojima razgovara na svojim putovanjima objasniti što se događa u Hrvatskoj. Ivkošić navodi da joj je najvažnije kako strancima „prepričati slučaj Aleksandre Zec i zašto se predstava o tom strašnom događaju nad djetetom srpske nacionalnosti kod vladajućih smatra provokacijom“. Ovu teškoću u prijenosu informacije strancima Ivkošić komentira kako to nije nimalo lako jer bi se istodobno trebalo prepričati slučaj četiri stotine hrvatske djece ubijane često mnogo okrutnije od Aleksandre Zec, djece o kojoj nije bilo nikakve predstave.

Tu ću stati s prenošenjem sadržaja Ivkošićevog teksta jer me zanima nešto drugo. Kao demokrat i legalist držim da svatko ima pravo iznositi svoje mišljenje, komentare i slične oblike formuliranja i plasiranja svojih stavova - poznata književnica svoje viđenje, premda se radi o viđenju zemlje iz koje dolazi, što među stranim državljanima zrelih demokracija baš i nije čest slučaj; mediji to viđenje objavljivati ako su ga tražili i ako se uklapa u njihovu uređivačku politiku i praksu; Večernjakov kolumnist i komentator također. To dopuštam i sebi premda mi je to prva informacija, jer ju možda, zbog nepažnje, nisam vidio u redovnom Večernjaku.

Naime, s obzirom da poznata književnica ima teškoća u tome kako plasirati od nje izabranu informaciju, a Ivkošić spominje da bi trebalo spomenuti i drugu, držim da bi bilo korektno da je inozemni medij od spisateljice zatražio širu informaciju, premda ona možda i ne zna brojke o kojima piše Ivkošić. Tako se inozemni novinar oslonio na književničinu informaciju, kao na potpunu ne osjećajući za potrebno zadovoljiti onu poznatu - neka se čuje i druga DiplomacijaNa prigovor o nedostatku kadrova ili novaca za njihovo plaćanje, uvijek postoji mogućnost formiranja radnih skupina u sklopu Ministarstva koje bi modernim sredstvima komunikacije reagirale na takve pojave radi imidža Republike Hrvatske. Pritom koristiti i studente odgovarajućih fakulteta pa i nezaposlene politologe, pravnike, ekonomiste, filozofe...strana, kada ni on moguće nije znao da postoje i drugi podatci, odnosno druga strana. A moguće je i da ga druga strana nije ni zanimala.

Prema ugledu države ne bi se trebalo odnositi početnički ili amaterski

U toj zavrzlami o tomu tko je što znao, a što nije, tko je što htio ili ne, što je tko rekao ili nije, zasjenjen je, u najmanju ruku, imidž Republike Hrvatske. A kada se takvo nešto dogodi a dogodilo se je, jer je o tome napisao svoje mišljenje ugledni komentator, onda je opet u najmanju ruku trebalo reagirati Ministarstvo vanjskih poslova u djelokrug kojeg takve pojave spadaju. Naš diplomat bez obzira kojeg ranga u zemlji, koja nije spomenuta, trebao je promptno novinaru i novinama, ili drugom mediju, dati cjelokupnu informaciju tako da tamošnji „potrošači“ medija dobiju cjelokupnu informaciju, a ne samo djelomičnu, pa bi onda njihov eventualni zaključak ima temelj u istini, ako je ima.

Poznati primjer kako to radi sposobna diplomacija je, primjerice, često nastupanje veleposlanika Republike Ukrajine na stranicama, zaslonima i pred mikrofonima brojnih naših medija, kada se ocijeni da je to u interesu te prijateljske zemlje.

Ako je Ivkošić saznao za tu informaciju, a je, onda je o tomu službeno trebala imati spoznaju i naša diplomacija. Na prigovor o nedostatku kadrova ili novaca za njihovo plaćanje, uvijek postoji mogućnost formiranja radnih skupina u sklopu Ministarstva koje bi modernim sredstvima komunikacije reagirale na takve pojave radi imidža Republike Hrvatske. Pritom koristiti i studente odgovarajućih fakulteta pa i nezaposlene politologe, pravnike, ekonomiste, filozofe...

U svakom slučaju prema ugledu države ne bi se trebalo odnositi početnički ili amaterski.

DRAN