Only zunzarije&vuvuzele
Mediji i istina
Na Nedjeljnoj naslovnici Večernjaka dominira naslov koji se sastoji od dva dijela. U nadnaslovu stoji: „Napokon progovorio vladar neretvanske doline Stipe Gabrić“, a u naslovu, „krupnijim“ slovima, piše:
„Jambo: Moja istina o Mostu“
Nemam namjeru čitati članak ili intervju, nego mi je zanimljiva sintagma – moja istina...što asocira na postojanje više istina, a sljedeća asocijacija je da ima istina koliko ima ljudi. Od dva nadalje... Naime u svakoj boljoj križaljci pa često i u Večernjakovim križaljkama opis je: nepobitna činjenica, a zadatak je da u polja treba upisati, ili rješavanjem susjednih pojmova izlazi isto upisano – istina. Dakle, istina je nepobitna činjenica, ili, drugačije gledano, i nepobitna činjenica je - istina. Prema tomu istina, koju neki pokušavaju opisati i kao nekakvu sredinu nečega sintagmom - istina je uvijek negdje na sredini, po osobnom mišljenju griješe, može biti samo jedna, temeljena na nepobitnim činjenicama, pa nije moguće postojanje više istina o jednoj stvari ili pitanju, ili odgovoru, nego samo jedna.
Ne radi se ovdje o kritici ili negaciji navoda čovjeka o kojem je riječ, nego kritici Večernjakova naslovničara koji je na taj MedijiVlastito je, još jednom, mišljenje da bi mediji u plasiranju ili „mojih“ ili „svojih“ istina trebali biti osjetljiviji na „istinu“ ako nije potvrđena nepobitnim činjenicama, dakle na istinu. Uz ostalo, mediji bi trebali ne samo imati nego i pojačati ulogu „detektora“ za čitatelje, kako bi im se olakšalo spoznaju istine. Čini mi se da nešto tomu slično piše i u statutima...način navode, iskaz, priču, izlaganje, odgovore na pitanja ili ostalo iz teksta sugerirao kao istinu jedne osobe, ali se istodobno i ogradio naglašavajući da se radi o mojoj (bez navodnika) istini, pritom misleći na g. Jamba i njegovu istinu.
Više osoba o istom ne može imati svaki svoju istinu nego, osobno je mišljenje, svaki svoje viđenje, svoju priču, ali istina i dalje ostaje samo jedna – nepobitna činjenica, što se ne može točno utvrditi iz jednog teksta koji karakterizira vlastita priča jednog čovjeka. Što ne znači da taj čovjek ne govori istinu. Istinu treba utvrditi, sučeljavanjem s toliko ispričanih istina koliko ima govornika ili pričatelja koji iznose svaki svoju istinu. Zaključak je, opet osoban, da nije moguće govoriti o istini kada se o nečemu priča, nego o pričama, a odličan je dokaz sadržaj filma „Rashomon“, gdje svaki akter iznosi svoju „istinu“, a u stvari priča svoju priču, pri čemu je teško utvrditi nepobitne činjenice, drugim riječima, što je istina...
Tehnički je istinu moguće utvrditi detektorom, ali i tu postoji određeni postotak kada i detektor laži – zatajuje i nije pouzdan... Vlastito je, još jednom, mišljenje da bi mediji u plasiranju ili „mojih“ ili „svojih“ istina trebali biti osjetljiviji na „istinu“ ako nije potvrđena nepobitnim činjenicama, dakle na istinu. Uz ostalo, mediji bi trebali ne samo imati nego i pojačati ulogu „detektora“ za čitatelje, kako bi im se olakšalo spoznaju istine. Čini mi se da nešto tomu slično piše i u statutima...
DRAN